I ma koliko sam se trudio, bilo je nemoguće nabrojati više od nekoliko sporadičnih ekscesnih slučajeva lijepih vijesti: izložba „Vrt uživanja“ Mladena Miljanovića je nakon Venecije i Banjaluke stigla u Sarajevo; u okviru „Kulture u podne“ u Specijalnoj biblioteci za slijepa i slabovida lica RS održan je koncert i upriličena je taktilna izložba etnografskih predmeta Muzeja RS; Klub ljubitelja knjige pozvao na prvo druženje u prostorijama Narodne i univerzitetske biblioteke; promovisana knjiga putopisa „Hadžiluk plemenitom snu“ mladog autora Borisa Maksimovića; bend „Sopot“ uspješno otpočeo turneju. To je to.
Neko će reći da je ovo i više nego dovoljno. Svako ima pravo na svoje mišljenje. Čak i oni koji tvrde da je 20.000 KM za otkup knjiga u RS dovoljno (otkupa, inače, godinama nije bilo, a godišnje se objavi oko 1.000 naslova). Čak i oni koji ne vide ništa sporno u ukidanju konkursa za sufinansiranje izdavačke djelatnosti. Čak i oni kojima ne smeta to što ovdje ne postoji zakonski okvir kojim se definiše status samostalnog umjetnika (jer biti samostalan znači misliti svojom glavom, a to je nedopustivo). Naročito oni koji su se dosjetili da oforme „Savjete za kulturu“ u okviru inih političkih partija. Esnafska udruženja, očigledno, nemaju kapacitet da realizuju kulturnu politiku. Ili su umjetnici u tim udruženjima, daleko bilo, neprimjereno i bezobrazno oslobođeni političkih i ideoloških prefiksa.
Bez obzira na entuzijazam, bez obzira na volontersko (volovsko!?) upinjanje da se nešto uradi, činjenica je da se bez novca knjige ne mogu štampati, predstave se ne mogu igrati, izložbe se ne mogu postavljati, niti se koncerti mogu priređivati. I još nešto treba reći, mada će to nekima zazvučati nevjerovatno: umjetnik ponekad treba da plati kiriju ili račun za struju, na primjer, a bilo bi poželjno i da ima tri obroka dnevno. Može i obična pašteta. Ona je baš prigodna. Pravi se od otpadaka.
Pročitajte i:
