Kolumna Berislava Blagojevića: Smakovi

  Ne znam za vas, ali meni Generalni sekretar UN-a Ban Ki-mun baš lijepo izgleda. Očekivao sam da neko ko stalno „strahuje zbog eskalacije sukoba“ i ko je „zabrinut zbog sve većeg jaza između bogatih i siromašnih“ ima malo više bora od silnog mrštenja, razmišljanja i rješavanja najtežih svjetskih problema. Ali jok! Gledajući fotografije konstatujem da, iako je Ki-mun tek par mjeseci mlađi od Kita Ričardsa, njih dvojica uopšte ne liče (Ričards izgleda barem vijek i frtalj stariji). A isto je i sa ovdašnjom političkom bulumentom. Jasno se vidi da političari uopšte ne razmišljaju o najavljenom smaku svijeta (21.12.2012. ako se ne varam), jer stalno govore o budućnosti – nacrtu budžeta za narednu godinu, (tobožnjoj) štednji u javnom sektoru, smanjenju izdataka za kulturu… Premda ne treba gubiti iz vida da su im samo ruke u buđelaru budućnosti, dok su im misli u ko zna kojem vijeku. Stiče se utisak da razmišljaju (ako!) kao onaj iz vica:

   – Šta ćeš ako bude smak svijeta?

   – Ne znam za druge, ali ja idem u Njemačku!

Šalu na stranu, ali, zar se apokalipse ne dešavaju takoreći svakodnevno? Za neke se katastrofa zbila prije dvadesetak godina; za nekoga onog proljeća kad je rijeka poplavila naselje; za neke je to poraz fudbalske reprezentacije; za neke su to odluke tribunala u Hagu… Za neke (istina, radi se o (pre)malom broju ljudi) kataklizma se ogleda i kroz stanje u kulturi. I dok umjetnici i kulturne institucije klize ka ambisu, cirkusijade regionalnih razmjera u sferi kulture sve su izraženije: nacionalne penzije u Srbiji, ugroženi eksponati (šta će biti sa Hagadom?!) sramotno zatvorenog Zemaljskog muzeja u Sarajevu, smiješna budžetska izdvajanja za kulturu (0,62 odsto u Srbiji). A da Republika Srpska ne bi zaostajala u lutanjima stranputicama zaslužan je prednacrt Zakona o kulturi koji je, najblaže rečeno, problematičan, i o kojem će se zasigurno još raspravljati. Kada se podvuče crta „sve zemlje regiona imaju problem sa krutim zakonima u kulturi, isti takav je odnos prema nasleđu i savremenoj umetnosti, a novac hronično nedostaje institucijama kulture, kao i nezavisnoj sceni, zaključci su regionalne konferencije ‘Balkanske kulturne politike – šta da se radi’“. Zaista, šta da se radi?

Onako, „na prvu“, postoji nekoliko rješenja.

Prvo bi bilo da kulturne institucije, dok nije prekasno, započnu sa prodajom paketa prve pomoći u slučaju smaka svijeta kao što čini jedna firma iz Sibira. Znam, zvuči šašavo (naročito što se u njima nalazi paketić – heljde!), ali od prodaje ovih paketa, mogla bi da se štampa neka monografija ili da neki muzej plati račun za grijanje, ili nešto slično.

Druga mogućnosti je da vlast konačno i zvanično prizna da smo u finansijskim dubiozama grandkanjonskih razmjera i da im je stalo do problema u kulturi koliko i do bolesti ušiju kod gnuova u istočnoj Africi. Ukoliko bi se ovo desilo, svi oni umjetnici i kulturni radnici koji ne vjeruju u priče o smaku svijeta mogu mirne duše da se spremaju za koncert Smaka u Beogradu krajem decembra.

Kao treća opcija, nameće se mogućnost da finog i uglađenog Ban Ki-muna pitamo šta nam je činiti. Zašto da ne? On je, najvjerovatnije, jednako upućen u ovdašnju kulturnu problematiku kao i nadležni koji za to primaju plate.

   Elem, kako sam od onih ljudi koji ne vjeruju da će nas pokositi apokalipsa u jednom danu (iako smo na dobrom putu samouništenja, ali to je druga priča), uvjeravam vas da ćemo se čitati i narednog prvog u mjesecu. U novoj i (zašto se ne nadati uprkos brojnim mračnim prognozama) boljoj godini.

Pročitajte i:

• Last minute: Poziv za slanje radova u peti broj naučno-popularnog časopisa A PRIORI
• Konkurs za izradu naslovnice knjige “Bošnjaci u Crnoj Gori“
• Natječaj za kratku priču Lapis Histriae 2023: Karneval bez granica
• Dr Ana Stjelja o zbirci poezije “Žena bez kišobrana“ Anele Fetić
• AVLIJA: Rezultati 12. konkursa za najbolju pjesmu i priču
• Otvoren konkurs za kratku priču: Trenutak kad je meni počeo mir
• Biljana Crvenkovska – Devet priča o gospođici Sit