Zajedno sa djedom sestra i ja sjedimo na brdu Mojmilu i divimo se panorami moje najdraže općine. I dok se sunce približavalo Igmanu djed je zamišljeno gledao na igralište prepuno djece. Razmišljao je, odjednom uzdahnuo, i kao da se oslobodio ogromnog tereta počeo nam je pričati:
«Sjećam se kada su umjesto ovih zgrada bile prostrane ravnice sa samo nekoliko raštrkanih kućica. Grad se postepeno razvijao i širio pa je davne 1978. godine Sarajevo postalo bogatije za još jednu općinu, moju općinu Novi Grad. Novorođeni sarajevski mališan je rastao u zagrljaju brda Mojmila uz pjesmu Dobrinjskog potoka, okružen svojom starijom braćom i sestrama: Starim Gradom, Centrom, Novim Sarajevom, Ilidžom i Vogošćom. Neboderi koji se gordo izdižu nad naseljem i ljubomorno upućuju nadmoćne poglede u nebo, pružaju sigurnost svojim građanima. Starogradski mostovi svakog osmog juna Miljackom šalju rođendanske čestitke, koje na Otoci preuzimaju golubovi i dalje nose sve do Dobrinje. Dvorana «Ramiz Salčin» i naselje Mojmilo svjedoče o sarajevskoj olimpijadi, dok zgrada televizije, «Sivi dom», svojim ožiljcima i ranama ukazuje na surovost rata koji je i na ovu općinu ostavio veliki trag. «Avazov» toranj podsjeća na kralja, čiji je prijesto izatkan bujnim zelenim parkovima koji se u još ljepšoj boji preslikavaju na njegovoj svečano-plavoj odori. Uprkos svemu svake godine u isto vrijeme iz obnovljenih novogradskih škola izlaze maturanti koji svojim znanjem i vještinama doprinose razvoju grada, a svoju općinu čine ponosnom, tako da je ovaj tridestdvogodišnji Sarajlija iz dana u dan sve ljepši i veći.»
Djed je ponovo uzdahnuo, nježno me zagrlio, a onda je staračkim pogledom pomilovao panoramu mog Novog Grada. Onda smo krenuli kući. Osjećao sam njegovu sreću i čitao njegove misli kako je baš dobro što grad i ja zajedno rastemo.Dobrinjski potok je sve jače žuborio.
Sarajevo, 10.05.2010.
O autoru: rođen 22.5.1996 u Sarajevu. Učenik VIII razreda O.Š. „Aleksa Šantić“ u Sarajevu.
Pročitajte i:
