Švedski gradić Varberg je važna luka. Sa druge strane mora je Danska. Naš čovjek, kako ga je bog stvorio znatiželjna i snalažljiva, odmah poče izvidjati u luci kako se tamo ide, koliko košta karta i što je najvažnije, može li se kakav hair okrenuti ili ako nista onda bar kakav dobar provod prirediti da se ubiju dosadni dani. A bilo bi najbolje oboje. Tako razmisljaše jedna grupa naših, pa se stoga raspitaše u brodskoj kapetaniji detaljno o svemu i dobiše mnoštvo korisnih informacija. Srijedom karta koštaše samo deset kruna i to u oba pravca. To ti je oko dvije marke. A na luksuznom brodu, koji je više ličio na hotel visoke kategorije sa pet – šest spratova, moglo se kupiti jako alkoholno piće i pivo, skoro duplo jeftinije nego u Švedskoj. To za naš narod bijahu radosna saznanja.
Sledeće srijede okupi se njih desetak-petnaest i u veselom raspoloženju stupiše na brod za danski gradić Grenå a koji se nalazi tamo na drugoj strani mora. Kao vodje te vesele grupe bijahu Hamdija, Izet i Reša. Bijaše početak juna a dan je bio kao izmišljen za putovanja. Nije bilo ni jednog jedinog oblačka na besprekorno plavom nebu i nijednog vala na samo nešto malo tamnijoj morskoj pučini a koja se bljeskaše na suncu kao ogromna tepsija od modre srče.
Društvo se razbaškari na gornjoj palubi po udobnim stolicama, dok su stolove pritisli mnogobrojnim flašama i mezetom. Na drugom kraju palube se ljuljuškala voda u bazenu, pa se Hamdija nenavikao na ovoliki luksuz izčudjavaše: ”Ma, šta će mu ova voda ovdi, kad je ovolikog mora svuda okolo? E što ti je gladan čoik. Nikad mu dosta.” Drugi dobacuju: ”To ti je za ravnotežu Hamdo. Znaju oni da smo mi poteški ljudi pa nam ono tamo metnuli da se ladja ne prekrene.” ”Ma dje da se prikrene. Dabogda jezik prigrizo”, ljutito ce Hamdija.
A malo je bilo ljudi kao sto je bio Hamdija. Bijaše to ljudina od blizu dva metra, sa preko sto i kusur oka a nije bio debo`. Ali je bio iskreni vjernik i teška poštenjačina spreman svakom pomoći i učiniti. Sad je bio već u godinama ali dok je bio mladji nije mu snazi bilo ravna. Cio život je proveo u Grmeču sjekući i izvlačeći šumu na konjima. Priča se da kad bi on i brat mu, koji je bio isto tako ”pomalehan”, sjeli u kafanu na Korćanici obično bi odmah privukli dvije gajbe piva svaki po jednu do sebe. Onda bi uzeli pečeno onako osrednje jagnje i počeli bi ga jesti, jedan sa jednog a drugi sa drugog kraja, pa udri i za kratko vrijeme bi se sreli na sredini da oglodju i zadnje rebro, popivši uzgred obje gajbe.
Svi na brodu su imali na glavama nekakve kape ili šešire da se zaštite od sunca. Samo se Hamdija nikad nije razdvajao od svoje francuzice, sa kojom je i iz Bosne došao. Iako je ona bila od najvećeg broja što postoji i skoro duplo veća od svih, ipak je na njegovoj glavi izgledala izgubljeno na vrhu glave pa je neodoljivo podsjećala na onu jevrejsku kapicu.
Nije lako osjećaje vagati ali mislim da je zaista bilo teško naći čovjeka koji je toliko patio za zavičajem kao Hamdija. Satima je znao lijepo i do detalja opisivati svoje livade i njive a naročito konje koje je nekad imao. Skoro svi smo znali napamet ne samo imena nekih njegovih njiva, nego smo mogli tačno opisati kako koja izgleda i kolika je i sa čim se graniči, iako nikad tamo nismo bili. Svi smo znali za Mlavu i Glavicu i da Mlava ima dva dana oranja i da počinje od potoka Skakavac a pruža se u početku ravno a od polovine se blago diže sve do šumice zvane Osoje, a koja je opet dolazi sa sjevera, kako to opisa Hamdija. Priča on tako živopisno a mi svi slušamo. ”Kad orem Mlavu do polovine pjevam i Mili samo gazi k`o da je poš`o na Petrovački vašar. Ali od polovine, majčin sine počinje on malo na stranu zavodit` pa ti ne pomaže kandžija. Jok, ne vredi njega šibat. On je naučen konj. Nije k`o neki. Ja mu samo pružim dvije šekerke i onda podviknem:”Djiha Mili, sokole moj”. A on uši uspravi u nebesa pa povuče, ma hoće da potrga štrangle i amove. Pa po reni, pa po reni… Pa po reni jarane moj, do kraja njive. Ma on bi i dalje od nekakvih milina, dje ga ja falim i šekerom mitim, da mu ne popritegnem dizgine i jedva ga zaustavim do same šumet`ne”.
Društvo na brodu sve veselije i bučnije. A brod ogroman sa nekoliko restorana, salona i sa bioskopskom salom. Pa onda barovi i kabine za spavanje. Četiri sprata gore nad palubom i još u potpalublju dva sprata ispod površine. Dolje su parkirani teretni i putnički automobili i čak jedna cijela vozna kompozicija. Po hodnicima mnoštvo aparata za igre na sreću. Ali družina se ne obazir na te kako kažu „mamipare„.
Ladja se kreće sasvim mirno prosto kao da klizi po ogledalu, praćena jatima kričavih galebova koji se stalno otimaju oko ostataka hrane a koja se neprestano baca sa golemog broda.Već je treći sat puta i putnici uskoro ugledaše kopno, najprije kao da si jednu crnu liniju povukao olovkom po modroj podlozi a onda se ona poče postepeno pretvarati u kuće, drveće i puteve.
Samo što brod pristade iz njega poče da kulja masa kamiona i vozila svrstavajući se u duge kolone koje su se poput zmija izvijale uz okolne ulice. Brod je sad ličio na ogromnu hobotnicu sa velikim pipcima koji su se uvijali i vijugali svuda naokolo. Kad pristaše mladji znatiželjno i užurbano napustiše ladju, rasturivši se po obližnjim uličicama. Stariji pak ostaše i dalje na palubi posmatrajući luku odozgo kao sa neke osmatračnice. Bijaše im lijeno da silaze dolje a bijahu malo i od pića otežali. Pravdavajući se govorahu: ”Bolje se odavde vidi. Grad k`o i ostali gradovi. Sjedi dje si”.
Poslije otprilike sat odmora, beskrajne kolone automobila počeše kao rijeke utjecati u utrobu goleme ladje. Istovremeno mnoštvo putnika predje dolazni most i uz veliku larmu rasturi se svuda po ladji, Stade zveket aparata za igru jer mnogi pasionirani igrači jedva dočekaše da se dokopaju broda i da počnu igru nadajući se uzalud svaki put velikom dobitku. Kad brod krenu i otvoriše se prodavnice i restorani nagrnu svjetina u njih kupujući sve moguće što tamo ima a najviše piće. Začu se zveket flaša i zvrka naplatnih kasa a bogami učesta i alarm kad neki pokušaše da izidju s robom a „zaboraviše“ da plate.
Kad naše društvo primjeti ovu ofanzivu, začas poskakaše na noge lagane i onako već kod nas dobro izvježbani i naviknuti na razne gužve, medju prvima se uguraše u veliku prodavnicu. Razgrćući laktovima domaću čeljad vješto klizeći uza zidove kao alpinisti, nasi se prvi dokopaše rafova s pićem i cigarama, pa stadoše brzo preračunavati cijene.
Pošto se nakupiše silne srče i pića u konzervama sve to noseći često i u naramku i nakon što platiše, naše društvo ponovo i sa nečuvenim elanom zasjede na isto mjesto. Otvoriše se svježe flaše a većina se odluči za ”vojskovodju”, kako su obično zvali konjak ”Napoleon”. Raspoloženje i galama dostiže vrhunac kad brod odmače od obale i poče da klizi po suncem pozlaćenoj vodi.
Negdje oko polovine pučine poče najprije da duva nekakv hladan sjeverac a ubrzo dotjera i nekoliko tamnih oblaka odnekud odozgo sa Sjevernog Pola. To malo oneraspoloži društvo i pokvari im merak jer se morahu premještati unutar broda na zastakljenu terasu. ”E, pogane im klime, majku mu. Ma ne bi mene ovo zapalo da je šta valjalo”, prokomentarisa ovu promjenu Hamdija, ljuteći se što mora prekidati ćeif i mjenjati mjesto na koje se bijaše udobno smjestio.
Ubrzo, sve bijaše gore i gore kako odmicahu ka nepreglednoj pučini. More kao da oživlje te se poče bjesno izdizati i spuštati sve bjesnije, pa je površina sad najviše ličila na vodu koja vri u kakvom ogromnom loncu. Nebesa kao da prihvatiše ovu pomamu pa se teški i mračni oblaci spustiše do same vode tako da odjedanput nastupi noć, koju je avetinjski cijepala samo svijetlica svojom zaslijepljujućom bjelinom a zaglušujući strašan huk pobješnjelog mora ponekad bi nadjačao samo udar groma. Nošena snažnim vjetrom kiša je lila tako jako da se činilo kao da neko sasipa odozgo ogromne kante vode po usamljenoj ladji, koja se sve više ljuljala, čini se na sve strane. Uzalud su ljudi pokušavali da nadju neku logiku te da se priprave za sledeći udar, jer tek što bi uhvatili čvrst oslonac na kakvom stubu ili stolu, udarac bi po pravilu došao sa ledja odakle se nisu nadali. Caše i flaše se uz veliki tresak i buku sručiše na pod te skoro ni jadna ne osta čitava a na veliku žalost družine. Sve se ovo zbi tako brzo i iznenada, možda u roku od pola sata te se od dana pretvori noć a od zemaljskog raja otvori se predsoblje džehenema.Tako se ovdje klima i vrijeme brzo i nepredvidivo mijenja da nikad ne znaš hoće li sledećeg sata progrijati sunce ili će početi da ledi i pada snijeg. Još nešto je čudno u ovoj zemlji a to je da nema nikad zemljotresa a grom skoro nikad ne grmi. Pošto sad poče i grmljeti sve je slutilo na naopako i da ovo neće biti obična oluja. I zaista u narednih pola sata sve se ovo pretvori u pravi tornado. Od svuda su se valjali ogromni kao brda valovi udarajući tako divlje i uz urlik po brodu da se ljudima svaki čas činilo da ce ga jednostavno slomiti ili prosto prevrnuti u neki od beskrajnih vodenih bezdana koji su se otvarali dolje duboko ispod broda ličeći na ogromne mračne bunarove bez dna. Talasi su naginjali ladju tako jako da se je prva paluba sad dodirivala more a voda je jurnula unutra i počela puniti utrobu ogromnog broda. I kad se činilo da će se brod prevrnuti on je za trenutak stajao tako reći na vagi, kao da razmišlja pa bi se ponovo vratio u normalan polozaj do sledećeg udara sa druge strane. Isti proces bi se sad ponavljao samo tamo na drugoj strani. Ljudi su sa strepnjom koja se poče pretvarati u užas, pratili ovu divovsku borbu prirode, nemoćni bilo sta da učine. Mnogi su samo blijedo gledali preda se grčevito stežući rukama kakav jak direk ili drugi čvrst predmet unutra u salonu. Drugi su neprekidno povraćali zakrčivši ulaze u zahode i hodnike.
Naše društvo se držalo prilično dobro jer su to bili ljudi navikli na sve i svašta. Upravo su bili prispjeli iz jednog pakla i što kažu ništa ih nije moglo više iznenaditi ni začuditi ali ovakvom nečemu nisu se nadali niti su znali da ovako što može postojati. ”E,vala šta nas sve neće snaći, majku mu. Još nam samo fali da potohnemo vodi u ovu vodur`nu namah.” Poslije duže pauze začu se Hamdijin glas. Kad urlik oluje dostiže vrhunac začu se ponovo Hamdija: “Ma neka i potohnem. Ko me ćero da idem po ovoj vodur`ni danas. “Zatim poče mrmljati nešto kao molitvu a koja se nije mogla razabrati od silne buke. I kao nekim čudom do malo ne prodje, a ono kao da se osjeti neko smirenje. Kao da se onaj bijes i šidet poče skoro neosjetno smirivati. Zaista kroz sljedećih petnestak ili dvadesetak minuta bilo je već svima primjetno da se oluja smiruje. Zatim po istom modelu kako je počela tako se intezitet dijametralno suprotno počeo skoro naglo slabiti. Prvi zraci sunca probiše tminu i dan kao da ponovo osvanu na pučini. U daljini se poče nazirati obala, pa ih sve radost obuze kad je ugledaše i za trenutak im se učini kao da je to njihova najrodjenija. Ništa više ne govorahu niti žališe za silnim pićem što se prosu. Kad se dohvatiše zemlje i krenuše iz luke niko se na brod i ne obazrije. Pošto već htjedoše zamaći za nekakvu zgradu, Hamdija se okrenu: “E, kome vidi više ondi, na onom djavlu, nek me osedla i pojaše k`o ja mog konja Milog“.
.
Smail Jonuz, rodjen 9.1.1953 u mjestu Boljanici, Pljevlja. Po zanimanju je pravnik. Studirao u Mostaru i Sarajevu. Živio i radio u Pljevljima, Kotor Varošu i Sarajevu. Sada radi i živi u Švedskoj u gradu Göteborgu. Otac dvoje odrasle djece. Piše pjesme i kratke priče.
Pročitajte i:
