18.8 C
Belgrade
28/03/2024
recenzije Srbija Zoran Rosić

Recenzija romana“Gondeov sindrom” – Zorana Rosića

Šta je to što pleni? U literaturi jednako kao u životu? Najpre i nadasve, pleni i čini da se osećamo ispunjeno i uzvišeno kad u pročitanom delu vidimo kako se sve ono što se ukazivalo pred nama u toku življenja, odnosno čitanja – slike, mirisi, boje, zvuci – izbavlja od propadanja, kako se toplo i meko spušta u žižu našeg pogleda. Kao sneg – „krhotine neke raspukle ledene zvezde“ –, sneg koji „šumi dok pada, poravnava sve tragove, oblaže paperjem ploču napuštene ljuljaške, šimšir duž prilazne staze, mesinganu kvaku, zvekir, prag ulaznih vrata“ na kući našeg detinjstva.

Pleni zaokruženost neobično razgranatog Rosićevog romana! Gondeov sindrom se sastoji od 22 tematski raznolikih i samo naizgled nezavisnih poglavlja u kojima se govori o odrastanju, školovanju, ranim i poznim ljubavnim jadima, stvaralačkim tenzijama, literaturi i umetnosti uopšte, o muzici, filmu i slikarstvu, o piću, mehaničarskom zanatu i automobilima, o putovanjima i poslovnim nedaćama, o igrama i sportu uopšte, od konjskih trka do fudbala, ove najlepše i najmasovnije igri na našoj „nesportskim ponašanjem“ ugroženoj planeti. Na „zelenom tepihu rukopisa“ ova 22 poglavlja predstavljaju dva fudbalska sastava sa po 11 igrača na svojim striktnim mestima u timu, u utakmici čiji ishod nisu ni pobeda ni poraz nego igra sama. Ovo je knjiga o čarobnom svetu igara, svetu koji se posle otkrića u detinjstvu nosi u srcu za ceo život, u kojem se doživljavaju ovacije ili dostojanstveno tuguje, u miru poraza: „Jedna knjiga, jedna igra – život jedan ceo!“  

Stvaralačka igra saobraća s mnogo komplementarnih pojmova, frenzija, pojedinačnih doživljaja, s dugom listom ostvarenih i neostvarenih poznanstava, sa šumorom i žamorom iz snova ili iz polusna; svaki učesnik u njoj svirač je pred mogućim paklom – paklom mogućeg poraza. „Bez pristajanja na zadato – kaže u autor u ime svojih likova/protagonista u završnom poglavlju knjige – s puno improvizacije i uzajamnog dopunjavanja, najčešće u magnovenju, određujući se u našem prostoru, na našoj pozornici, pre svega duhovnim odnosom prema okruženju, ne sentimentalni nego osećajni, ukazujući poverenje svetu lepote i ljubavi, ne misleći da taj svet menjamo, jednostavno se boreći protiv loših dana, melanholije, protiv straha od smrti i nestajanja, izvan trendova (politike, rata, nasilja), u slavu Lepote i Majstorstva – pokazali smo na ovim stranicama ono što smo imali da pokažemo, bez ulagivanja, bez liderstva i isticanja, bez patetike, ceneći pre svega istančanost i nataloženo iskustvo onih što umeju da prepoznaju nijanse pojedinačnih poteza. Pokazali smo ne samo šta, nego i kako igramo, jednako zapitani: zašto? 

Osim zanimljive strukturalne zamisli i njene efektne realizacije u završnici, uz nenametljivo korišćenje vanliterarnih elemenata u tekstu (skice, crteži), pleni stilska i jezička čistoća Rosićevog rukopisa; plene elegancija i suptilnost kakve pronalazimo u potezima osvedočenih majstora fudbala, igrača koji – poput nekadašnjeg igrača Nanta i francuske reprezentacije Filipa Gondea – nose ili su nosili broj deset na leđima.

Svom zavidnom literarnom opusu od (koincidentno!) deset dosad objavljenih romana – od Moozaika [Nolit, 1988] do Negde, na kraju limba [Presing, 2019] (tu sam knjigu čitao sa zadovoljstvom i o njoj sam, s ushićenjem, takođe pisao) – Zoran Rosić je dodao još jedno zanimljivo, na trenutke potresno delo, pomalo i tužno, jer tuga proizilazi iz čovekove vezanosti za „emocionalnu topografiju“ vlastite biografije, delo u kojem se ponovo iskazao kao autor znatne spisateljske samosvesti i kao pisac kultivisanog proznog iskaza.

Dragan Manojlović,

profesor u penziji

Slične vesti