3 C
Belgrade
19/03/2024
Katarina Fiamengo region rezultati konkursa Srbija

Katarina Fiamengo Alispahić pobednica VI Presingovog konkursa

Rukopis Katarine Flamengo Alispahić «Putopisi» — pobednik VI Presingovog konkursa za najbolju neobjavljenu zbirku pesama.

Katarina Fiamengo Alispahić, rođena 10. marta 1984. u Kladovu. Živi u Beogradu. Završila X beogradsku gimnaziju, studirala skandinavske jezike i književnosti.

Pored toga što je, da li zbog kasnijeg raspisivanja ili zbog pandemije, na VI Presingov konkurs za neobjavljeni rukopis pesničke zbirke stiglo više tekstova nego prošle godine, kvalitet izgleda da ne samo da nije opao već se žiri našao na muci da odlučuje na osnovu nijansi i promila, premda je na kraju odluka ipak bila jednoglasna. Pristigli rukopisi su pokazali zrelost i priličnu stilsku sigurnost. Vrlo mali broj tekstova je ostao ukopan u zavičajnosti, zagledanosti u sebe ili, pak, verskom dogmatizmu i tradicionalističkoj naturalnoj poeziji sa prizvukom romantizma. Naprotiv, autori su se dohvatili tema koje se tiču svakodnevne egzistencije i van svakog istoricizma i politički korektne poetike zaronili u emocije i stanja izgubljenih  generacija na ovim prostorima, ili su se u netipičnom ženskom pismu osvrnuli na strahove, ljubavi i snove pesničkih subjekata u konkretnom okruženju, tako da se sasvim lepo vidi i duh vremena, a u nekim rukopisima čak se, umetnički sasvim opravdano, na scenu ušunjao i aktuelni virus. Ova godina je donela još jednu pobedu ženskog pisma, koje izneverava očekivanja jer nije folirantsko nimfomansko, a nije ni ljutiti udarnički «postkolonijalni» obračun sa svime muškim, poduprto hajdegerovskim poštapalicama, već jednako istinito vrednuje muško i žensko nagnuće i muške i ženske laži u potrebi da se zavođenjem zabašuri egzistencijalna nelagodnost. U Srbiji je teško biti žena (osim ako nije u rijalitiju), ali za pesnikinje ima šanse. 

Od Atola Karibati, preko Tibeta do Komiže – za samo nekoliko stranica, tako bi se mogao prikazati rukopis pobednice, Katarine Flamengo Alispahić, «Putopisi», jedno «prebiranje po klavijaturi uspomena» (Nabokov) od detinjstva pa preko ljubavi i istorije do ozbiljnih godina, prošarano razglednicama s putovanja. Ta putovanja – sada već nije bitno da li su se zaista dogodila ili su «samo» izmaštana – ujedno su i lek i izvor nostalgije, ona su lek jer su po pravilu značila spas i bekstvo od zna se već čega, a izvor su nostalgije jer doprinose intuitivnom osećaju prolaznosti, da sve kao pesak prolazi kroz dlanove. Zbirka «Putopisi» su pre svega filozofsko, razvojno putovanje – neprestano razmišljanje i brušenje jezika, jer «književnost je odbrana jezika a jezik je odbrana smisla» (Komnenić), dapače filozofsko hvatanje u koštac sa zubom vremena koje se oseća na svom telu. 

RASPORED

Ponedeljkom i petkom
sam na liniji
koja spaja dva groblja
Tup-tup
Zveckaju nove
čizmice
kesa netbuk knjige
Tup-tup
Na prozorima
žive mačke
na trafici
voda i čokolada
Tup-tup
Zvono za odmor
razliva glasove
niz ulice uglove
Paralelno sa
ovim je
smrtna tišina
to me zabavlja
Tup-tup
Napred i nazad
od jednog do
drugog groblja
nikada preblizu
ponedeljkom i petkom

Osvrnimo se na još neke zbirke iz užeg izbora konkursa: Željka je Aleksić u «Tremi» napisala pesnički igrokaz koji bi se mogao nazvati «torzo pesnikinje u najboljim godinama», tačan iskaz ženskom pisma o muško-ženskim odnosima u raznim situacijama; lako je zamisliti tekst na sceni u podrumu Ateljea 212. Dijana Redžić u «Ništa za staviti na FB» u stvari piše o istom, ali koristi realistička sredstva, tako da se povremeno dobija utisak neke kvalitetne TV drame RTB-a iz osamdesetih, ali jednako tačno i razorno raskriva krhkost dečijih iluzija u nečemu što se kliče «odrastanje». Sve ove zbirke odlikuje propitivanje «kud se dedoše nadanja detinjstva, gde smo bili šta smo radili», a odlikuje ih i ironija i tečno prikazivanje strahova, razočaravanja, nedoumica — naspram omnipotencije detinjstva. Pesnikinje zvuče kao Lorens Darel, a pesnici kao sentimentalne Bubuleje. I to je bio baš šarmantan konkurs sa stanovišta žirija.

Mnogi autori koji su učestvovali na konkursu imaju tehničko obrazovanje ili rade poslove koji ne podrazumevaju neposredno angažovanje u kulturi, ali daleko od toga da su amateri. Naprotiv, njihovi rukopisi su precizno formulisani i ni u kom slučaju nisu patetičan izraz otpora protiv svakidašnjeg sivila i ubitačne kolotečine koja je najveći neprijatelj svakog sna o nečemu boljem. Nećemo reći »ovo je podrška i inspiracija za dalje pisanje», jer većina pomenutih pesnika ima dosta godina iza sebe, reći ćemo: «hvala vam i pišite još!».

Naravno da je neka vrsta nepravde pisati samo o ove četiri rukopisne zbirke. Svi koji su poslali tekstove na Presingov konkrus zaslužuju divljenje i zahvalnost. 

Slične vesti