Prije nekoliko dana mi je prijateljica rekla da riječi, pjesme, pisma ili priče biraju nas, a ne mi njih. U prvi mah nisam bio sasvim siguran da je u pravu, jer sam prilično uvjeren da raciom biramo sve i svja, pa tako i riječi koje ćemo izgovoriti, pisma koja ćemo (i kome!) napisati, priče koje ćemo ispričati… Činilo mi se kako bi bilo odveć čudno pisati pjesme nepoznatim muzama i govoriti iskrene, intimne priče nekakvim strancima ili ljudima koje jedva poznajemo. A onda mi se dogodilo nešto čudno – od hiljada i hiljada naslova na uličnom sajmu knjiga, mene je odabrala jedna (ne ja nju!) koju je nekada davno napisao Alber Kosri.
Ophrvan prizemnim (uglavnom egzistencijalnim) stvarima, i ja sam, čini se, zaboravio na čuda, na začudnost koju smo svi kao djeca imali i dijelili među sobom neštedimice. Ničemu se više ne čudimo: ni presađivanju srca, ni slanju ljudi u dubine okeana, ne čudimo se čak ni, priznaćete, čudnim vrstama kao što su gljive koje svakodnevno jedemo. Ničemu se više ne čudimo, a svijetu tako očajnički trebaju čuda!
Moje čuđenje je narastalo svakom pročitanom stranicom knjige koja me je odabrala, jednako kao i uvjerenje da je moja prijateljica na tragu istine.
„Civilizacija je bila posebno strahovita celom dužinom ulica Fuada Prvog i Emada el Dina. To su dve glavne ulice koje uživaju sve ono što jedan civilizovani grad poseduje i baštini za otupljivanje ljudi. Bilo je tu otužnih predstava, barova u kojima je alkohol veoma skup, kabarea sa lakim igračicama, prodavnica odeće, draguljarnica, čak i svetlećih reklama. Ništa nije nedostajalo za zabavu. Ljudi su se zaglupljivali do besvesti.“[1]
Nije li čudno kako je ovaj Egipćanin prije punih sedamdeset godina opisao nas, hic et nunc[2]? Zar nije strašna spoznaja da se gotovo ništa nije promijenilo? Nije li čudan dijalog oca i sina koji kao da je izgovoren u XXI vijeku, u nekoj od balkanskih kasaba?
„Šta si mi to doneo, mališa?“
„To je za ovcu, oče.“
„Koju ovcu?“
„Prazničnu ovcu, oče. Nabavio sam detelinu. Sad samo treba da kupimo ovcu.“
„Nije praznik za nas, sine moj“, reče. „Mi smo siromašni.“
„Šta me se tiče, hoću ovcu!“
„Mi smo siromašni“, ponovi Šaktur.
„A zašto smo siromašni?“ upita dete.
„Slušaj, mališa, idi sedi u neki ćošak i pusti me da radim. Siromašni smo zato što nas je Bog zaboravio, sine moj.“
„Bog!“ uzviknu dete. „A kada će nas se setiti, oče?“
„Kad Bog nekog zaboravi, sine moj, to je onda zauvek.“
„Ja ću ipak sačuvati detelinu“, reče dete.[3]
Želio sam neku knjigu koja će me opustiti, možda čak i nasmijati, ali desilo se što se desilo. Knjige, riječi, pisma…biraju ljude, a ne oni njih. Možda ne uvijek, ali takva minijaturna čuda se ipak dešavaju. I ma kako mala bila, nastojaću da ne zaboravim da vjerujem u njih, jer nam trebaju kao vazduh ili voda. Bez njih postajemo ljušture, roboti bez snova i mašte koji mehanički tupo ispunjavaju svoje dnevne zapovijedi. Zato sam odlučio da sačuvam djetelinu.
[1] Alber Kosri, Ljudi koje je Bog zaboravio, Geopoetika, 2009, str. 56.
[2] Ovdje i sada.
[3] Alber Kosri, ibid, str. 50-52.
O autoru: Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar je geografskih nauka. Objavljene knjige: „Lamentacija po Sofroniju“ (2005), „Trebao sam biti riječ“ (2005) i „Ja, revolucionar“ (2010). Poeziju i prozu je objavljivao u časopisima „Koraci“, „Sarajevske sveske“, „Nova Zora“, „Književnik“, „Riječ“, „Unus Mundus“, u Balkanskom književnom glasniku, online časopisima Blesok i Male novine i drugim. Kao autor je zastupljen u nekoliko zbornika: Zbornik kratkih priča „Ja sam priča“ (Banja Luka), Zbornik SPKD „Prosvjeta“ (Šamac), Zbornik poezije književnog kluba „Miroslav Antić“ (Inđija), Zbornik kratkih priča „Sea of Words“ (Barcelona), Zbornik „Najkraće priče 2009“ (Alma, Beograd) i dr.
Trenutno živi i radi u Banja Luci, BiH.
Svakog 1. u mesecu na Konkursima regiona čitajte kolumne Berislava Blagojevića.
http://berislavblagojevic.wordpress.com/
facebook
kritika knjige B. Blagojevića “Ja Revolucionar”
http://konkursiregiona.net/category/kolumne/berislav-blagojevic/
Pročitajte i:
1 comment
Knjige, riječi, pisma…biraju ljude,……nista nije slucajno….:)
Comments are closed.