14.6 C
Belgrade
29/03/2024
Ivan Nisić Presing izdavaštvo recenzije

Osvrt na zbirku Ivana Nisića „San“

Pesnik koji sanja budan
Književni prvenac Ivana Nisića „San“, pored poezije čitaocu nudi i po koju proznu crticu. Ono što karakteriše Nisićevu poetiku jeste snažan pesnički i istovremeno životni iskaz koji je pesnik donekle u maniru pisanja dnevnika, utkao u svoje delo. Zbirka koja nosi naziv “ San“ , sadrži poeziju koja nam daje uvid u ono što bi mogli okarakterisati kao javom iz koje je pesnik crpeo inspiraciju. To je san koji se temelji na budnosti. Šta su drugo pesnici nego ljudi koji sanjaju na javi. Pesničkom subjektu je dovoljno da jedan kišni dan pretvori u pesničku sliku, kao što je to slučaj u pesmi „San“:
“ I tako po ovakvom ružnom i kišovitom danu osetih mirise.
Miris njenog uvojka, njene grudi, mesto gde sam voleo da naslonim glavu.
Uhvatio sam boje, ritam kiše, vetar i jezu.
Slušao sam korake“
Ono o čemu pesnik svedoči jesu i žene i ljubav.
Negde je to ljubav za kojom se traga, negde su to sećanja i čežnja za ljubavlju posle koje srce, to stecište emocija, postaje mučitelj duše kojoj “ ništa više ne mora da bude sveto“ samo da još jednom „zavoli ludo“ o čemu pesnik svedoči u „Pesmi na kraju grada“, gde između ostalog kaže:
„A ja sam negde na kraju grada
sa sviračima pesme pevam,
ponekad im dušu predam.
Pa u meni oluje krenu,
zavolelo srce pogrešnu ženu“
Nisić se pozabavio i motivima rata, ognjišta, roditelja, svojim okruženjem bilo da je u pitanju ono radno ili ono u kojem stanuje.
 Posao portira, duge noćne smene, vreme koje sporo prolazi. Ali to vreme poslužilo je Nisiću za pisanje pesama i ti sati nisu bili dosadni za nekoga ko ima razvijenu imaginaciju što on potvrđuje u priči „Portirnica“:
“ Baš se odužila noćna smena. Samo kiša daje ritam o limove 4.aprila*. Setih se crne žene kao leptira slomljenih krila. Ko zna u čijem zagrljaju samuje, a voleo bih da je moj crni leptir. Da joj ponudim dlanove i sakrijem je kako znam i umem. Proveo bih budan celu noć gledajući njeno lice, ljubeći njene pramenove.“
U pesmi „Ðavo“, Ivan Nisić je sveo pojam zla na pusto ognjište, na usud rata :
“ Odjeknu puška gorom i sve se umiri.
Vukovi su sa planina došli i decu iz kolevki dižu.
A vatra je buktala sve više i više.
Krov sa stare kuće ka nebu u iskrama pođe“
Svakodnevnicu je doslovno opisao u pesmi koju je nazvao po mestu u kojem živi „Mladenovac“, ali se u njoj ređaju slike u kojima i neki drugi gradovi ili gradovi uopšte mogu naći identičan odraz:
„Tamo gde vetar nosi kese
po krošnjama kanadskih brestova.
Tamo, u gradu bez smisla.
Naslonjen na musavi prozor autobusa, posmatram gomilu pogrešnih ljudi
kako snivaju pokvarene snove“
Pesnik peva o naopakom drvetu, čije su krošnje pod zemljom. U misticizmu je drvo života odraz određenih karakteristika koje čine ličnost samog Boga koji je po uzoru na sebe stvorio čoveka pa je i te karakteristike, plodove drveta života i sam čovek u mogućnosti da primeni u procesu svog oboženja. Ono suprotno drvetu života jeste drvo smrti. Ono predstavlja sve ono što je suprotno Bogu i oboženju, na njegovim granama su plodovi zla. Upravo je to jedna vrsta naopakog drveta. Sam čovek, po prirodi je nesavršen za razliku od Boga. Voli da jede plodove i sa jednog i sa drugog drveta. Nisić je napravio jasnu paralelu:
“ koliko su ljudi kao stabla drveta/ima raskošnih, visokih, širokih pa i naopakih/biće ipak da smo svi po malo naopaki/baš kao i drvo kojem se svi dive.“
Pesnik je u zbirci „San“ : galeb koji leti iznad Gardoša, on sanja o svadbenoj torti u obliku žutog autobusa, ratnik koji se pomirio sa smrću, on je čovek koji voli jesen više od ostalih ljudi, neprimetna senka koja upija prolaznike u Knez Mihailovoj, on je srećan i nesrećan romantičar i melanholik.
Za razliku od „njenih očiju boje mraka koje požele nešto da mu kažu, ali uvek prećute“ , Ivan Nisić je progovorio jezikom pesnika i sve ono što je u oku krio predočio je u svojoj zbirci „San“.
Sigurno je da autor neće prestati da sanja i da od njega možemo očekivati da pesmama i dalje oblikuje svoje snove jer je prvom knjigom dokazao da za to ima dar.
*Studentski dom u Beogradu (prim.aut.)
Zoran Antonijević

Slične vesti