Jesmo. Pretjerivali smo. Naročito u jelu. Jednom godišnje, za 1. maj, okupljali su se gotovo svi članovi familije. Svake godine smo se okupljali kod nekog drugog – u Pančevu, u Prisadama, u Šiljakovcu, u Batrovcima… Žene su se takmičile u spravljanju kolača koje smo (naročito mi klinci) nemilosrdno čistili sa ovala. Muškarci su igrali šah, jamb i razne kartaške igre. Mi, djeca, trčali smo, igrali se loptom, smijali se jedni drugima zbog različitih dijalekata i akcenata kojima smo govorili. Pretjerivali smo, istina je. I neka smo. (Može li se uopšte pretjerati sa smijehom, veseljem i radošću?) Tako pamtim praznik rada. Do 1992.
Prvi „samostalan“ 1. maj proslavio sam 1994. Nas četvorica kradomice smo spakovali peškire i bermude (roditeljima smo rekli da idemo na izlet negdje blizu uz Savu) i zaputili se pješke u devet kilometara udaljeno selo u kojem, tako smo čuli, postoji jezero. Sjećam se tišine i napuštenih, razrušenih kuća. Sjećam se omanje baruštine prepune odbačenih zamrzivača, šporeta i ko zna čega još. Sjećam se kiše. Sjećam se kako smo pokisli i kako smo bili umorni od hodanja. Sjećam se kako smo bili ponosni što smo skrili našu tajnu od odraslih. Sjećam se kako smo bili srećni.
Jesmo. Pretjerivali smo. Naročito u piću. Svaki naredni 1. maj bio je još otkačeniji, razuzdaniji. Možda najčudniji bio je onaj 1998. godine kad je bilo posjekotina, polomljenih ruku, saobraćajnih udesa (bez ozbiljnijih posljedica). Jesmo, pretjerivali smo, kao da smo znali šta će se desiti kada se konačno i zaposlimo. Jesmo, bili smo srećni. I neka smo, jer vrebala nas je zrelost.
Otkad smo postali radnici, praznik rada kao da više nije ono što je bio. To je uvrnuto i naopako, znam, ali tako je. Tu i tamo nekakav roštilj, čaša piva i partija bele. Ozbiljne priče i takmičenje kome koliko kasni plata, šuplje političarenje, kukanje i „olakšavanje duše“, otužno nabrajanje onih koji nemaju posao. Razloga za praznovanje gotovo da i nema. Formula 8+8+8 (rad+slobodno vrijeme+spavanje), ukoliko uopšte postoji, orbitira negdje nad drugim geografskim širinama. Ovdje kao da su sve formule (neuspješno) potrošene. Naročito je stradala osmica slobodnog vremena! Prepolovila se, jadnica, učetvrtala čak.
Zašto i šta onda proslavljati? Pa upravo to slobodno vrijeme, ako ništa drugo – tu nedjelju zalutalu u avliju utorka. Slavimo tu sudačku nadoknadu, taj poklon kojem će se mnogi obradovati. Slavimo vrijeme koje bi valjalo utrošiti na smijeh, prijatelje, pjesmu i lijepa sjećanja. I stvarajmo neka još ljepša sjećanja zajedno sa dragim ljudima. Makar i pretjerivali u tome, jer nikad se ne zna kakav će biti naredni 1. maj.
P.S.
S obzirom da je ona mala laž iz 1994. godine upravo postala punoljetna, neka ona sama majci odgovara za postupke (nakon što majka ovo pročita). Ja perem ruke. Figurativno i bukvalno. Roštilj čeka…
O autoru: Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar je geografskih nauka. Objavljene knjige: „Lamentacija po Sofroniju“ (2005), „Trebao sam biti riječ“ (2005) i „Ja, revolucionar“ (2010). Poeziju i prozu je objavljivao u časopisima „Koraci“, „Sarajevske sveske“, „Nova Zora“, „Književnik“, „Riječ“, „Unus Mundus“, u Balkanskom književnom glasniku, online časopisima Blesok i Male novine i drugim. Kao autor je zastupljen u nekoliko zbornika: Zbornik kratkih priča „Ja sam priča“ (Banja Luka), Zbornik SPKD „Prosvjeta“ (Šamac), Zbornik poezije književnog kluba „Miroslav Antić“ (Inđija), Zbornik kratkih priča „Sea of Words“ (Barcelona), Zbornik „Najkraće priče 2009“ (Alma, Beograd) i dr.
Trenutno živi i radi u Banja Luci, BiH.
Svakog 1. u mesecu na Konkursima regiona čitajte kolumne Berislava Blagojevića.
http://berislavblagojevic.wordpress.com/
facebook
kritika knjige B. Blagojevića “Ja Revolucionar”
http://konkursiregiona.net/category/kolumne/berislav-blagojevic/
Pročitajte i:
1 comment
[…] 01.05. na konkursiregiona.net VišeLike this:Sviđa mi seBudite prvi kome će se sviđati ovo […]
Comments are closed.