Prekjuče (juče, nekoga dana pre ovoga), moja žena nije umrla.
Njenu pepeljastu ruku nisam držao i nisam posmatrao i osluškivao poslednje teške izdisaje.
Kćerkama nisam imao potrebe birati reči objašnjenja za neobjašnjive situacije. Ana nije plakala. Sara nije pala u nesvest.
Pri prvom susretu nakon nepostojećeg kraja, moja tašta nije imala napade ludila i nije me vređala.
Niko nije dolazio, niko nije zvao. Nisam bezuspešno tražio prikladnu haljinu u njenom ormanu. Nismo bili u mrtvačnici, nisam video leš.
***
Groblje je pusto i nema ljudi ni grobova.
Usamljenik što stoji iznad nasipa od venaca, buketa i crnih traka, nisam ja.
Sve je, i sve će biti, u redu.
O autoru: SLAVIŠA OBRADOVIĆ, rođen 1965. u Banjaluci. Studirao građevinu u Zagrebu i Beogradu gde je i diplomirao.
Zastupljen u nekoliko zbornika najboljih ostvarenja za kratku priču.
Nagrade:
-„Šamačka kulturna jesen 2010“ – druga nagrada
-„Vladimir Borisavljević“ 2011 – uži izbor
-„Šamačka kulturna jesen 2011 – treća nagrada
-„Alma 2011“ – treća nagrada
Živi u Prijedoru.
1 comment
Sviđa mi se.
Comments are closed.