Igor Divković: Mirna Bosna (i Hercegovina)

Gospodine Divkoviću, želimo da vas što potpunije predstavimo kao književnika, da na taj način upoznamo čitaoce časopisa Avlija, sa Vašim imenom i djelom. Čega se najradije sjećate iz djetinjstva i kada ste zakoračili u svijet literature?

IGOR DIVKOVIĆ: Moja biološka arhiva prebogata je sadržajima iz svih razdoblja mog života. 8. studenog 2017; navršio sam 60 godina. Najdublja sjećanja djetinjstva vezana su mi za vrijeme dok još nisam niti prohodao. Naime, izuzetno se jasno i danas, sjećam kako, moja draga majka Ivka, uz jutarnju kavu, razgovara sa susjedom Anom, dok ja, uz njih, u dječjoj bijeloj košuljici, bez ičeg drugog na sebi, stojim u drvenom dubku (za one koji ne znaju što je dubak to je drvena naprava za djecu koja još nisu prohodala, slična stolici, s rupom za dječje tijelo na mjestu gdje se sjedi, kroz koju se, u taj dubak, stavi djetešce da stoji – dubi – pridržavajući se rukama ispod pazuha u stojećem položaju). Moj naočiti i naročito veseli otac Božo, s vječnim osmijehom na licu, po zanimanju drvodjelja-stolar, napravio je taj dubak, još za moje dvije starije sestre, naslijedio sam ga ja, a iza mene još jedna moja mlađa sestra i tri moja mlađa brata, a nadalje i druga djeca iz naše velike obitelji i susjedstva. Taj drveni (nepoderivi) dubak, kao i mnoge druge (kvalitetno izrađene) nepoderive dječje stvari, igračke, odjeća i obuća, išla su, poklanjala se, od djeteta do djeteta, da se višestruko iskoriste – šteta je baciti dječju stvarčicu, tako da, danas, vjerujem da je taj “moj” drveni dubak, u kome sam naučio dubiti-stojati na svojim, tada nejakim, dječjim nožicama, u posjedu nekog djetešceta u gradu Tuzli i njenoj bližoj, ili daljoj okolici, a možda je, igrom slučaja, sada, kod nekog djetešceta, negdje u Rožajama, u Sandžaku? Pored tog dubka, moj otac Božo, napravio je i bezbroj dječijih drvenih kolijevki-bešika-zipki-dječjih krevetaca koje, najčešće majke, a po nekad i ostali ukučani, uža, ili šira familija i prijatelji u konačnici, njišu tamo-ovamo, u kojima, možda baš zbog tog njihanja (zavrti im se u maleckoj bejbi glavici), spavaju bebe, od svog rođenja pa dok ne prohodaju, ili dok ih ne prestanu zibati.

Moje djetinjstvo je bilo rajsko, izuzetno srjetno, veselo, romantično, pustahijsko, u svim detaljima prekrasno, kao u ostalom i cijeli moj pjesnički život. Nema ništa ljepše, nego biti odabran za pjesnika i rođen u Divkovićima kod Tuzle. U mom zavičaju babe su govorile: ”Pjesnik – srjetnik!” Djetinjstvo sam proživio u rodnom selu Divkovićima – najljepše selo na planetu Zemlji. Divkovići su stvoreni baš za pjesnike, kao i pjesnici za Divkoviće.

Intezivna (socijalistička) industrijalizacija pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća „Tvornice radnicima“) kada su seljani masovno napuštali majku prirodu-zemlju, a s tim i selo i odlazili u gradove, gdje se lakše zarađivalo za život, ali gdje su se otuđili (alijenirali) i od sebe i od drugih. O tome su pisali mnogi intelektualci (filozofi, sociolozi, beletristi i dr…) Pamtim jednu sociološku anegdotu koja konstatira da, danas, u gradovima nikako ne može doći do građanskog rata, nego samo do seljačke bune, jer su gradovi puni seljaka-seljana.

S beletristikom sam se, svjesno, susreo u bukvarima-čitankama u prvim razredima osnovne škole. Poezija me uvijek više drmala od proze. I majka i otac su bili prilično elokventni, s tim da je mati bila sklonija prozi, a otac poeziji (epskoj) koju je vrlo često, u noćnim satima, pred spavanje, naglas čitao nama djeci. Neke epske pjesme, s tragičnim temama, znale su me, često, dovesti do suza, skrio bih lice šakama i plakao zbog tragične sudbine epskih likova. Naime, većina epskih pjesama pjeva o eksplicitnom nasilju i obiluju krvavim sadržajima, možda su (baš zbog toga) narodi, kojima je epska poezija u dubokoj tradiciji, izuzetno nasilni, agresivni, krvavo brutalni???

Biografski podaci iz prvoobjavljene zbirke ŽVAKA – CIP Zagreb 1989.

Kako bih, bar zeru, za ovu prigodu, „produhovio“ malo epsku poeziju, sjećam se da smo, mi – malo nestašniji učenici, ponekad namjerno iskrivljavali neke stihove iz epskih pjesama na sljedeći način: „ Što vojvodi do koljena bješe to serdaru po zemlji se vuklo“

Svo bogastvo maternjeg jezika-leksika, doslovice, stekao sam od majke Ivke. Ja svoje, evidentno, jezičko-leksičko bogastvo donosim u svijet poezije iz rodne kuće, iz usta majke Ivke.

Moja mati Ivka, po tome, puno je zadužila svijet poezije.

Sjećam se, kada sam se iz škole vraćao kući-majci, uvijek bi zapodjevala razgovore šta se sve dogodilo u školi i što sam sve naučio taj dan. Od svega bi najrađe i najčešće tražila da joj recitiram nove pjesme s kojima sam se, taj školski dan, susreo u školskoj klupi i koje sam, vrlo rado, napamet učio, pamtio i govorio, kako kod kuće majci, jednako tako i u školi učiteljicama i kasnije nastavnicama pa i svakome drugom. Nisam nikada imao problema s javnim nastupom – govorenjem u javnosti – umjetničkim interpretiranjem teksta. Ovo, što ću sada konstatirati, jest čista esencija poezije: Mati nas jutrom budi, nahrani, otpremi u školu, dočeka nas iz škole, opet nahrani, razgovara s nama (materinski) igra se sa nama, umiva, odjeva, presvlači, opet hrani, uspavljuje-uvodi u snove i s novim jutrom sve opet tako po redu, dok i sami ne postanemo roditelji i, konačno na pravi način spoznamo-vrijednujemo tu grandioznu veličinu, monument MAJKE. Ja sam se svojoj majci Ivki odužio na, za nju najljepši način. Jedna od njenih životnih želja bila je da joj jedno dijete bude pjesnik i da Svijetu i Vijeku svesrdno dijeli božanske darove-poeziju. Od njene sedmoro djece to je zapalo mene.

Jedne prigode, kada sam joj, u posjetu, iz Zagreba dovodio njena prva dva unuka, kroz šalu mi je u Tuzli kazala: “Kada dođe taj vakat, želim da me onamo ispratiš snažnom plavom dubokom pjesmom, onako kako je samo ti znaš govoriti.”

I dogodilo se to u proljeće 2012: Iz Komemoracijske dvorane u Kojšinu u Tuzli, pored ostalih sudionika, ispratio sam, tamo – u vječnost, svoju dragu mater Ivku, pjesmom Balada iz prijedgrađa Dobriše Cesarića, sina Slavonske ravnice i grada Požege. Na tom posljednjem ispraćaju bilo je teško svima nazočnima, meni najteže. Eto!

.

Ko je na Vas  najviše uticao od pjesnika, ko od prozaista? Kako ste i kada počeli da pišete pjesme? Sjećate li se gdje ste objavili prve stihove?

IGOR DIVKOVIĆ: Na pitanje: “Tko je od pjesnika na mene najviše utjecao u mom pjesničkom stvaralaštvu” odgovorit ću stihom AugusTINA Ujevića Pobratimstvo (pjesničkih) duša u Svemiru

Velimir Hlebnjikov, ruski pjesnik, napisao je:

“Shvatio sam da je zavičaj

kreacija za budućnost,

odanle ćarlija vjetrić

od božanske riječi”

Tu su i drugi ruski pjesnički kolosi Sergej Jesenjin i Konstantin Simonov i mnogi drugi…

Kada spomenem Ruse, onda, nekako povijesno-logički, moram spomenuti i Poljake i sjajnog poljskog pjesnika Julian Pšiboš, koji je napisao: “Razlika između postolara-obućara i pjesnika jest, u tome, što pjesnik pravi cipele od vlastite kože.”

Tu je i Homer, koji je govorio:

“Uzmi dobro urezano veslo i veslaj dalje

dok ne dospiješ do ljudi

koji ne poznaju more

i nisu nikada okusili soli

u svojoj hrani.

Tako

da su naše barke

i duga vesla,

koja našim barkama služe

umjesto krila,

potpuno s druge strane

njihove spoznaje”

Tu je i Ivan Slamnig (vrlo nadahnuti i vrlo duhoviti – duhovni aristokrat iz Narone na Neretvi):

“Umro sam u srijedu u Oslu,

padala je strašna kiša.

Pokopan sam,

u petak,

u Zagrebu.

Ništa zato.

Bio sam dva dana u raju”

 

Tu je i A.G.Matoš i A.B. Šimić

.

Tu su i mnogi, mnogi, mnogi drugi pjesnici Svijeta. Poezija je moja strast, moja krv, moj nerv, moja vibra, moj smijeh, moja suza, moja hrana, moja voda, moj svemir, moja sloboda…

Marica Petrović, profesorica na Tuzlanskom sveučilištu, na promociji moje knjige Đe si Ba@ BiH –Terra mistica, na Sarajevskom sajmu knjiga 2010; primjetila je: “Igor Divković je naš, tuzlanski, pjesnički (dvojajčani) brat blizanac Ivana Slamniga, u najraskošnijem smislu te sintagme.”

Od naših prozaista, do čije autorske stilistike, semantike i leksika držim su: Ivo Andrić, Meša Selimović, Miroslav (Fric) Krleža (Krleža, kako u prozi, jednako tako i u poeziji), Mihail Bulgakov, G.G. Markes, Carlos Castaneda…

.

 Znate li broj knjiga u Vašoj biblioteci? Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?

IGOR DIVKOVIĆ: Narodna mudrost kaže: “Jedna ko ni jedna.”

Rado kupujem beletristiku, više poeziju, nego prozu.

Da vam ne uskratim odgovor na ovo pitanje, na pusti (ne naseljeni otok), jednako kao i na one naseljene otoke, najrađe nosim, ili bih ponio:

– od poezije: Relativno naopako – Ivana Slamniga

– od proze (u svakom slučaju) Jesen patrijarha – G.G. Markesa.

Inače, iskreno kazano, na pusti otok, najrađe idem sa svojom muzom, rasterećen svega drugoga, a zbog (relativno apsolutnog) potpunog psiho-somatskog posvećenja njenom anđeoskom liku i djelu.

Imam jednu vrlo zanimljivu životnu epizodu vezanu uz Pusti otok Naime, jedne prigode su me, na mom (ne pustom, nego naseljenom) otoku Mljetu (ak pusta željo!), posjetila moja dva prijatelja pjesnika. Jedan (Joe) iz New Yorka, a drugi (Sergej) iz Moskve. Ploveći mojom malom barkom po Jadranu iznenada nas uhvati nevrijeme-nevera i doživjeli smo (i preživjeli) naš mali i prvi brodolom-barkolom. Da nismo preživjeli to naše internacionalno lirsko potonuće (pravu pjesničku Atlantidu, svijetska lirika bi propala-potopila se zajedno s nama ha, ha, ha. Dakle  moja barka je potonula u sred mora, a mi smo se, nakon dugog plivanja i plutanja, spasonosno, uhvatili jednog maleckog (pustog) otočića-škoja. Tu smo, ne htijući, proveli tri dana i tri noći i, iz čiste dosade, pecali ribu i, koje li pjesničke srijeće, upecali malecku >Zlatnu ribicu<. I, kako to, navijeke, biva sa zlatnom ribicom, tražila je da je pustima, a ona će, za uzvrat, svakome od nas ispuniti po jednu pjesničku želju. I ispunila je. Joe je tražio da ga (zlatnom čarolijom) odmah, iz tog pustog brodoloma-Atlantide, vrati u njegov New York, Sergej da ga zlatna ribica, odmah teleportira u njegovu lijepu Moskvu, a ja sam, nakon što sam, neočekivano, na kraju, ostao sam na tom pustom otočiću, iz vrlo razumljivih i vrlo pragmatinih razloga – čiste dosade, tražio od dražesne zlatne ribice da mi, odmah, zlatnom čarolijom, vrati natrag moja dva (zlatna) pjesnička prijatelja.   

.

Šta trenutno pišete, šta možemo očekivati novo iz Vaše spisateljske sehare? 

IGOR DIVKOVIĆ: Moja sljedeća zbirka lirike biti će promovirana na Sarajevskom sajmu knjiga 2019. Imati će oksimoronski naslov, kao i moje tri prethodne zbirke (Relativno apsolutno – 2013; Latino bizantino – 2015;  Vedrana se oblači – 2017.) Oksimoron mi je ponajdraža stilska figura.

.

Koliko je opasno što se danas djeca skoro pa više ne igraju u prirodi, na sokaku… Vrijeme provode pored kompjutera ili mobitela, uz druženje na tzv. društvenim mrežama, igrajući video igrice sa nasilnim sadržajem uz dostupnost pornografije na jedan klik, govor mržnje je dominantan u komentarima…

IGOR DIVKOVIĆ: Narod bi kazao: “Svako vrijeme ima svoje breme”. Ponekad i dječje igre mogu biti vrlo opasne. Djeca, vrlo često, stradavaju u igri, na sokaku, livadi, šumi, potoku, rijeci, moru…”U igri je i magarac krepao”, kaže narodna izrjeka. Računala i računalne igrice nisu, naročito, opasne. Također, niti mobiteli. Sve su to, vrlo korisne naprave koje odlično služe ljudima. (parafraza – “Smrt fašizmu – tehnika narodu”). Ljudska civilizacija zna za dobre i zle-loše jedinke. “U svakom žitu ima kukolja”. Srednjovjekovni Bogumili su prakticirali teološki dualizam (Boga DOBRA i Boga ZLA). “Gdje ima dima ima i vatre”, “Gdje ima ljubavi ima i mržnje”, “Gdje je ulema tu su i fukare”, “Gdje ima svjetla ima i tame”, “Gdje su prostakuše tu su i dame”.

– Strojevi, uređaji, naprave, stvoreni su za dobro čovjeka, zamjenjuju ga u teškom radu, daju mu dinamiku života, povezuju i spajaju s drugim ljudima, tako da, pred našim očima, cijeli planet Zemlja polako postaje tzv. “GLOBALNO SELO”.

– Zlouporaba ima tamo gdje ima i ljudi. Ljudskoj prirodi je imanentan ZLOČIN, a kao i sociološko-juristička sankcija zločinu, a to je KAZNA (F.M. Dostojevski).

– Ranko Marinković, u romanu Kiklop, kaže: “Ima u meni, Mićo moj, tmine, ali ima i vedrine”. Ivo Andrić u pripovjetci Priča o kmetu Simanu, kaže: Simane, Simane, tko rakijom liječi tugu taj ne ozdravi od tuge, nego umre od rakije. U konačnici, narodna, svakidašnja, mudrost kaže: “U svakom zlu ima i zera dobrog, u svakom dobru ima i mrva zla”, ha, ha, ha… Kada se iz dubine svemira gleda na malenu (plavu pikulu) planetu Zemlju, onda se, sve i da hoćeš, ne možeš oteti dojmu: Kako je sićušna! Kako je beznačajna! Kako je jadna! Kako je krhka! Kako je sita! Kako je gladna! Kako je…

.

Pjesma. Prolazim kroz svoju dušu. Objavljena u zbirci ŽVAKA, izdavač – Centar za informacije i publicitet (CIP) Zagreb 1989.

 .

Igor Divković: PROLAZIM KROZ SVOJU DUŠU

 .

prolazim kroz svoju dušu

kao kroz polje

zeleno

blago

k’o sunce drago

zuje insekti

pjevaju ptice

pokoji anđeo proleti

kažem sam sebi

sjeti se proljeća

behara

trava

bijelih bašči pred

vjenčanje

tad sam sanjao

dubine svemira

dubine nemira

dubine dubina

sad

s visina

prolazim kroz svoju

dušu

kao kroz polje

od snijega bijelo

od hladnoće pusto

vjetar mi šapuće

bit će bolje

pao si

pa si ust’o

.

Ko od živućih hrvatskih, bosanskohercegovačkih, srpskih i crnogorskih književnika plijeni Vašu pozornost? Upoznajte nas sa hrvatskom književnom scenom.

IGOR DIVKOVIĆ: Svi mi, pisci smo braća (po peru), ili, kako sam već prethodno citirao Tina Ujevića u “Pobratimstvo duša u Svemiru”. Svi smo krvavi, ispod tanane pjesničke kože!

Za ovu prigodu, ograničimo ovo vaše pitanje nacionalnim granicama male-velike Crne Gore. U Monte Negru dobar dojam na mene, kao nacionalno, jezički, osvješteni intelektualac-humanist-pisac ostavio je Jevrem Brković. Jedno vrijeme smo se divno družili, dok je bio u političkom azilu u Zagrebu. Tada je objavio i onu svoju poznatu rječenicu: ”Sa Lovćena sok’o kliče, oprosti nam Dubrovniče.”

Draga mi je svaka ljudska osvještenost, težnja za slobodom, pravdom, ljubavlju… Jevrem je puno dobroga napisao i govorio o uvodno naznačenim humanističkim fenomenima i uspio postići cilj – slobodnu Crnu Goru, kao što je to i prije bila, do 1918!

Aktualna epoha izuzetno je nepovoljna za beletristiku, kao i za ukupnu umjetničku produkciju i reproduktivne umjetnosti. Umjetnost je, danas, na Balkanu, “zadnja rupa na svirali” – “trinaesto prase”, kako se to figurativno kaže, ali intelektualna elita-beletristi moraju naći načina da se povoljnije pozicioniraju na društvenoj ljestvici vrijednosti. Državna vlast, i vlasti sklona servisna (uslužna – dodvornička) inteligencija, očito, to neće i ne zna, zbog toga joj treba pokazati-prosvijetliti pravi put ka umjetnosti. Policijsko-represivni termin za to bi bio Privesti Vlast umjetnosti.

Književna scena u Republici Hrvatskoj dijeli sudbinu lingvistički (relativno) povezane Regije. Južni Slaveni (dostatno) se razumiju u, sličnom, (južnoslavijanskom) govoru, no, sve manje i manje i manje u jeziku i pismu. Ćirilično pismo (funkcionalno) u 21. stoljeću, razvidno,  zaostaje za latinicom, jednako kao što drugi svjetski jezici zaostaju za (favoriziranim) engleskim jezikom. To je posljedica svekolike globalizacije planeta Zemlje i i posvemašnje agresivnog anglizma. Ujedinjeno kraljevstvo – Velika  Britanija, stoljećima je bila agresor i to u mnogim krajevima planeta Zemlje. SAD – USA, već cijelo jedno stoljeće su najveći svjetski (super) silnik SUPESILA. Tu su i drugi, nuklearni, (super) silnici, dakle oružja i silnika ne nedostaje…

Vratimo se jeziku i literaturi – beletristici.

S druge strane, manje ili više uspješno, dužnost svake (funkcionirajuće) suvremene države jest da štiti, promiče i potiče svoj (nacionalni) službeni jezik i pismo. U Republici Sloveniji (nacionalnoj državi Slovenaca) i Republici Hrvatskoj (nacionalnoj državi Hrvata) državnim – sustavom i Ustavom propisan je, zaštićen i promaknut službeni jezik i pismo. To su Slovenija i Hrvatska postigle i na razini Europske unije, kao zajednice država, (jezika) i naroda. Crna Gora, Srbija i Kosovo s tim u vezi, su na dobrom putu,  a Makedoniju i Bosna i Hercegovina (predvidivo) čeka niz problema, teškoća, barijera, nacionalne, političke, povijesne, teritorijalne, etničke, sociološko-strukturalne provinijencije isl; itd…

Propašću SFRJ; točnije kazano politički i nacionalno svjesnim i voljnim  izlaskom Slovenije i Hrvatske iz te, iznutra potrošene, zahrđale – trule SFRJ;   federativne republike i obje autonomne pokrajine, ekonomsko-gospodarski gledano, prošle su loše, tržište od 23 milijuna rascjepkalo se, ali su zato i baš zbog toga, prve riješile svoja krucijalna nacionalna pitanja – državnu suverenost, obrazovanje, jezik, kulturu… Sad Slovenci govore i pišu slovenskim jezikom i latiničnim pismom, Hrvati hrvatskim jezikom i latiničnim pismom. Sada i Srbi, u svojoj nacionalnoj državi Srbiji, imaju svoj  srpski jezik, Crnogorci  imaju svoj crnogorski jezik, a Crnogorska nacionalna pravoslavna crkva na dobrom je putu da, konačno, riješi i uredi sve aspekte svoje pravoslavne autokefalnosti, želim joj, u tome, puni uspjeh. Makedonska pravoslavna crkva je to, već, riješila 1967. ili 1968. godine.

U SFRJ; izuzetno loše, nefunkcionirajuće i neodrživo, (ni)je riješeno nacionalno pitanje, jezičko pitanje (s vrlo glupim nazivom jezika Hrvatskosrpski – (ili za nas Hrvate, još češće i još gluplje-netočnije i tendencioznije, majorističkije) Srpskohrvatski. To je za Hrvate bila vrlo neodrživa i nacionalno vrlo, vrlo diskriminirajuća umjetna pa i umjetno-jezička tvorevina. Zbog toga smo, permanentno, pokušavali izaći-pobjeći iz te federacije. I uspjeli 1991.

Jezik je jedna od temeljnih (humanističkih) nacionalnih sloboda i prava.

Za nas pisce, ponajviše, jezik je naša Kuća bitka.

Kada svoj (maternji) jezik mogu točno i slobodno nazvati Hrvatski jezik, jednako kao i svaki crnogorski i svaki drugi nacionalni pjesnik svoj, onda je moje pjesničko biće dvostruko slobodno; nacionalno sam slobodan i literalno još slobodniji, točniji, suvereniji… a to nikako nije na štetu nikome drugom na planetu Zemlji i takvo duhovno osjećanje želim svakom čeljadetu, neovisno o nacionalnosti, rasi, spolu, uzrastu i profesiji, a najviše i najjače to želim svim piscima jer piscu je jezik građevni materijal, jednako kao što je zidaru cigla, samo, kada pisac udari nekoga u glavu svojom ciglom-riječju, onda to puno više boli od udarca građevinskom ciglom…

Uvjeren sam da su svi pisci, propašću SFRJ; a propala je jer je, kao takva, bila neodrživa, JNA i tajna policija – SILNICI su je držali na okupu, puno dobili s rješavanjem pitanja svog maternjeg jezika. O tome sam puno razgovarao s kolegama u Crnoj Gori, Makedoniji, Sloveniji, Srbiji, Kosovu. Jedino u Bosni i Hercegovini situacija je zamršena i tu se jedino čuje, nedovoljno transparentni, jezički naziv >Naš jezik<, koji je netočan da ne može biti netočniji i krajnje je nejasno što to, zapravo, znači? To je, da tako kažem >lingvistička muljaža<  Kad Slovenac kaže – naš jezik, onda se točno zna da taj govornik misli na Slovenski jezik. Tako je to i kod drugih naroda. U Bosni i Hercegovini; ovisno o tome koje je nacionalnosti govornik, naziv Naš jezikima sljedeću konzekvencu-pretpostavku, ako ja (Igor Divković – Hrvat – rođen u Tuzli – srdašcu Bosne ponosne) kažem Naš jezik onda, u svakom slučaju, mislim na Hrvatski jezik.

Bosna i Hercegovina; kao država, „ako želi imati mir u svojoj kući – biti (popularno kazano) >Mirna Bosna<“, onda, neodgodivo i prioritetno MORA svoje narode i narodnosti Europski ŠKOLOVATI – OBRAZOVATI . (NA)UČITI kako od ove i ovakve BiH stvoriti novu (MIRNU) Bosnu (i Hercegovinu).

 .

Zbirka ”Vedrana se oblači”, Bosanska riječ Tuzla 2017; str. 39.

 .

 zenica u zjeni

 .

bosnom bauk kruži

bosnom belaj leti

magla memla dim

kud će bosna s tim

 .

nad maglajem magla

nad nemilom dim

nad fojnicom fama

nad travnikom tama

 .

nad travnikom tama

nad kreševom fama

slan je tuzli zrak

mrkonjiću mrak

 .

nad saraj’vom mrači

magla mostar tlači

oblak moči foču

memli u glamoču

 .

bosnom belaj kruži

vjerno li joj služi

magla memla dim

nikad nikud s tim

 .

Meni, kao beletristu-autoru Hrvatu, koji pišem na standardnom Hrvatskom jeziku, kada katalogiziraju moje knjige u Centralnoj biblioteci u Sarajevu, čini se velika nepravda, a to je i potpuno nepotrebno, diskriminirajuće, nečasno, neodrživo,  kada se tamo kataloški deklarira da su moje knjige pisane bosanskim jezikom. To, prije svega nije točno jer kada se, bilo koja moja knjiga, koja je katalogizirana u toj središnjoj nacionalnoj biblioteci Bosne i Hercegovine, a katalogizirano ih je sedam, otvori, jasno se vidi (iz aviona) da je autorski sadržaj pisan hrvatskim standardnim idiomom. Kada stvari nazivamo pravim-točnim imenom (i prezimenom) onda, po tome, nismo ništa bolji, ali i ništa gori od drugih, drugog, drugačijeg. To se, vrlo jednostavno i svima shvatljivo, zove ISTINA. Istina je uvijek i navijek POTREBNA,  ODRŽIVA, NAJBOLJA. Laž, iz kojekakvih razloga, može biti potrebna, ali nije održiva.

SFRJ je bila puna raznoraznih laži pa je, zbog tih laži, bila neodrživa i planetarno smo svjedočili njenoj propasti. Narodi i narodnosti koji su, jedno vrijeme, zajedno, živjeli u toj državnoj zajednici, kao i u I (Staroj) Jugoslavoiji i Kraljevini SHS ulazili su u te državne zajednice: „Kao guske u maglu“.

.

Kako ste doživjeli raspad zajedničke države SFRJ? Da li ovo živimo u poslijeratnom ili u prijeratnom miru? Da li je ovo vrijeme nedovršenog rata ili nedovršenog mira? Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu? Makar između naroda bivše SFRJ.

IGOR DIVKOVIĆ: Doživio i preživio. I, evo me živa i zdrava. Na redovitim sistematskim liječničkim pregledima, liječnička struka, deklarira me kao: “Normalna, začuđujuće zdrava psiho-somatska konstitucija, u suverenom organizmu. Posjeduje vrlo razvijeno-veliko srce i nevjerojatno malenu žuč. Visoko potentan i duboko produhovljen. Metabolizam švicarskog kario-tipa, Imunološki sustav kao u astronauta” završen citat.

Svemir-Kozmos podložan je stalnim pro-mijenama, a kamoli to nisu državne zajednice. Pogledajmo to povjesno-komparativnom metodom. Vratimo se, na tren, do Starog Egipta – propao je, Stara Grčka – propala (k’o Grčka), Stari Rim – propao, Bosna Srebrena – propala, Otomanski imperij (koji je porobio, do tada 500 godina slobodnu Bosnu Srebrenu i ne samo nju) – propao, Austro Ugarski imperij – propao, propala, Kraljevina SHS – propala, (Stara) Jugoslavija – propala, II (Nova) Jugoslavija – propala… Što mislite koja je sljedeća državna zajednica (u Europi) koja će propasti??? Meni, kao pripadniku Hrvatskog naroda, brojčano relativno malenog maroda, izuzetno je drago kada propadne koja imperijalna-agresorska SILA, a, uvijek, lirski, plačem kada propadaju tzv. „Mali narodi“, „Mali jezici“, „Male kulture“ Šta se tu može kada (pjesničko) dijete voli slatko – maleno (Small but beautiful, engl.) I moja muza je veličanstvena u svom malenom, anđeoskom tjelešcu.

Živimo i u posljeratnom i u prijeratnom razdoblju. Čak i ratovi propadaju pa se na njihovom zgarištu rađaju novi (još strašniji) ratovi…

Ništa nije (tako – vječno) trajno pa ni mir. I MIR traje pa propadne…

Ako je išta na Balkanu konstanta, onda je to rat, rijeke krvi i propasti – apokaliptični Balkanski (poluotok)… Možda, da Balkan kojim zemljopisnim slučajem nije POLUotok, nego pravi CIJELI otok, možda bi njegova sudbina bila sasvim drugačija??? Hoću kazati kada se nešto, ili netko (POLU)definira, onda u tome i zbog toga imamo CIJELI problem.

Za ovu prigodu citirati ću srpskog (Niškog) pjesnika Branka Miljkovića. On je, pjesnički nadahnuto konstatirao-parafrazirao narodnu izrjeku: “Tko sije vjetar žanje oluju.” Miljkovićeva verzija ove narodne izrjeke je: ”Tko ne zna slušati pjesmu, slušati će oluju.“

Igor Divković

Kako Vi gledate na svojatanje bosansko-hercegovačkih pisaca Iva Andrića i Meše Selimovića?

Kakve li ironije?

Istaknuti ću dvije, za književnu, kao i svekoliku javnost zanimljive činjenice:

– Ivo Andrić, rođen od majke Marije-Hrvatice, učiteljice u Docu, otac nepoznat, vanbračno dijete. U maticu rođenih u župi Travnik upisan je kao Hrvat, od majke Hrvatice. Studirao u Beogradu, radio u starojugoslavenskoj diplomatskoj službi u Turskoj i Njemačkoj, u kasnijem svom književnom razdoblju pisao ćirilicom. Srpska književna javnost drži ga srpskim piscem, pogotovo SANU???

– Mehmedalija (Meša) Selimović, rođen od majke i oca Muslimana 1910. u Tušnju, starom rudarskom Tuzlanskom naselju – četvrti – mahali.

Studirao u Beogradu (prvo pravo pa onda jugoslavenske jezike i književnost). U prvom braku bio oženjen s Muslimankom. U drugom braku sa Srpkinjom  (Darkom). U kasnim godinama, istražujući svoje porijeklo, otkrio da su Selimovići po porijeklu Vujnovići-Srbi od Bileće. Početkom 18. stoljeća pola obitelji prešlo na Islam i promijenili prezime u Selimović te odselili u tuzlanski kraj – selo Osmaci. Svojom voljom, u kasnom životnom razdoblju, Meša se deklarirao Srbinom, preselio iz Sarajeva i Tuzle u Beograd, postao članom Društva pisaca Srbije i SANU. Umro i pokopan u Beogradu. Srpska književna javnost drži ga svojim piscem. To isto i  nedavno učinio je i Sarajlija Emir Kusturica, odričući se, meni osobno lijepog, muslimanskog imena EMIR (ar) – zapovjednik, princ, vladar, konvertirajući ga u kršćansko-pravoslavno ime NEMANJA. Ljudska imena su NE-MANJA, ali i ne veća u međusobnoj konkurenciji, međutim >IME JE ZNAK< – Nomen est omen, lat. U Bosni i Hercegovini i više od toga…

Decidirano: Ivo Andrić i Meša Selimović su ”srpski pisci”, toliko, koliko su Dobrica Ćosić i Mira Alečković ”Bosanski pisci”, ili, jednostavnije, ako je Sarajevo glavni grad Srbije, onda su Ivo Andrić i Meša Selimović srpski pisci. Jedne prigode, dok sam 1982. godine planinario po Durmitoru, od Milivoja Žarkovića (strica crnogorskog političara Vidoja Žarkovića, člana CK SKJ iz tada SR Crne Gore, s durmitorskog sela Nedajna (kod kojeg sam prenoćio-konačio dvije noći, iznad kanjona Tare, čuo sam narodnu izrjeku četnika iz susjednog sela Mala Crna Gora, dijeli ga od Nedajna, samo, duboki kanjon rijeke Sušice, citat:  Ravnogorska (“Narodna”) izrjeka “Što je četniku milo to mu se i snilo” završen citat. Inače ovo je parafraza narodne (južnoslavenske) izrjeke: “Što je babi milo to joj se i snilo”.

Od konca Prvog svjetskog rata pa do 1990; Južnoslavenski narodi i narodnosti žive  u diktaturi, ili onoj rojalističkoj, ili onoj komunističkoj te raznoraznim „Zakonima o obznanama“. U takvoj državi i njenom istom takvom parlamentu Srbin (Puniša Račić) ubija iz pištolja pet hrvatskih narodnih zastupnika-poslanika. Atentat u Narodnoj skupštini 1928., dogodio se 20. lipnja 1928; kada je, u sred bijela dana, za vrijeme trajanja parlamentarne sjednice, u zgradi Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, u sred Beograda, izvršen atentat na zastupnike Hrvatske seljačke stranke (HSS-a), braću Stjepana i Pavla Radića, Đuru Basarička, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Atentat je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić. Pitam se/vas – Tko (normalan) bi, dragovoljno, htio biti u takvoj (NASILNOJ-terorističkoj) državnoj zajednici???

Komunistička partija KP. SFRJ; kasnije Savez komunista Jugoslavije SKJ; od konca II svjetskog rata pa zaključno s 1989; počeli su, sustavno, provoditi ono što se stručnim sociološkim, politološkim, i pravnim nazivom zove Državni terorizam.

Tajne službe SKJ, na čelu s II upravom generalštaba vojske SFRJ; popularno u narodu zvana KOS, sa sjedištem u Beogradu – glavnom gradu SFRJ, sustavno su uhićivale, zatvarale, a u inozemstvu i likvidirale, svoje ideološke protivnike-političku i nacionalnu emigraciju svih naroda i narodnosti, bez ikakvog sudskog postupka, sudski dokazane krivnje i, u sudskim postupcima izrečenim, pravomoćnim presudama. Doslovice se radilo o ideološkim likvidacijama po principu, ako nisi s nama, onda si protiv nas i čeka te naš Prijeki sud.

Ponovno ću spomenuti Mehmedaliju Mešu Selimovića, iz sljedećeg razloga, tj. kako bih jasno ilustrirao >Duh diktature proletarijata SFRJ<. Cijela obitelj Meše Selimovića, u II svjetskom ratu, bili su partizani, Meša, njegova tri brata (Šefkija Husnija i Teofil)  kao i dvije sestre. U listopadu 1943; u Tuzli, oficiri partizanske tajne policije-vojske, zbog obične gluposti – sitnice, uhitili su svog dobrog prvoborca Šefkiju Selimovića i tajnim partizanskim „Prijekim sudom“ tajno ga likvidirala (kao psa) prije svitanja, u šumi, koja je danas park nazvan „Partizansko groblje“ (pojeo ga mrak na (njegovom) Partizanskom groblju). Eto,  Revolucija jede i vlastitu djecu. U Hrvata najpoznatije „To drago i dobro, partizansko, prvoboračko, pametno dijete Revolucije bio je sjajni partizanski lider KPH. Andrija Hebrang, bez ikakve sudske presude utamničen u Srijemskoj Mitrovici i, kasnije udavljen, samo zbog toga što je pošteno, ustrajno, požrtvovno i dostojanstveno branio svoj Hrvatski narod od agresora – SILNIKA a AGITPROP KPJ je priopćio „GLUPOJ“ javnosti: „Naš dragi drug i komunist Andrija se objesio, šta mu bi? ), (Još) Jedan ČOVJEK likvidiran, bez optužnice, bez suđenja, bez sudski dokazane krivnje.

Da bi tragedija i ironija obitelji Selimović bila još veća, nakon rata, Meša Selimović, svoj sjajni (i najbolji) roman Derviš i smrt, koncipira i realizira baš na toj strašnoj obiteljskoj tragediji zločinačkom ubojstvu – likvidaciji starijeg brata Šefkije. Pitam se, kao što se to i Meša milijun puta, prije mene, pitao: Kome li je i zbog čega smetao partizanski prvoborac, Šefkija Selimović, po svemu dobri i pošteni čovjek i domoljub???

Nakon II svj. rata, oficiri jugoslavenske tajne policije – Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) među kojima su bili mlađi Mešin brat Teofil (musliman), Mijo Kerošević Guja (Hrvat – po njemu se zvala moja osnovna škola) i Miloš Zekić (Srbin), kao i mnogi drugi Oznaši, provodili su likvidacije pripadnika pobijeđene strane (po Partizanskom prijekom sudu) i, eto, kasnije, sva trojica su skončali svoj život vrlo nasilno – kako su i živjeli (Tko se mača laća od mača će i stradati). OZNA-in „Damoklov mač“ bljesnuo je nad mnogim glavama pa i oznaškim. Tako je i Mešin mlađi brat Teofil, zbog zločina koje je, kao Upravitelj zatvorskog sustava BiH.  činio nad napaćenim narodom, još  češće ženama zatvorenika-uznika, završio je i sam u Zeničkoj kaznionici i tamo umro od tifusa.

(Izraz Damoklov mač se danas koristi kao izraz za veliku nesigurnost koju donosi (na berzaka osvojena) vlast. Simbolizira mogućnost da iznenadna „velika“ vlast brzo nastane i još brže propadne, ili kobno završi u krvi, potocima, rijekama, morima krvi…)

Mešu Selimovića, kao školovanog profesora, finog i blagog čovjeka, uvjerenog i poštenog komunistu i partizana, njegova partija (KPJ.) dva puta je izbacivala iz članstva, jedno vrijeme ostavili su ga bez mogućnosti zaposlenja, a u to vrijeme imao je obitelj suprugu Darku i dvije kćeri, bili su podstanari na Višnjevcu u Sarajevu, a trebalo je nekako prehraniti gladna usta. Kada je objavio roman Derviš i smrt spasio se od neimaštine i doživio svoju književnu slavu – i ja sam (dan-danas) presretan zbog tog Mešinog uspjeha i književne slave. Inače, da bi pisac stekao slavu, na Balkanskom (POLUotoku) prvo mora (u CIJELOSTI) umrijeti, nasilno, ili ne nasilno, svejedno.

Za SFRJ; može se svašta kazati, ovisno o tome tko je narator, ali jedno je po svemu jasno – Nevina NIJE bila! Kao što se to, često, događa lošoj obitelji – napuštaju je (bježe od kuće) vlastita djeca.

.

Igor Divković, zbirka ŽVAKA – CIP Zagreb 1989. strana 24,

 .

SATI

.

majko mrak je progut’o mustafu

ma kad bona

ma evo sad

ma kako bona

ma lijepo, ma ružno zin’o i progut’o ga mog mustafu

ma zašto bona

ma što ja znam zašto voljela sam ja mujicu volio je mujica mene mujica i ja zaspimo ja i mujica probudimo se pa kava pa rahatluk

ma hajde

ma jest kad ti kažem

ma kažeš mustafa i ti ti i mustafa

ma kažem

ma kažeš majko mrak je progut’o mustafu

ma kažem

ma ne kažeš majko mrak je progut’o mustafu progut’o je i mene

ma ne kažem

ma zašto ne kažeš

ma zato jer je progut’o samo mustafu

.

Da li je pretjerano mišljenje da se u zadnjih 20-tak godina kroz širenje straha i mržnje prema islamu i muslimanima priprema ambijent za ‘’kristalne noći’’ nad evropskim i američkim muslimanima?

IGOR DIVKOVIĆ: Odmah ću vas (sui generis) demantirati svojom pjesmom UNIVERSITY NAZIMBEG, objavljenoj u zbirci Žvaka – CIP Zagreb 1989; stranica 41:

.

UNIVERSITY NAZIMBEG

.

čaršija

avlija

čardak

fenjer osvjetljava perzijaner

džezva

fildžan

čibuk

ravnoteža pelina i rahatluka

oči

brada

ruke

nazimbeg uči pjevati ptice

.

U svakom slučaju to je izuzetno netočno i neutemeljeno mišljenje-stav.

U suvremenoj Europi, nema mjesta za mržnju prema bilo kojoj vjeri. Vjerske slobode su maksimalne. Vjerske institucije funkcioniraju bolje i uspješnije nego ikad prije i igdje drugdje na planetu Zemlji. Grade se novi vjerski objekti. Formiraju se nove vjerske zajednice. Nakon pada Berlinskog zida i komunizma sovjetskog tipa, sve vjerske zajednice pa i islamska, bilježe vrlo značajno povećanje svog članstva, škola, medresa i dr.

Ono što je ozbiljan problem suvremenog Svijeta pa i suvremene Europe, jest terorizam.

Velika (apsolutna) većina svjetske muslimanske populacije – islamske vjeroispovjesti čine sve kako bi terorizam (koji sebe predstavlja kao “Islamski terorizam” odvojili od Islama kao monoteističke vjere, islamskog vjerništva i islamskih vjerskih objekata i zajednica. Europskoj inteligenciji je to sasvim jasno, a europskim piscima i više, nego jasno.

Ne poznajem dobro suvremena sociološka zbivanja u USA. pa se, zbog toga, niti ne upuštam u donošenje stavova po tom pitanju.

Narodna mudrost kaže: “(Super)sila Bogu nije mila”. Sila i silnici-nasilnici nikada, dok je vakta i zemana, nikome nijesu mili. Definicija terorizma je:

Terorizam = politika + nasilje.

Sve vjerske zajednice propovjedaju LJUBAV i MIR kao univerzalne (Božanske) vrijednosti. S nasiljem i ratovima >U ime vjere< trebaju se obračunati one vjerske zajednice, ovisno o tome na koju se vjeru nasilnici (teroristi) pozivaju-prizivaju.

.

Alija Isaković je rekao da ako u Bosni i Hercegovini ne bi bilo Bošnjaka-Muslimana, Srbi i Hrvati bi dobili susjede kakve zaslužuju. Bosna je kroz cijelu svoju historiju napadana sa lijeva i sa desna, sa Istoka i sa Zapada. Može li (i kako) da se to promijeni pa da Bosna i Hercegovina dobije susjede, a ne aspirante na njenu teritoriju? 

IGOR DIVKOVIĆ: Ne stojim iza ičijih izjava, osim iza svojih. Rođeni sam Tuzlak, Hrvat po nacionalnosti. Nikako ne podržavam tezu da je Bosna napadana sa Zapada??? To bi, valjda, trebalo značiti iz Hrvatske, ili od Hrvatske. U Bosni i Hercegovini žive Hrvati, kao konstitutivni narod svoje države Bosne i Hercegovine. Onda je, u najmanju ruku, nelogično da Hrvati imaju teritorijalne aspiracije prema državi Bosni i Hercegovini kao, već, svojoj državi. Bosna i Hercegovina je moja (Hrvatska) država, jer sam kao Hrvat rođen u njenoj srijedi a jednako tako i Farukova i Jovanova. Funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao države triju naroda, s tri monoteističke vjeroispovjedi, s više od tri svjetonazora, tri tradicije, tri kulture, izuzetno je složeno i poviješću vrlo opterećeno pitanje. Također vas moram ispraviti u vašem previdu. Naime, niste u vašem pitanju, nigdje istaknuli da je Srednjovjekovna bosanska banovina-kraljevina napadnuta s juga-jugoistoka 1463. od Otomanskog (Turskog) imperija, zbog toga je i propala Bosna Srebrna, nakon, skoro 600 godina, svog egzistiranja u sred Balkana. Imperijalna sila, koja god to bila – Rimska, Turska, Venecijansko-Mletačka, Austro-Ugarska, jednako je zlo za Bosnu i Hercegovinu i njene narode – građane.

Bosna i Hercegovina ima šansu da, kao buduća nova članica Europske unije, funkcionalizira svoj državni ustroj, po već postojećem i vrlo sličnom i odlično funkcionirajućem modelu konfederalne Švicarske države, ne treba otkrivati „Toplu vodu“, kada je tri Švicarska naroda već dugo koriste,  ali se to ne može s neukim, loše školovanim građanima. Najškolovaniji bosanski državljani, danas, žive izvan BiH, kao dijaspora, a među njima je najviše pisaca. Svi su oni odlično uklopljeni u društveni sustav država u kojima danas žive i oni najbolje znaju kako se to može, a ne kako se to ne može.

Samo loši političari, a još više dobri teroristi, vole neuku fukaru jer jedino s njima mogu manipulirati, instrumentalizirati ih u ostvarivanju svojih zlih, nasilnih i egoističkih ciljeva.

.

Igor Divković, zbirka Žvaka – CIP Zagreb, 1989. strana 30:

.

DOLAZI NOĆ

.

dolazi noć

evo

već je tu

guta polako okolinu

nebo se mrači

anđelina se svlači

oluja s visova

u dolinu

dolazi noć

evo

tu je na pragu

srce udara

jače

pogled

kroz prozor

tonem u san

kleopatra na krevetu

plače

 .

Recentni prikaz knjige RELATIVNO APSOLUTNO, dobitnice godišnje nagrade „Terra Tolisa“, 2013; fondacije fra. Martin Nedić

Motrista br. 69-70 – Scribd

https://www.scribd.com/doc/167570061/Motrista-br-69-70

(1997. glasilo Motrišta upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. … 69-70, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja – Mostar … 83 Mato NEDIĆ: Vladalac riječi – IGOR DIVKOVIĆ).

.

Da li ste kao čovjek i pisac upoznati, i u kolikoj mjeri, sa zlom koje je zadesilo Bosnu i Bošnjake tokom ratova ‘92-‘95? Kako je Vaše viđenje svega toga, čak i otvorena negacija zločina nad Bošnjacima?

IGOR DIVKOVIĆ: Zlo (rata) nije zadesilo samo jedan (BiH) narod, nego sve njene narode i građane. U ratnom sljepilu svi su žrtve. Čak i agresori – agresori su žrtve vlastitog sljepila i/ili ludjela. U zadnjem BiH ratnom ludjelu, kao i u onim kroz povijest prije toga, svi su pucali na sve i zbog toga su svi bili žrtve, a svaki narod broji svoje žrtve. Baš smo se svi nabrojali…

Ovo mi pitanje postavljate vrlo sugestivnio i još, k tome, kao „retoričko pitanje“. Sa zlom koje je zadesilo Bosnu i Hercegovinu 1992-1995; nisam (SAMO) upoznat, i mene je kao i druge direktno pogodio taj rat. Za cijelo to ratno vrijeme, nisam bio na Marsu, nego me taj rat u Bosni i Hercegovini; kao Tuzlaka – Hrvata, cijelo vrijeme činio žrtvom. Da budem na visini svog pjesničkog poziva, kao i na akademsko – intelektualnoj razini (nadprosječno upućenog u društvene odnose i zbivanja) kazati ću: Sva pitanja (pa i ovo vaše) o ratu u Bosni i Hercegovini; kao i o post ratnom putu Bosne i Hercegovine, njenih konstitutivnih naroda, kreiranja njenog modernog (toplo se nadam konfederalnog Europskog) ustroja i budućnosti, jesu vrlo složena pitanja jer se dotiču bosansko-hercegovačke prošlosti-povijesti, sadašnjosti i, nadam se svijetle, budućnosti. Da su to jednostavna i jednostrana pitanja, kao što je ovo vaše, davno bi smo našli najbolje i jednostavne odgovore na njih, ali to (i tomu) nije tako. Europska unija je sposobna i iskrena u pružanju >Ruke prijateljstva-članstva< Bosni i Hercegovini u EU integracijama, ali Bosna i Hercegovina mora imati i mudrosti i hrabrosti i vizije i misije prihvatiti tu iskrenu, pametnu i sposobnu „ruku prijateljicu“. To je za Bosnu i Hercegovinu najbolji put. Svi drugi putovi su, najvjerojatnije, pogrješni.

Agresorski rat kojeg, u ovom vašem pitanju, spominjete, nas Hrvate u Republici Hrvatskoj, pogodio je godinu i pol prije i tada smo dobronamjerno, jasno i glasno govorili-upozoravali da će ta agresija vrlo brzo pokucati i na bosansko-hercegovačke (AVNOJ-evske) granice. Mi Hrvati, kao i Međunarodne pravosudne institucije-sudovi, taj rat zovemo Domovinski rat – jer je u tom obrambenom ratu (od agresora s istoka) obranjena tek stvorena-konstituirana nova (europska) Republika Hrvatska. Agresor u Domovinskom ratu na Republiku Hrvatsku, po dokumentima, temeljem kojih su donošene presude u Den Hagu, bio je Načertanijevsko – Velikosrpsko-četnički, SANUovsko-Memorandumski-JNA PROJEKT, potpomognut znatnom većinom srpske nacionalne manjine (inače građana Republike Hrvatske) koji su bili maksimalno instrumentalizirani u ostvarenju te krvave agresorske avanture. Odgovornost za sudjelovanje hrvatskih Srba na strani naznačenih agresora, snose >Združeni inžinjeri – projektanti – ideolozi rata iz Beograda, od (pokojnog) Ilije Garašanina pa preko svih (Haškom sudištu znanih i neznani) inspiratora, potstrekača, huškača, simpatizera, financijera i protagonista, do zaključno, Srebreničkog i Škabrnjskog koljača – ratnog zločinca Ratka Mladića i dr…

Kao akademski sociolog navesti ću jednu sociološku činjenicu: Stupanj obrazovanja građana proporcionalan je stupanju društvenog blagostanja. Najbogatije europske države, jučer, danas i sutra, imali su, imaju i imat će najškolovanije građane (Švedska, Norveška, Finska, Švicarska, Njemačka, Austrija). Protiv rata – nasilja – terora, efikasnije je boriti se prosvjetljenjem ljudskog uma – školovanjem,  odgojem, kulturom, negoli oružjem. Ernest Hemingway, naslovom svog glasovitog romana, davno je ustvrdio ZBOGOM ORUŽJE.

.

Danas se više nego juče širi govor mržnje i lažne vijesti. Da li za rat u SFRJ i uopšte za ratove veću krivicu snose vođe (političari), ‘brkati đenerali’ ili ratnohuškački novinari?

IGOR DIVKOVIĆ: Za ratove su uvijek i navijek krivi: (Vojsko)VOĐE + vojska + huškači (instrumentalizirani novinari i dodvorice) + (ratni) profiteri, svi oni kojima se rat ISPLATI. Svi drugi su ŽRTVE i gubitnici.

.

Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučite našim čitaocima?

IGOR DIVKOVIĆ: Kod intelektualne (humanističke) elite vrijedi pravilo – nikad ne hvali medije, odmah se kvare. Informativni mediji, ako imaju ambiciju biti objektivni, moraju biti (financijski) samostalni – ni o kome ovisni (ne sponzorirani, ne donirani, ne patronizirani…) Koliko takvih informativno-medijskih institucija, vi, možete meni, kao i svekolikoj svjetskoj javnosti nabrojiti? Na prvoj studijskoj godini na Katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta  Sveučilišta u Zagrebu studente se uči da je primarni cilj informativnih medija – MANIPULIRANJE masama (rajom) u ime i za račun vladajućih establišmenta, imperijalnih interesa i multinacionalnih gospodarskih kompanija, a tek sekundarni cilj im je INFORMIRANJE o ISTINI. Informativno – medijske kuće – nakladnike, izdavače, najočitije, preko reklama koje objavljuju svud i svagda, kupuju velike kompanije – oglašivači, kao i vladajući režimi. Branislav Nušić, sjajni srpski komediograf, u glasovitoj komediji „Gospoda ministarka“ nadahnuto je kazao: „Kad Kabinet daje ostavku, onda, i ja dajem ostavku (govori lik savjetnika gospođe ministarke). Pokvarena novinarska piskarala ( uz isticanje svakog divljenja, poštovanja i časti svim pravim-poštenim profesionalcima; op.a.) prodane „Mrtve“ duše, bagra, uvijek daje ostavku – okreće leđa gubitnicima vlasti-društvene moći (luzerima).

Pametan čitatelj-slušatelj-gledatelj-publika,  zna razlikovati žito od kukolja i ne trebaju mu ničije preporuke.

Što se tiče pitanja o jeziku, kako navodite “Našem četveroimenom jeziku”. Ja, ipak, držim da takav jezik ne postoji i da se tu radi o Komediji zabune, različitim, ali i u mnogome sličnim južnoslavenskim jezicima.

Za ilustraciju: Ja sam Hrvat. Jezik koji (u 21. stoljeću) govorim, kojim pišem je hrvatski (standardni) književni idiom i latinično pismo.

Konstitutivna obilježja svake modern države su: Narod + teritorij + jezik.

I s tim u vezi, na SFRJ. ne gledam baš naročito dobro jer je moj maternji jezik netočno-krivo-ideološki tendenciozno nazivala >Srpskohrvatski<. Ma, strašno je i zamisliti, učiteljica, meni Hrvatu iz Bosne i Hercegovine – Tuzle, gdje je Srba po popisu stanovništva  iz 1991. bilo 14,2 % bila mi je Jelisaveta Isajlović Srpkinja iz Kragujevca, direktor osnovne škole bio je njen stric Nikola Isajlović, provodili su, u praksi, obrazovnu politiku koja nije bila, niti u mom interesu, niti u interesu moje obitelji, niti u interesu mog, hrvatskog naroda i moje države Bosne i Hercegovine.

Tada su se moji dragi roditelji, u sigurnosti svoje kuće, pitali: „S kojim ciljem i u čijem interesu funkcionira obrazovni sustav moje-naše djece i moje-naše Bosne ponosne, tj. tko nam to uči-prosvjetljuje našeg sina? Još sam sasvim dobro ispao, s činjenicom kakva me je pedagoška tvornica-fabrika „radila“ i pro-iz-vela.

.

Od raspada SFRJ došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Šta to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao?

IGOR DIVKOVIĆ: Genetika + obitelj + odgoj + obrazovanje + osobni društveni angažman i osobno opredjeljenje za dobro, a ne za zlo = ČOVJEK (Homo sapiens).

.

Vjerovatno će se lingvisti složiti da je danas jedan te isti jezik kod Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca. Zašto toliko ima otpora prema nazivu bosanski jezik? I prema ćirilici?

IGOR DIVKOVIĆ: Ponovno ističem svoje neslaganje s vašom tvrdnjom-pitanjem da se radi o jednom jeziku. Ne radi se o jednom jeziku, nego o različitim, ali i sličnim (južnoslavenskim) jezicima.

Problem s „bosanskim jezikom“ istovjetan je s problemima Bosne i Hercegovine, kao slabo funkcionirajuće države danas, gle apsurda, iz koje, njeni najškolovaniji građani odlaze u Svijet. Pa tko će to, onda, u Bosni i Hercegovini rješavati JEZIČNA, kao i sva druga otvorena državna pitanja???

.

Navršilo se prvo stoljeće od rođenja Maka Dizdara. Šta je za Vas Bosna? Kako biste prijateljima (i neprijateljima) odgovorili na pitanja: kto je ta, šta je ta, gdje li je ta, odakle je, kuda je ta Bosna?

IGOR DIVKOVIĆ: Bosna je moja država, moj zavičaj, moj rodni kraj, moja AVLIJA, moja kuća… Za razliku od rahmetli Mahmedalije (Maka) Dizdara, koji je po rođenju Hercegovac (rođen u Stocu 17. listopada 1917.), držim da ja, kao rođeni- eklatantni Tuzlak-Bosanac, puno bolje od (Hercegovca) Maka Dizdara poznajem Bosnu. Zbog toga nikada nisam (niti sebi, niti drugima) postavljao njegova pitanja: „Ko je ta, šta je ta, gdje li je ta, odakle je, kuda je ta Bosna“? Ja ZNAM odgovore na sva ta pitanja. Ja nisam „Čuo za Bosnu“. Ja sam iznikao iz Bosne, hodao po toj svetoj zemlji, ja sam BOSNA – pjesnički iskreno kazano – BOSNA, TO SAM JA. Svima nam je poznata uzrječica – Poznam te kao svoj džep. E, ja Bosnu (i sve što Bosna jest i/ili nije) poznajem kao svoj džep, kao i obrnuto. O Igoru Divkoviću i njegovoj Bosni, kao pisac koji nas je oboje dubinski skužio – proniknuo u naše biće-žiće, višekratno je pisao Atif Kujundžić, također eklatantni Bosanac, laka mu bosansko-lukavačka zemlja bila. (živio je i umro u Lukavcu).

.

hoću

sve dane u godini

hoću

danju i noću

moj izvor

moju kuću

moj kraj

moje proljeće

moju jesen mi

daj

.

hoću uvijek i navijek

u vijek vjekova

amen

pradjedov brijeg

djedov dolac

očinji prag

maternje riječi

znamen

maternji osmijeh

blag

.

hoću danas

i sutra

i prekosutra hoću

hoću danju

i noću

svoj zavičaj

svoj izvor

svoj kraj

u rodnom kraju

ljeto i zimu mi daj

.

Kada pogledate iza sebe, šta je to najvažnije, odnosno šta je sve važno u životu? Poruka ili savjet našim čitaocima?

IGOR DIVKOVIĆ: Idi svojim putom, živi svoj život, sanjaj svoje sne. Ako tako živiš imaš veliku šansu postati sjajan čovjek i (možda, ako ti se posrjeći) pjesnik i, s tim, najveći zaštitnik i pro-iz-vođač svog – MATERNJEG)  jezika. Naprijed sam, već, spomenuo Velimira Hlebnjikova utemeljenog, na njemu imanentnom, maternjem ruskom jeziku. Kažu da je ruski jezik, jezik beletristike i šansona-pjevane poezije. Ima u tome puno istine. Za mene je (kao potomka starih Slavena) iznad ruskog jezika jedino maternji-Hrvatski. No, oba su slavijanska, kako je to govorio moj prezimenjak, latinist, fra Mateus Divius, rođen u samom srcu Bosne Srebrene, u Vareškom velebnom kraju, zaseoku Borčići u Jelaškama, na divnoj planini Zvijezdi, ali ne na krivoj Drini, nego na krivoj Krivaji, jednako lijepoj kao što je i Drina, ali puno, puno krivijoj od krive Drine. Za mene je mačji kašalj ispraviti „Krivu Drinu, ali „ispraviti „Krivu Krivaju“, e tu bi se i ja namučio.

.

Ovo je pitanje koje postavljamo svim književnicima sa kojima smo vodili razgovor. Jeste li imali avliju i šta za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?

IGOR DIVKOVIĆ: Imao, rodio se u njoj, odrastao, hod’o po njoj, bio sretan do neba. Opjevao sam je u nekoliko pjesama. Jednu ste i vi objavili. To je najljepša avlija pod Suncem zlata. Ako me pitate : „Zbog čega je vaša avlija najljepša pod Suncem zlata“?, odgovorit ću vam – zbog toga jer je moja. Za razliku od mene, sada blagopokojni, Ivo Andrić „svoju“ literalno-artističku avliju naziva „Prokleta avlija“! Koliko ljudi, toliko ćudi…

 .

Igor Divković, zbirka Vedrana se oblači, izdavač Bosanska riječ Tuzla 2017;

.

ROĐEN U RAJU

.

nikome nije kao njemu

život ga časti

uvijek

u svemu

cvatu mu ruže

teku mu dani

uz med i mlijeko su

i kroasani

.

kro-as-ani

kada se zbudi

kada gušta

kad pođe spat

dugokose nimfete

gusje paštete

anđeline

za pusu dat

.

dat će mu pusu

dubinu oka

maziti ga s niska

s visoka

krvavo srce

svoje sve

uć’ mu u dušu

u slatke sne

.

kad već je u snu

anđelina i ljubi

tu su i anđeoski

bijeli zubi

tko puno dobiva

puno i gubi

rođen u raju

raj ga i ubi

.

Eto!

 

Igor Divković

Životopis: – Rođen u Tuzli, 8. studenog 1957.

– Roditelji; majka Ivka (rođ. pr. Marić), otac Božo.

– Visoko, društveno-humanističko,  obrazovanje stekao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

– Do danas objavio 11 (jedanaest) autorskih, pjesničko – lirskih zbirki:

  1. ŽVAKA, CIP Zagreb, 1989; sufinancirana sredstvima Fonda kulture Republike Hrvatske za društveno vrijedna izdanja.
  2. U MAGLI AERODROM, Veselin Masleša Sarajevo 1990; sufinancirana sredstvima Fonda kulture Bosne i Hercegovine za društveno vrijedna izdanja.
  3. ALAN I, Zrinski Čakovec, 1992.
  4. LETJETI, Matica Hrvatska Zagreb – HKD. Napredak Tuzla (koprodukcija), 1999.
  5. TINJA, Bosanska riječ Tuzla, 2003.
  6. ŽIVOTOM VODE, Bosanska riječ Tuzla, 2007.
  7. FARAON SALINESA, Bosanska riječ Tuzla, 2008.
  8. Đe.si@ba.bih, Bosanska riječ Tuzla,  2010.
  9. Relativno apsolutno, Bosanska riječ Tuzla, 2012. Dobitnica godišnje nagrade za izuzetne pjesničke dosege fondacije Fra. Martin Nedić – Tolisa za 2013.
  10. Latino Bizantino, Bosanska riječ Tuzla, 2015. Dobitnica nagrade izdavača  >Pisac godine< za 2015. na Sarajevskom sajmu knjiga.
  11. Vedrana se oblači, Bosanska riječ Tuzla 2017.
  • Zastupljen u više, domaćih i inozemnih, zbornika, antologija, stručnih časopisa i specijaliziranih internetskih portala.
  • Dobitnik većeg broja književnih nagrada, priznanja, zahvalnica i diploma.
  • Živi u Zagrebu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*