Priča „Stara murva“ Svetlane Sekulić pohvaljena je na konkursu Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“ u Podgorici za zbornik poezije i proze prosvetnih radnika 2024. godine i uvrštena u zbornik „Arhipelag“. Autorka je priču pročitala i na promociji zbornika.
Stara murva
Okupljenima na klupi ispod murve, čiča Radoje je pričao.
– Pošto, u to davno vrijeme, bijaše ponajviše kosova, ostade vjerovanje da i ovo selo dobi ime po njima… A ova murva, pod kojom se sada odmaramo, pamti ratne strahote i čuva uspomene na one kojih odavno nema… Posađena je daleke 1920. godine, na deset metara od puta…sedam od kuće.
Rat svuda okolo…glad i bijeda progutaše i zadnju nadu…Milena, velika mučenica, bez muške zaštite, laka joj crna zemlja, sa šestoro sitne đece u skutu… I sad je vidim kako, sa nestrpljenjem i bojazni, očekuje prve zrele murve da bi ih pružila đeci…da ih dohrani…zavara glad. Čak je i rakiju od njih pravila, čuvajući je za obraz…ako ko naiđe. Visoka i koščata, ubrađena maramom, sa trovezom o pasu, gledala bi neđe u daljinu…čekajući predugo muža da se vrati…a slutila je, sirota, da ga je progutao vrtlog rata…da neće doći više nikad… I samo zbog njih, svoje uboge đece, nije gubila nadu…nije ni smjela, jer bi im ubila volju za životom. A pilad, tri sina i toliko šćeri, skupili bi se oko nje, tražeći zaštitu…grlila bi njihove raščupane glave ogrubljelim toplim dlanovima i suzdržavala se da ne zaplače… Najteže joj pade rođenje najmlađeg, Milorada, koga otac viđe samo jedan dan…prije nego što, s puškom o ramenu, pođe u borbu. I tako…njeno potomstvo, sve jedno drugom do uva…preživje…zahvaljujući nama nekolicini komšija…i ovoj murvi pod kojom sjedimo.
Starina Radoje, produži okrijepljen čašicom rakije:
– Vidite ove ožiljke na stablu, to je od bombi…metaka iz vatrenog oružja…topovskih granata u Drugom svjetskom ratu… Ispod ove razgranate krošnje, sa stotinu ruku, ranjeno je i dvoje njene đece…Milena izvede đecu na put, Bogu hvala, a onda…od velike patnje rano umrije… I tako, roditelji minuše, a ova murva ostade na istom mjestu – okonča svoju pripovijest osamdesetogodišnjak, zadihan i klonuo.
Ćutanje potvrdi da je ono što je ispričao duboko ganulo sabesjednike. I kao da vraća neki moralni dug Mileninoj porodici, ośeti veliko olakšanje.
Sa prvim mrakom se raziđoše. Radoje, još jednom, pogleda murvu, koja stajaše gordo, čekajući mlađe naraštaje…
O autorki
Svetlana Sekulić rođena je u Foči 1966. godine. Studije književnosti završila je u Nikšiću, na Filozofskom fakultetu, a 2015. godine na istom fakultetu odbranila je magistarski rad „Mikrotoponimija Bandića“. Radi kao profesorica crnogorsko-srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti u OŠ „Maksim Gorki“ u Podgorici. Za svoj rad dobila je nagradu Fonda za kvalitet i talente Ministarstva prosvjete Crne Gore za školsku 2018/2019. godinu.
Rubrika „Nagrađeni radovi“: ako ste nagrađeni ili pohvaljeni na konkursu, pošaljite nam pesmu, priču ili dramu na nagradjeniradovi@gmail.com, uz naziv konkursa i vrstu priznanja.