Kolumna Berislava Blagojevića: Odmor

Odmor nije tek niska brojeva zaokruženih na kalendaru. Odmor je mnogo više od zbirke fotografija koja se potura pod nos drugim Fejsbuk korisnicima. To je potreba. Umoran sam već danima, nedjeljama. Svjestan toga, kao da proživljavam ono što je Mirko Demić napisao u izuzetnoj priči Slepi koloseci čekanja: „Živim u grču da mi vreme ubrzano izmiče i curi, a svaki kreativni napor se pretvara u prikrivanje lenjosti“[1]. Oduvijek sam (parafraziraću Demića iz pomenute priče) bio zagovornik strpljivosti i čekanja, uvjeravajući i sebe i druge u postojanje povoljnog ishoda. Ali danas… Danas mi teško pada „igranje uloge onog koji razgoreva nadu“[2]. Danas sam osjetio da mi je odmor neophodan. Da bih disao. A, kako to obično biva, „puklo“ je na sitnici. Ne zbog stresa, nerviranja, kojekakvih pritisaka ili bijedne plate, već zbog – kaktusa! Da, kaktusa. Naime, jedan od mojih bodljikavih ljubimaca sinoć je procvjetao. Nakon sedam godina, na manje od jednog dana. Želja mi je bila da čitav dan zurim u taj cvijet, da se ne javljam na telefon, da ne teglim po magacinu, ali ne. Ni to danas nije moglo. Morao sam da provedem dan u krajnje neveselom ambijentu radnog mjesta (neka me ne shvate pogrešno oni nezaposleni, ali ima dana kada je zaista bolje „džaba ležati nego džaba raditi“).

Gotovo svi koje poznajem bili su na odmoru. Većina nigdje nije putovala, ali je napravila pauzu od svakodnevice. Neki su čak uspjeli da dobiju koji kilogram pa sad opet imaju šta da stežu kaišem. Kolega sa kojim idem na posao je takođe odmarao petnaest dana. Te dvije sedmice na posao sam išao pješke. Mislio sam da ću tako uštedjeti na bezobrazno skupom gradskom prevozu. Danas sam svodio račune te štednje i shvatio da sam potrošio više na kremu za gljivice na nogama (koje sam zaradio tim dugim pješačenjima u kvalitetnim Made in China patikama) nego što bi me koštale autobuske karte. Ne ide, pa to ti je. Nikako na zelenu granu. Ili, kako bi jedan prijatelj rekao: ne mora da bude zelena, može i suva, samo da se izdignem iz ove kaljuže.

Ovo je, dakle, jedan od „onih dana“. Biće da je Demić u pravu kada kaže: „Pisanje o lepoti i sreći moguće je tek kad prestanemo da ih priželjkujemo“[3]. Žao mi je što sam baš danas morao da napišem ove redove. Zbog nekolicine onih koji će je pročitati. Zbog ljudi do kojih mi je stalo. Siguran sam da će već idući tekst upravo zato biti u veselijim tonovima (50 ili već koliko nijansi sive ne dolaze u obzir!), jer, kako Demić napisa „Spoznao sam da svaki čovek životne sokove crpi iz drugih ljudi, dragih bića. Nikako iz sebe. Kada takva bića nestanu – usahnjujemo bez glasa i spomena“[4].

Pročitajte i:

• Last minute: Poziv za slanje radova u peti broj naučno-popularnog časopisa A PRIORI
• Konkurs za izradu naslovnice knjige “Bošnjaci u Crnoj Gori“
• Natječaj za kratku priču Lapis Histriae 2023: Karneval bez granica
• Dr Ana Stjelja o zbirci poezije “Žena bez kišobrana“ Anele Fetić
• AVLIJA: Rezultati 12. konkursa za najbolju pjesmu i priču
• Otvoren konkurs za kratku priču: Trenutak kad je meni počeo mir
• Biljana Crvenkovska – Devet priča o gospođici Sit