18.8 C
Belgrade
28/03/2024
nove knjige Pavle Simić Srbija

Pavle Simić – Tišina dolazi

Objavljena je knjiga pesama Pavla Simića Tišina dolazi.

Prva knjiga Pavla Simića Tišina dolazi tekstualno je štivo koje korpusu nepregledne građe ljubavne poezije pripada, kako po tematskim sklopovima u njoj, tako i po karakteristikama samog pesničkog pisma. Ono samo napisano je treperavim rukopisom, drhtavim u kom su sadržane sve amplitude osećanja koja su ophrvala lirskog subjekta – vodeći ga do najdaljih uspomena i natrag u sadašnjost, u pokušaju da proživljeno iskustvo rekontekstualizuje i oživi, u svesti, pamćenju i pesmi. Nije to lak zadatak nikada. Uspavane aveti nekada ne treba buditi već ih možda, treba ostaviti zamrznute u dubokom snu. Jer one same – nazvali ih prošlošću ili naknadnom svešću o tome kako je bilo i kako je moglo biti, žaljenjem, sumnjom – jesu uvek neka vrsta podvučene crte, iza koje se ukazuje život čovekov, takav kakav je bio. Vreme nije ništa drugo do vrtlog koji usisava u sebe sve čovekovo: želje, nade, čežnje, ljubavi, strahove, sumnje, nedoumice, tlapnje, bližnje, bića sa kojima se živelo, disalo i sanjalo. Upravo je idealizovana verzija drage i ljubavi uopšte ovde centralno mesto knjige. Gotovo sve pesme u kojima se vidi intencija vezane versifikacijske matrice – istina često nedosledno sprovedene i pretvorene u uzgrednu rimu, rekonstrukcija su idiličnih dana, dana provedenih u sjedinjavanju dva bića i njihovom prožimanju u ljubavnom zanosu. Razume se da ljubav kao takva mora biti podložna određenim testovima u vremenu i kroz vreme – i da su, kako to biva, objektivne okolnosti Ljudi-Svet ili subjektivni činioci tj. sami akteri opevane ljubavne igre – doprineli ili uslovili hlađenje ljubavničke magme, no njihovo udaljavanje, kako Simić svedoči, moglo je biti izazvano i dejstvom više sile, u čiju se volju i osećaj za pravičnost shodno zaslugama – niko ne može pouzdati, ponajmanje ljubavlju opijena bića. Otuda i neki gorki stihovi u Simićevom pevanju kojima priziva lik voljenog bića, kome se obraća i doziva ga u onom vremenu koje vidi kao ostatak – amputiran od vremena mladosti i mladalačkih ozarenja. Pa ipak, postoji nekakav ton u njegovoj poeziji – koji predvidivi ishod odbija i kojima se pesnik suprotstavlja opštem ljudskom usudu – smrti i zaboravu. Nekolike pesme u zbirci jesu i otklon i poslednja odbrana od opšte propadljivosti i prolaznosti, i oni, kao zbirka u celini jesu nepobitan dokaz jednog postojanja i jednog života – autentičnog onoliko koliko to sam pojedinačni život može biti. – Iz pogovora Ognjena Petrovića „O ljubavi i o bolu“
Pavle Simić (1951) rođen je u Prokuplju. Završio srednju školu u rodnom gradu, Poljoprivredni fakultet u Zemunu. Živeo nomadski, promenio više gradova – od Prokuplja do Beograda i Mladenovca. Piše poeziju i prozu od svoje dvadesete godine.

ONA JE ŽIVA

U večnom dahu vremena
misao večna svetom pliva.
Idemo, i dalje sa suncem kliče,
još uvek, i danas je živa.

Nek avet danak traži,
ali nebeska vatra traje –
ja verujem da Bog sam,
koji Feniks ptici život daje.

Iz pepela će da se rodi ona
i život na rubu ponora,
mačem ću po galaksiji
pomeriti svetove, okeane, mora.

Ne, nema straha, ona živi.
Ja smrtnik sa Zemlje nisam,
ako pesme i dalje pišem –
i nju pored sebe imam.

Po nas će jednog dana doći
brod, svetleće zvezde one,
moja ljubavi, putovaćeš!
Ja sam Bog iz vasione!

Slične vesti