Često se sjetim one scene iz jednog starijeg filma o životu Merlin Monro, gdje ona moli, objašnjava, tumači svoje potrebe i osjećanja, a suprug joj Artur Miler sve to revnosno prekucava. Ali, to su moje riječi, vrišti Norma, moje riječi, a ti ih koristiš za svoju dramu! Na to joj Miler hladno odgovara: Ja sam pisac, ljubavi.
Bilo kako bilo, svako ko se želi baviti ovom profesijom pomalo je Artur Miler. Svi mi, uspješni, manje uspješni, poznati ili anonimni, prepisujemo od života. Činio je to i Samokovlija, slikajući živote malih ljudi u jevrejskim mahalama, Šimunović, opisujući rodnu mu Dalmatinsku zagoru, Stanković u strasnim i vrelim vranjanskim pripovijetkama, Tven u avanturama iz doline Misisipija….
Teško je ne osloniti se na stvarnost. Teško je ne biti inspirisan BAŠ svijetom u kojemu si ponikao, bilo to priprosto seoce, crnačka četvrt ili blještavo središte nekog velegrada. Malo će koji pisac pisati o življenju u Buenos Airesu ako se rodio i živi, recimo, u Afganistanu.
Gdje je tu problem?, pitate se.
Problem nastaje onda kad se ljudi iz piščeve okoline počnu sami pronalaziti u njegovim pričama.
Pisca sretne Neko koga poznaje i kaže mu: Čitao sam tvoju priču. Našao sam je na internetu. Otkud ti pravo da pišeš o meni?
Pisac se, zatečen, zbuni: O tebi? Nisam pisao o tebi. Priča je možda slična tvom životu, ali…
Na to Neko pobjesni: Ne izvlači se. Sram te bilo. Znam ja da je priča o meni. I da znaš, ništa nije onako kako si predstavio. Ja NISAM varao svoju ženu. Lažove jedan!
Pisac mu na to veli: Pa, ako se priča ne poklapa sa tvojim životom, kako znaš da je o tebi?
A Neko, pun jeda i gorčine, nastavi: Nisam ja budala. Jeste. O meni je. Slušaš čaršijske priče, ha, piskaralo jedno!? Ja mogu da te tužim, znaš.
Pisac zna da je to smiješno. Pisac zna da nije pisao novinski članak. Da nije objavio puna imena, prezimena, matične brojeve. Da su njegove priče samo priče. Ali ipak, osjeća se loše. Dolazi kući, panično vadi fascikle sa svojim radovima. Pripovijetke. Minijature. Prvu dramu. Tek započeti roman. Razmišlja o tome treba li ih objaviti ili spaliti. Razmišlja o tome je li još neko njegovo djelo slično nečijem životu. I užasnut shvaća da su sva slična nečijim životima. Ja sam plagijator, jauče Pisac sebi u bradu. Ja prepisujem od života. Ja uskoro neću imati niti jednog prijatelja. Još gore…ni na ulicu neću smjeti izaći. Uzima pregršt ispisanih papira. Grli ih kao djecu. Želi da ih baci. Ili spali. Proklinje dan kad je napunio dvanaest godina. Kad je napisao prvu pjesmu. Dođe mu da plače. Onda se, odjednom, smiruje. Vraća fascikl u ormar. Nema on snage da prestane pisati.
Nema.
I tako Pisac nastavlja prepisivati od života. Nastavlja isijecati komadiće stvarnosti i lijepiti ih na papir. Nastavlja gubiti i gutati. Svakoga i svašta. I pitati se ko je kriv.
Da li je on, Pisac, nemoralno đubre? Bezobrazno njuškalo?
Ili oni, ljudi, prosto ne mogu podnijeti Istinu o sebi? Istinu koju, apsurdno, sami samcati pronađu u nečijoj priči. Istinu koja im se ne sviđa. Koju žele sakriti, prećutati, ignorisati, ćušnuti je pod tradicionalni šareni ćilim u stilu “što se ne zna, nije ni bilo”.
Pisac je zbunjen. Pisac se pita. I traži odgovor. Od njemu sličnih.
Aida Šečić, rođena 27. juna 1978. godine u Zenici. Nakon Opće gimnazije u Travniku, završila Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH i južnoslavenske jezike. Zaposlena kao lektorica u Sekretarijatu Predsjedništva BiH. Govori engleski i francuski jezik.
2009. godine bila finalistica međunarodnog konkursa „More riječi“ (priča „Irfanova gitara“), te predstavljala Bosnu i Hercegovinu na kreativnim radionicama u Barceloni i Toledu (2009), te Sofiji (2010). Priča „Irfanova gitara“ prerađena je u strip u organizaciji „Next page“ iz Sofije.
Izdavačka kuća „Alma“ iz Beograda dodijelila joj je drugu nagradu na konkursu „Kuće u vazduhu“ (priča „Ogledalo“). Priče „Nas dvije“ i „Gospođa direktorica“ ušle su u zbornik „Najkraće kratke priče 2010“ iste izdavačke kuće.
Uvrštena u zbornik „Kapija Istoka i Zapada“ Novosarajevskih dana kulture 2010. (priča „Bogatašica“, te u časopis „Duhovna konekcija“ Novosarajevskih dana kulture 2011. (priča „Tu noć kad si se udavala“).
2011. dobila nagradu „Fra Grgo Martić“ za prvu zbirku poezije.
Pročitajte i:
