8.4 C
Belgrade
06/12/2022
kolumne region

Kolumna Aide Šečić Nezirević: Panta rei

Često čujemo starije ljude koji nam tvrde da je „u njihovo vrijeme sve bilo ljepše“. Moja mama se sjeća travničkog kina „Lašva“, uzbuđenja i guranja pred prvo prikazivanje velikih filmskih hitova. Tata se nostalgično prisjeća vremena kad je sarajevska Sloga pravila plesnjake (ne partije), ma kojima si se mogao/la lako i brzo upoznati s pristojnim primjercima suprotnog spola“. Nane i djedovi u tramvajima tvrde da su „u njihovo vrijeme SVI mladi ustupali starijima mjesta, a da danas to NIKO od njih ne radi“,
Kad sam svojoj majci prvi put spomenula da sam popila kafu s nekim koga sam upoznala preko interneta, zapljusnuo me val prijekora i upozorenja, u kojima su se često ponavljale riječi „manijaci“, „perverznjaci“, „čuvaj se“. Uzalud je bilo objašnjavati da manijak i perverznjak može biti i neko koga smo upoznali, recimo, na kursu slikarstva. Da manijacima ne piše na čelu da su manijaci. I da je, prema tome, posve nebitno na koji smo način nekog upoznali. Moja mama je ostala tvrdoglava: „U moje vrijeme nije bilo tako. U moje vrijeme bilo je više romantike. Manje materijalizma. Bili smo zadovoljni s pet dana godišnje u odmaralištu Tučepi. Niko nije vozio auto dok ne završi fakultet.  A o tom vašem internetu nije bilo ni pomena. Zbog njega i kukaš da te bole leđa. Mene u tvojim godinama ništa nije boljelo“.
Sjetila sam se kako su i meni samoj zalasci sunca na moru bili ljepši kad sam imala šest godina. Pa se pitam je li stvarnost (koja uključuje isto sunce, isti mjesec i isto nebo  kao prije trideset, četrdeset, pedeset godina) stvarno promijenila, ili se mijenja naš doživljaj njen? Je li vrijeme mamine i tatine mladosti stvarno bili ljepše, ili im se takvim čini, baš zato što je prošlo?
Odgovor na to pitanje dao mi je genijalni Woody Allen, u najnovijem svom filmu. „Ponoć u Parizu“, romantična komedija o vremenskoj zbrci, govori nam o tome kako niko od nas nije sretan u svom vremenu. Pisac koji živi u 2010. želio bi da se vrati u doba tridesetih, mlada djevojka iz tridesetih sanjari o životu u vremenu „belle epoque“, dok se filozofi iz vremena „belle epoque“ žale na „današnju lijenu omladinu“ i žale što ne žive u doba renesanse.
„Ali to je sadašnjost! A sadašnjost je dosadna!“, kaže u jednom trenutku jedna od junakinja Wooddyjeva filma.
Da budem iskrena, i ja ponekad poželim da sam, poput Jane Eyre, rođena u viktorijanskoj Engleskoj. A onda pomislim na komplikovane haljine, umivanja iz bokala i steznjake koji ti ne dopuštaju normalno se najesti.
Pa, pomislim: ne, hvala. Ipak ostajem ovdje gdje sam.

Aida Šečić, rođena 27. juna 1978. godine u Zenici. Nakon Opće gimnazije u Travniku, završila Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH i južnoslavenske jezike. Zaposlena kao lektorica u Sekretarijatu Predsjedništva BiH. Govori engleski i francuski jezik.
2009. godine bila finalistica međunarodnog konkursa „More riječi“ (priča „Irfanova gitara“), te predstavljala Bosnu i Hercegovinu na kreativnim radionicama u Barceloni i Toledu (2009), te Sofiji (2010). Priča „Irfanova gitara“ prerađena je u strip u organizaciji „Next page“ iz Sofije.
Izdavačka kuća „Alma“ iz Beograda dodijelila joj je drugu nagradu na konkursu „Kuće u vazduhu“ (priča „Ogledalo“). Priče „Nas dvije“ i „Gospođa direktorica“ ušle su u zbornik „Najkraće kratke priče 2010“ iste izdavačke kuće.
Uvrštena u zbornik „Kapija Istoka i Zapada“ Novosarajevskih dana kulture 2010. (priča „Bogatašica“, te u časopis „Duhovna konekcija“ Novosarajevskih dana kulture 2011. (priča „Tu noć kad si se udavala“).
2011. dobila nagradu „Fra Grgo Martić“ za prvu zbirku poezije.

Kolumne Aide Šečić

Slične vesti