3 C
Belgrade
19/03/2024
Ivo Andrić nove knjige Srbija

Sve pesme Ive Andrića

U prodaji je 18. knjiga u biblioteci Opus – Sve pesme Ive Andrića.

Prvu pesmu, „U sumrak“, štampao je u Bosanskoj vili 1911. godine. Do Prvog svetskog rata u tom časopisu je objavio još četiri pesme. Po jedna se pojavila u istom periodu u takođe značajnim glasilima – Savremeniku i Vihoru. Prva Andrićeva pesma bila je pesma u prozi. I kasnije je naš jedini nobelovac pisao ovakve pesme. Pesme u prozi bile su popularne u poeziji mladobosanaca. Dragiša Vitošević je, u studiji Srpsko pesništvo 1901–1914, pretpostavio kako su one „osvojile“ srpsku književnost početkom dvadesetog veka stoga što su, posebno u Srpskom književnom glasniku, po uputstvu njegovog urednika Bogdana Popovića, pesme značajnih evropskih pesnika prevođene upravo ritmičnom prozom.
Kada je počeo Prvi svetski rat, Andrić je najpre utamničen (Split, Šibenik, Maribor), potom prognan (Ovčarevo, Zenica), najzad, bolestan, prikovan za bolnički krevet (Zagreb). Jedina knjiga koju je u zatvoru imao sa sobom bila je Kjerkegorova Ili – ili . Bila je njegova tamnička Biblija i, sasvim moguće, pokrenula je u njemu ispovednu pesničku energiju koju je ispoljio u svojoj prvoknjizi – Ex Pontu (1920), štampanom u Zagrebu. Knjiga je na sebe svratila veliku pažnju i kada su pravljeni spiskovi značajnih modernih pesnika, a uobičajilo se da ih naši
kritičari i pesnici sačinjavaju, na njima se obavezno nalazilo i Andrićevo ime. Prva Andrićeva knjiga teško se može žanrovski odrediti.
Andrić je, inače, čitao, govorio ili razumeo nemački, francuski, poljski, italijanski, španski, češki, slovenački, ruski, portugalski, rumunski, engleski, latinski i grčki jezika. Sa većine od tih jezika je i prevodio.
Nekoliko prvih posleratnih (posle Velikog rata), jednako kao i godinu-dve pre samog rata i tokom samog njegovog trajanja, Ivo Andrić je „cedio“ iz sebe intelektualističke pesme, uglavnom u prozi, o svojim nemirima i nemirima vremena u kojem je imao udes da živi. Dok su Miloš Crnjanski i Miroslav Krleža lutali po sumanutim bojištima sumanute krvave Evrope, mladi i krhki, tuberkulozni, Ivo Andrić je sedeo najpre u zatvoru, a potom bio interniran, te u bolničkoj sobi „zazidan“, stalno i nužno usamljen, i slagao svoj pesnički mozaik od 139 pesama, Ex Ponto, taj tužni krik zatvorenika i izgnanika iz sveta, ali i izgnanika iz sebe samog, istovremeno zatvorenika u svetu ali i zatvorenika u sebi, novog i tragičnog Ovidija u vremenima zlim i gorkim.
Učinio je ono što kasnije, izuzev u Nemirima, nikada nije: razotkrio je sebe (svoje bolove, unutrašnje trzavice) kao na dlanu. Našli smo se licem u lice, dušom uz dušu, sa njegovim, u kasnijim delima potpuno skrivenim i nedodirljivim, Ja.
Pored pesama koje se nalaze u Ex Pontu i Nemirima, Andrić je, po sadašnjim našim saznanjima, po kritičkom izdanju Lirike (2019) koje je priredio Milan Potrebić, napisao još osamdeset pet pesama. Objavio ih je četrdeset dve. Poslednju, „Predgrađe naše mladosti…“, 1965. godine u sarajevskom Odjeku. Ostalo je u rukopisu njih četrdeset tri. Prvu pesmu napisao je 1911, poslednju 1973. Posle rata najviše pesma Andrić je objavio u Književnom jugu (7).13 Pesme je štampao i u Danu, Hrvatskoj njivi, Putevima, Misli…
U retkim trenucima kada se prepuštao beleženju stihova, kao da su u pitanju bila i svojevrsna bežanja od proze koja je bila osnovno čime se stvaralački bavio, Andrić je dopuštao metaforičkom da iz njega brizne… – Iz pogovora Dušana Stojkovića „Pesnički šum zlatna sjaja u Andrićevoj poeziji“

STROFA

Ponavljam svoju staru jutarnju tvrdnju: izraza
nema –
Ovo su čulne linije duševnih puteva,
Tepanje kazuje bludnje (ah neravni redci!).
Za mene i za moje doba izraza nema:
Koraci uskom ćelijom, bez broja,
Dani u nizu, uplašenih očiju,
Razbješnjeli pak’o moga vremena, lom i smak svega.
Pjesnici budućih vremena, mladići i djevojke
Idila koja dolazi, vaše će pjesme biti od sjenki i
zlata,
Rasuta i neznana – pjevana i zaboravljena
Istoga jutra – biće moja
Marburška strofa.

*

Sve što postoji ovdje, prokleto je na borbu bez kraja. More i krš, sjeme u zemlji i vjetar i životinje zajedno s ljudima.
Redaju se svijetlo i mrak i izmjenjuju vjetri s tišinama, ali borba ne prestaje da se bije. U sjenci jedne grdne tajne i mutna sna što ga sanja i prostire svako biće nad sobom, stalno se čuje kako u srcu zemlje ritam života čekića između bola i radosti. I još u toj lomljavi strahovito je njegovo ćutanje.
Vjetar njiše granu od bora. Sve stvari zebu i drhte u tamnici zakona.
Bog je noć u kojoj leži sudbina naša kao stvar tiha i malena.

Sa mjesta, gdje se gasi i tone ljudska misao, širi se strahovitim talasima uokrug samoća svega što živi.

ŠTA SANJAM I ŠTA MI SE DOGAĐA

I
Budim se vreo. Neka zora obećana.
I kako mi je ostalo od starih:
Blagodarim za san i hleb i sekund i pomiso.
Ugledah toranj, iza granja, što molitve prima;
Od stabla k stablu venci razapeti

Lozova lišća. (Svečanost se sluti
i raduje tajno.) A sjaj preko neba
I zemlje, rumen sjaj što raste
U oči i misli, putuje, širi se,
Vitla, stremi, ako ste gledali,

Ko silna magla planinskih ponora,
Tek beskrajno veći.
I gle, to što snivah, siromah bosanac i dete,
Da se prokljuje jednom modra opna iznad glave
I da se – vidi? čuje? –, sad biva:

Smisao. Stalnost. Bez ljage promene, straha.
Dobra lepota. Vest iz daleka.
Delo koje se sanja. Ono što čovek
Jedan drugom ne može nikad da kaže.
Al to se samo uzalud pomišlja: ni staza ni imena.

Vasion prestol od nemoga zlata.
Novi se sjajevi rađaju i rastu.
Ni staza ni imena!
Sve to

Još ponajviše naliči talasu, i drevnu ritmu i, konačno,
tišini.

Knjiga se može naručiti po ceni od 1000 dinara.

NARUDŽBENICA:

    CAPTCHA ImageChange Image

    Slične vesti