Ko ste Vi koji sad ovo slušate, i odakle Vam pravo da pratite moj tok misli? Da li ste zakupili licencu na ekskluzivni intervju sa sretnim čovjekom? Ukoliko me satjerate u ćošak, imam li pravo da se branim na sve moguće načine, ili ćete me i Vi ograničiti, onoliko koliko me i ništavan život ograničava?
Ma ne želim da Vam pričam.
:
:
Ali ipak ću Vam reći. Jače je od mene. I prvi, i svaki put. Uvijek ću Vam reći, ukoliko se dovoljno zainteresujete, ili ukoliko ja budem dovoljno navalentan. Kažite mi ako pretjeram! Teško ću se zaustaviti u pričanju, iz čega proizilazi jedno sasvim malo sve.
:
:
:
„Hoćeš li da sjedneš pored mene?“ Pitala je, a ja sam stidljivo provirio, znajući da nikad neću moći da pogledam u njene velike oči bez takvog osjećaja.
„Hoću..“ Odgovorio sam.
Svaka Forma ima sadržinu. Poneka sadržina takođe posjeduje svoju sadržinu. Ne volim ljude koje interesuje prva sadržina. Još manje one koje interesuje forma. Srž me zanima. Dovoljno jaka rijetkost, da bi sa zasluženjem spadala u rijetkosti.
Ako je moja predstava svijeta ravna predstavi mora budala, ne znam da li će pojas za spasavanje naići danas, sjutra, ili nikad. Učmalost je dovoljno velika da mi oči poprimaju njenu boju. A nekad su bile jarko zelene. U svoj promišljenosti sam bio dovoljno nepromišljen da dozvolim da se situacije dešavaju. Ili ne dešavaju. Moje Sve.
Mogao bih godinama da govorim o tom poljupcu. Čednost je ono što je odlikovalo ovaj čin. Činilo se kao da je prvi put. I njoj, i meni. Sa tolikim žarom, tolikom željom, i tako strastveno. Malo više nego umjereno mokro, i malo više nego umjereno brzo. Počelo je da se smjenjuje, laganije, pa brže. Usna o usnu, usna na usnu. Usna na rubu usne. Ili onda kada se skoro dodiruju, ili ne dodiruju. Čitava umjetnost ljubljenja. Čitava simfonija zvukova za mrave. Energija, dovoljna da se napoji čitav grad, ogromnom količinom strasti, i požude. Sasvim čedne, napomenuću još jednom.
Činilo se da je sve tu. Najčudnije je što se i dalje čini. Ali važno je da je lijepo. Lijepo, po ličnim standardima lijepog. Mogu reći i najljepše. Smjenjivanje bezbroj riječi, koje formiraju isto toliko rečenica. Izgovorenih, i neizgovorenih. Momenti tišine koja nije neprijatna, već puna smisla, kakav je i čitav odnos. U svakom trenu tišine se može uhvatiti misao trenutka koja će situaciji dati smisao. I tako u krug, ali nikad zatvoreni. Ne stavljamo se u kutije (ili krugove), osim onda kada moramo.
Stisak ruke je veoma jak. Toliko, da dokazuje veliko uživanje u momentu. Ali isto tako, obezbjeđuje neizvjesnost. Stisak je prejak, da bi bio intenzivan, i da bi trajao. Nagovještava da je kratkotrajan, ali pojavljuje se često. Strahujem da će da se ugasi. Još od tog momenta strahujem da će da se ugasi. Neću umjeti da je zadržim, iako govori da je tu. Da se druži. Da uživa.
Ponekad piše, nekad ne. Postala je predvidivo nepredvidiva. Znam kad neće odgovoriti, ali ipak pošaljem poruku. Znam i kad će odgovoriti, pa je ne pošaljem. Najčudniji, i najgenijalniji sklop ličnosti koji može biti. Toliko zanimljiv, da jednostavno ne mogu prestati da razmišljam. Ona je puna savršenosti u najbanalnijim stvarima. Još jedan Bog malih stvari. Ja ne znam numeričko ime napamet. Ali znam da je ona England in Montenegro. Tako će ostati, iako se udomaći, pa postane prototip. Ali to se neće desiti. Sve je, samo ne to.
Ova cigareta, koju sada započinjem, veoma je slična onom poljupcu. Sjela je na moje usne, sasvim udobno. Zapalila se strastveno, ispuštajući najopojnije mirise, i najgušće oblake dima. Gori brzo, a sagorijeva polako. Onda kada uvučem dim, on prolazi toliko sporo, da osjećam u svakoj milisekundi, gdje je njegova putanja, i na koje se zidove sistema lijepi. Kao da uzima nevinost disajnih puteva. I oni se ponašaju čedno. Isto kao i poljubac. Isto.
„Laku noć“
„‘noć.“
:
:
Uvijek iz svega izvučem najbolje. Najbolje od najgoreg. I uživam u tome. U mazohizmu vrline. U vrtlogu iste emocije, koja razara iznutra, i stvara efekat oraha, koji ni spolja više nije savršen. Unutra je haos. Uzburkani mikrokosmos, pun vrele lave, koja teče, i pravi krivudave tokove i duboke rezove. Svaki žig mogu da osjetim. Svaki rez i prolaz dovoljno peče, da već svjesno i samovoljno uživam u njemu. Orah je dotrajao. A tek se rodio. Iznikao, izrodio sebe. Novog, drugačijeg, ali ne odbačenog. A mogao je biti. Više nije tvrd. Sad je mekan. Često ga ljudi zgaze. Često je podloga blatnjava. On se onako konformiše polutvrdoj ili polumekoj podlozi i snažnom pritisku. Svaki poraz ga izobliči. Doda mu novu boru, pokrene novu lavu. I tako u krug. U lanac ishrane. U neprekidivu simbiozu sebe sa sobom. Uvijek to na kraju ostane. On sa sobom. Orah sa sobom. Ja sa sobom. Samim.
Student završne godine osnovnih studija audio/vizuelne produkcije na Fakultetu vizuelnih umjetnosti, u Podgorici. [
www.fvu.me]