ditiramb
poza sičanskih kiša i marčanske bure
cvatu trišnje kaštelanske
vraćadu me u poja i vinograde
moje mladosti
maslina je bila moja jubavnica
pod kojon san u teploj večeri
pratija zibanje vala na misečini
i išća puntu Čiova i Merjana
ležin na plaži
tabane mi škakja more
uzalud san danas cili dan
luta kroz sedan sela
i bira koje je lipše:
čigova je kula boja
joli dvorac šesniji
na koncu san srdele
kuša u Donjin
a žeđ ugasija vinon
u Gornjin Kaštilan
– a odgovor nisan dobija
ležin na plaži
tabane mi škakja more
kaštelanske zelene rudine
mome su tilu uvik bile stanište
umornoj duši sidrište
i kad san daleko bija
čuja san kako me zovedu kaštelanska zvona
ležin na plaži
tabane mi škakja more
visoko prema Kozjaku
izgubija se tovar
grdelin se sakrija u osin smokve
vratija se ribar u porat
strasna je ova sloboda
kunen se, volin vas, Kaštila moja:
žene ćakuladu na šentadi
na štradan muški igradu briškulu
a mladost tvoja na brcu
bacila klapsku: „Falile se Kaštelanke…“
ležin na plaži
tabane mi škakja more
čekan da se na Malački
užgedu vatre Ivanjske
pa da se u meni probudi
ono kurjožasto dite
ča je na blagdan
Gospe Ruzarice s babon molilo
sve se prominilo
samo jedno je isto – jubav
ležin na plaži
tabane mi škakja more
Vanja Škrobica
Diplomirala sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti, a kasnije i knjižničarstvo (1991.) u Zagrebu. U Školi likovnih umjetnosti u Splitu radim preko trideset godina. Završila sam brojne edukacije: dramsku pedagogiju (Hrvatski centar za dramski odgoj, Zagreb), edukaciju ECDL, Menađerstvo u volontiranju (Volonterski centar Mi) itd.
Vodim novinarsku skupinu, osnovala sam školski volonterski klub i surađujemo s Volonterskim centrom Mi, udrugom Most, Centrom Slava Raškaj i udrugom oboljelih od cerebralne paralize Srce… Volonterski klub, odnosno škola, dobila je 2016. Godišnju nagradu Vinka Luković za promicanje i razvoj volonterstva u Splitsko – dalmatinskoj, Šibensko – kninskoj i Zadarskoj županiji. Rad s učenicima me jako definira: to je misija, izazov, partnerstvo; teško, lijepo i odgovorno istodobno. Duh volonterstva, suosjećanja, solidarnosti, povjerenja, rada i odgovornosti neke su vrijednosti koje želim ostvariti u radu s mladima. Moji suradnici su to prepoznali pa su me kandidirali za Splitski cvit 2016. kao osobu koja je svojim radom doprinijela sredini u kojoj živi i radi, a iste godine mi je Forum za slobodu odgoja, povodom Međunarodnog dana učitelja, dodijelio nagradu Stjepan Cipek za uspješnu primjeni suvremenih oblika i strategija rada kao i u demokratizaciji i unapređenju ukupnog života u školi.
Godinama sam pisala za hrvatske časopise iz područja kulture, umjetnosti i obrazovanja (Školske novine, Napredak, Školski vjesnik, Glasnik društva bibliotekara, Hrvatsko slovo, Vijenac, Epoha…). Jedno vrijeme sam se intenzivnije bavila fotografijom i imala samostalnu izložbu u Gradskoj knjižnici Marka Marulića 2015. Pisala sam i kataloge za izložbe i razne prigodne večeri.
Zadnjih nekoliko godina ponovo sam se vratila pisanju što je rezultiralo tiskanjem moje prve zbirke Škafetin 2016., a nova zbirka Di je sad moji’ osamnaest izašla je iz tiska 2017. Pišem na čakavici, govoru moji roditelja i predaka (otok Čiovo), ali i na hrvatskom standardnom jeziku.
Moje pjesme pohvaljene su u dva navrata na natječaju Gradske knjižnice u Solinu, a ove godine dobila sam 2. Nagradu na natječaju u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela. Ovu pjesmu Ditiramb vam i šaljem.
Osim pisanja poezije i pedagoškim radom, bavim se slikanjem (izložba 2017. u klub Kafiću Mačak, Slatine).
Pročitajte i:
