4.4 C
Belgrade
19/03/2024
nagrađeni radovi Srbija

Aleksandra Ljubisavljević: Marvelova 2019. godina (Nušićijada u Ivanjici, treće mesto)

Vrelina dana uvukla se i u moj stan. Sedim ispred televizora, a između nas ventilator, čiji je dah uperen u moje lice. Kada nema klime, može i ovako, mislim dok pijuckam hladno pivo. Možda ne bi trebalo ni da ga pijem, znam da me neće rashladiti i da će mi posle biti još gore, ali ja uživam u trenutku, a šta će se dogoditi sutra, prekosutra, nije mi važno. Na ekranu mog starog TV-a trenutno su vesti, novinarka razgovara sa prosedim premijerom moje zemlje, koji govori, i govori, i govori, dok ona klima glavom, i klima, i klima, odobrava svaku njegovu reč; potom, on kažiprstom namešta naočare koje mu klize niz tobogan dugog nosa; ha, i njemu je vruće, znoji se, smejem se sam sa sobom; u dnu ekrana teku reči sa teleteksta, smenjuju se vesti, informacije iz zemlje i sveta, sport, vreme, a vreme će biti gadno, kad vam kažem, velika suša nas čeka. Kako ćemo preživeti, pitam se dok zaključujem kako nema nijedne vesti iz kulture, dok premijer prstom gurka svoje cvikere, a novinarka zadivljeno trepće. Gde je kultura nestala?

Sve vam po spisku!, derem se na sav glas, po vrućini omamljen hladnim pivom i mlakim vazduhom pokrenutim elipsom ventilatora, nasleđenog od bakice u čijem stanu živim; psujem sve redom, odjednom iznerviran što opet, kao hipnotisan, vreme kratim vestima koje ne donose ništa novo; nervira me i premijer, i novinarka, i vrućinština koja se uporno šunja oko mene, provlači se kroz moju propalu stolariju, a ja joj ne mogu ništa; dođe mi da bacim ovaj rashladni uređaj koji mi je samo uzmutio misli i svest, pa ustajem za još jedno pivo, dok psujem, i psujem, sve redom.

U trenutku dok sam zatvarao vrata frižidera i podglavljivao ih iskrivljenom kašikom, ne bi li bolje nalegla, začuh sa svog mobilnog telefona zvuk pristigle poruke. Reših da ovo pivo popijem direkt iz flaše, jer bi se u procesu sipanja u čašu verovatno ugrejalo. Bacih se u svoju nakrivljenu fotelju, okrenuh kačket naopako i uzeh spravicu koja se upravo oglasila i bez koje se više ne može zamisliti egzistencija čoveka u modernim vremenima. Ekran svetli nekom zelenkastom svetlošću, što mi je pomalo čudno, nisam do sada uočio takvu nijansu. Otpijam poduži gutljaj piva i otvaram poruku.

„Poštovani korisniče, čuli smo šta ste rekli, od reči do reči. Obratite pažnju ubuduće na to šta govorite, budite oprezni, jer mi sve znamo, čujemo i vidimo. Za sada ćete biti kažnjeni oduzimanjem poena sa kredita za Vaš telefon. Ako se ovakve reči ponove, i kazna će biti veća i rigoroznija. Srdačan pozdrav, Vaša omiljena mreža.”

Odjednom, pivo poprima izuzetno gorak ukus, zastaje mi u grlu, koleba se hoće li skliznuti već dobro znanim putem, ili će se vratiti natrag; odlučuje se za ovu drugu opciju i ja se zagrcnut zakašljem, prskajući tečnošću sve oko sebe; nekoliko kapljica pade na ventilator, koji se istog trena zaustavi, uz neki čudan zvuk, nalik cviljenju. Šta bi ovo?, zapitah sam sebe, zabezeknut, dok mi se telom širio osećaj jeze, iako nikada nisam bio plašljiv. Zagledah se u ekran televizora na kome se zaledio kadar i koji je uporno prikazivao ukočenu sliku premijera, na čijem je licu titrao zagonetan osmeh. Hmmm… Mora da se neko šali sa mnom, sinu mi! Pa naravno, to su one bitange sa posla, krivo im je što imam slobodan dan, pa me zavitlavaju. Videće oni, mene su našli, smeškam se, dok mi se domalopređašnja opuštenost vraća u krilo, kao umiljato čedo. Razmenjujem sa ortacima nekoliko poruka, u kojima ih okrivljujem za šalu, a oni se čude i brane, ali džabe, jer ja znam da su oni glavni akteri i tvorci zagonetne poruke. Odjednom se slika na ekranu otkoči, na moju radost, jer očekujem da počne prenos utakmice, za koju hvatam zalet još od jutros; premijer nestaje, a pojavljuje se opet lice trepćuće novinarke od koje saznajem da se prenos otkazuje zbog emitovanja hitne sednice Vlade! Ma da li je moguće, vičem u neverici, razočaran i besan, pa psujem i program, i televizijski i Vladin! Opet stiže poruka, sada brže nego malopre.

„Poštovani korisniče, dobili ste jednu opomenu, i niste je uvažili. Na Vašem mobilnom telefonu više nemate kredita. Ovo je tek početak. I obratite pažnju na rečnik, neprimeren je Vašim godinama. Setite se – mi sve vidimo i čujemo. Motrimo na Vas. Vaša omiljena mreža.”

Ma da li je ovo paukova mreža, zapitah se glasno, hoće li me neki džinovski osmonožac uloviti, kao neku bednu muvu, zgrabiti i nahraniti mnome svoju višečlanu porodicu? Glasno negodujem, naravno rečnikom neprimerenim svojim godinama, čak se pitam i kad sam ga toliko obogatio i uvišeznačio, nisam ni znao da vladam takvim živopisnim psovačkim terminima! Dok smišljam šta da napišem momcima sa posla, koji uporno ljubomorišu zbog mog slobodnog dana, odjednom se iz TV kutije začu dobro znana pesma:

„Iza prozora nemirnog sna

Osjećam njihove sjene

Gledam kako kroz zidove plešu

Kurvini sinovi…”

Otkad nisam čuo ovu stvar! Ali kako je moguće, nije počeo nikakav muzički program jer me sa ekrana i dalje fiksira oštro oko premijera; njegov prst više nije usmeren na podizanje očnih pomagala već je nekako uperen u mene, a pošto slika i dalje titra, imam utisak kao da mi podsmešljivo preti i namiguje. U tom trenu zazvoni mi neko na vratima. Malo se žacnuh, jer već počinjem i sam da uviđam svu neobičnost i apsurdnost ovih sitnih događaja u svom stanu i svojoj svesti. Ustajem i naglo otvaram, ne pogledavši prethodno kroz špijunku.

Suočih se sa pojavom zbog koje mi se rođena usta razjapiše uz neki piskavi zvuk čuđenja. Ispred mene, licem u lice, stajao je čovek kostimiran u lik nekog Marvelovog superheroja. Pokušavam da se prisetim njegovog imena, ali mi ne uspeva. On me posmatra tamnim očima kroz prozorčiće na neobičnoj maski.

̶ Dobar dan – progovara ljubazno, dubokim ali prijatnim glasom – poslali su me da Vas upozorim. Kažu da Vas već duže vreme prate, osluškuju i osmatraju. Neprestano iskazujete svoje neopravdano i ničim izazvano nezadovoljstvo, bunite se, galamite… Psujete. Preterujete, rekoše. Vaše ponašanje postaje problematično. Razmislite malo o svemu, a ja bih Vam savetovao da se primirite. Šta Vam sve ovo treba? Možete ostati i bez posla i bez krova nad glavom. Auto nemate, a ni porodicu. Samo nekoliko takođe sumnjivih drugova i poneku devojku za prekraćivanje viška vremena. Kad biste promenili svoje navike, sve bi bilo bolje. I rečnik, ponašanje. Možda i da nađete neku stalnu devojku, da se skrasite. Kažu pomogli bi vam u zajedničkom životu. Eto. Rekao sam. Samo prenosim njihovu poruku. A moj Vam je savet da poslušate. Inače će doći po vas ono osmonožno čudovište od koga strepite.

Pozdravi me elegantno, kako se pozdravlja viši oficir u vojsci, klimnu glavom, i nestade. Zaustih da nešto kažem, da upitam, da izjavim i odbranim se, ali glas mi zastade zarobljen nekim čudnim osećajem, kao do kraja utišan na neki neobičan način. Kakve su ovo gluposti? Da li su ovi moji unajmili nekog i kostimirila ga u Marvelovog junaka da bi me zastrašili?

Vraćam se u stan, vrata zaključavam za svaki slučaj, otpijam dug gutljaj već mlakog piva. Na TV ekranu nema više premijera, već se vidi samo njegov kažiprst koji maše levo-desno, kao da mi govori: „No-no, budi dobar dečkić!” Opet osetih onu jezu, a onda sa zvučnika CD plejera, koji je inače  pokvaren već nekoliko meseci, začuh:

„Zatvori gubicu, nije vrijedna zanata

Istresi gorčinu do kraja

Na strateškim mjestima njihovi ljudi

Kurvini sinovi…”

Neverovatno! Zar je počeo sam od sebe da radi?! Ekran na televizoru sada prikazuje novinarku koja trepće, a prst premijera kao da diriguje njenim kapcima, koji se naizmenično otvaraju i zatvaraju.

Opsujem. Zazvoni telefon. Javljam se i čujem dobro znani glas gospodina Marvelovog junaka, koji me ljubazno podseća na svoje nedavno izgovorene reči. Ali gospodine Hulče ili Spajdermene, šta ste već, htedoh da mu kažem, nisam kriv, uopšte nisam kriv. Ja sam samo običan građanin. Ali glas je opet zarobljen, tera mi inat, ostavlja me nemog. Zar ne uspevam ni da se odbranim u ovom čudnom procesu? Osetih se krajnje nemoćno. Malo čak i uplašeno. Glas mi govori i govori, lagano i fino, ljubazno, slatkorečivo, ali ja ne čujem više ništa. Onda Marvel reče:

̶  Vi uopšte ne slušate šta govorim. Onda ću Vam pevati.

„Lutke od krvi bez trunke ideja

Ubice na cesti

Loša noć, bježim iz grada

Oni dolaze

Kurvini sinovi…”

Nastavi divnim glasom, poput Džonijevog, pesmu koju je već neko započeo u ovom čudnom danu. Oni će ići do kraja, shvatam. Dovršiće pesmu.

Da, pobeći iz grada, to moram. Bacam mobilni telefon na pod, uopšte mi ne treba, ne želim ga više, uzimam sportsku torbu, ubacujem neophodne stvari, izlazim iz stana, jurim niz stepenice… Ispred zgrade me čeka naravno ON, Marvel, nonšalantno naslonjen na zid, pružajući mi moj mobilni, koga sam se upravo odrekao, odbacio ga, i za koji znam i tvrdim da je ostao u stanu!

̶  Ponesite. Moramo biti na vezi. Veza se ne sme prekinuti, upamtite.

Dok sam trčeći napuštao mali park ispred zgrade, grabeći u nepoznatom pravcu, odjednom ugledah kraj pešačkog prelaza oči semafora kako naizmenično trepću, poput voditeljke sa ekrana, čak mi se učini na trenutak da  u crvenom krugu ugledah njeno lice, i začuh dobro znane reči…

„Otišao sam daleko do krajnjih granica

More je uzimalo od neba

Na drugoj strani znaci oluje

Vidio sam kako plaze u tami

Hladna noć pred velike događaje

Ne želim više da se sjećam…”

Strepeo sam od stihova koji slede. Nije morao semafor da mi otpeva, baršunastim glasom Marvelovog junaka. Veza ne sme da se prekine, rekao je. Znao sam šta sledi.

„Znali su gdje će me naći

Kurvini sinovi…”

Oni dolaze.

Napomena: u priči korišćeni stihovi pesme frontmena grupe „Azra”,  Branimira Džonija Štulića, „Kurvini sinovi”. 

Podaci o autoru

Zovem se Aleksandra Ljubisavljević, profesor sam srpskog jezika i književnosti i književnik iz Smedereva. Prošle godine u julu mesecu objavila sam prozni prvenac, zbirku bajki „Carstvo Vilinskog srca“, kao pobednik Konkursa za najlepšu dečju bajku. Organizatori konkursa bile su Književna zajednica „Fruška gora“ iz Rume i Izdavačka kuća „Esotheria“ iz Beograda.

Ove godine u julu mesecu objavljena je moja prva zbirka poezije „Pesma je stvorila svet“, u izdanju Doma kulture iz Ivanjice, jer sam osvojila treću nagradu na njihovom tradicionalnom Konkursu za najlepšu ljubavnu pesmu. Svojom satiričnom pričom „Marvelova 2019.godina” osvojila sam treću nagradu takođe u Ivanjici na ovogodišnjoj desetoj jubilarnoj „Nušićijadi”.

Pišem prozu, poeziju, aforizme i dramske tekstove. Moje pesme, priče i aforizmi zastupljeni su u nekoliko različitih zbornika i književnih časopisa. Pišem i za decu, a inače u svom gradu, u okviru svoje škole, vodim Omladinsko amatersko pozorište „Despot Đurađ Smederevac“. Sa svojim učenicima sam postavila tinejdž-komedije „Kako je Sava postao Rastko, i obrnuto“, „Kafa za odneti kući” i  „Vetpedijatar, doktor za kuce, mace, decu i njihove mame“, obe na osnovu autorskog teksta.

Član sam Saveza književnika u otadžbini i rasejanju iz Novog Sada i predsednik Ogranka Saveza u Smederevu.

Pripremila sam zbirku priča, a radim i na prvom romanu. 

Aleksandra Ljubisavljević

Knez Mihailova 95, Smederevo

Slične vesti