Vladan Paunović dobio je prvu nagradu na Konkursu za kratku priču sastavljenu od 357 reči, koji organizuje Udruženje nezavisnih pisaca Srbije, za priču „Aviončić u ruci dečaka“. Nagrada je dodeljena 22. januara 2026. u Beogradu, a priča je objavljena u zbirci „Kratke priče 357“.

Aviončić u ruci dečaka
Mala metalna maketa aviona iz nekog davnog rata bila je u ruci dečaka koji je ležao u bolnici okružen zabrinutom rodbinom i nemoćnim lekarima pored kojih su stajale sestre suznih očiju. Svi nemi, čulo se jecanje i poneka teška suza koja bi tresnula na pod pokraj dečaka. Taj aviončić je u našem svetu bio limena replika borbenog aparata koji je u svojoj pravoj veličini onomad, u ratu, služio da u ostale svetove prenosi svoje žrtve. Sada je iako za nas tako malen bio vozilo do neba i dalje, baš tamo gde ovakvi dečaci trebaju da razviju svoja magična krila i nadvise naš svet anđeoskom brigom i dobrotom. Tim avionom je već uveliko leteo dečak iako mu je telo još bilo ovde, u svetu iluzije i stvarnosti, pored svojih i ostalih, pored ljudi kojima će uskoro postati anđeoski zaštitnik. Nije izgledalo da igde putuje, a jeste, putovao je. Već je daleko odmakao. Odleteo je kao vešti letač koji je jedva dočekao da se vine u nebesa. Pilotirao je svojom omiljenom igračkom, sada velikom kao ovaj svet ili bar taman toliko naraslom da on u nju stane i poleti do svog misterioznog odredišta. Iako nije stigao da se rastane od svojih i svih ostalih, nije mu bilo žao. Videće ih ponovo, odande ili tamo, kako god. Ovo nije kraj, a ni početak. Nije ni sredina neka, nije ništa, a sve je. Rastanak nije bio potreban. Dečak je poleteo i preobukao se u anđela. Grlili su mu telo njegovi i ostali tamo u bolničkom krevetu, lili suze i opraštali se. On nije. Ne, nije. Nije plakao, nije žalio, nije se plašio, nije se opraštao. Igračka-aviončić mu je ispala iz ruke taman kada se uspeo do neba i dalje, do onog mesta na kome se oblači kostim anđela i šire njegova ogromna krila koja grle naš svet i sve nas u njemu. Dečak je tada bio spreman za novu avanturu, za svoj veoma ozbiljni zadatak brige nad jednim malim, a važnim svetom koji je baš lepo mogao da stane između njegovih krila skoro isto onako kao nekada onaj aviončić u njegovim šakama kojim je doleteo na nebesa, u svet anđela.
O autoru
Vladan Paunović je pravnik, novinar i pisac. Ove godine objavio je zbirku kratke proze „I more sigurno ima snove“.
Rubrika „Nagrađeni radovi“: ako ste nagrađeni ili pohvaljeni na konkursu, pošaljite nam pesmu, priču ili dramu na nagradjeniradovi@gmail.com, uz naziv konkursa i vrstu priznanja.