Čini se da nam tradicionalna podjela na čistu i primijenjenu umjetnost i dalje nešto znači. Tu fleksibilnu, ali postojanu granicu uporno povlačimo i danas kada se za većinu metoda kojima se u tom razlikovanju služimo može reći da više nisu djelatne. Tako nam, primjerice, principi oblikovanja nisu više dovoljni da nekom predmetu ili proizvodu odredimo njegov umjetnički status. Isto se može reći i za prirodu društvenog angažmana organiziranog na bazi dobro oblikovanog estetskog objekta ili događaja, budući da se politička borba sve intenzivnije odvija na polju umjetničke kulture. Također, sve je teže nekom objektu ili pojavi odrediti umjetničku pripadnost isključivo na temelju intertekstualnih veza, budući da institucija umjetnosti postaje sve složenija i progresivno obuhvaća sve veći broj kulturnih praksi.
Zahvaljujući promjenama u proizvodnji, podjela na upotrebne i ne-upotrebne predmete nije više tako jednostavna kao što je bila na prijelazu 19. u 20. stoljeće, kada je uz zbrajanje rezultata prve industrijske revolucije počela organizirana borba umjetnika za sudjelovanjem u društvenom odlučivanju. Štoviše, ne samo da je granicu između dizajna i umjetnosti danas sve teže odrediti, nego se čini – kako nam sugerira Hal Foster u svojoj knjizi Dizajn i zločin – da je nakon najnovije, takozvane post-industrijske revolucije sve poprimilo logiku dizajna. Upravo je, kaže Foster, sveprisutnost dizajna u suvremenom društvu simbol trijumfa industrije kulture koja je emancipacijske projekte Moderne pretvorila u profit.
Slijedeći dvojicu prvaka bečkog umjetničkog modernizma, Adolfa Loosa i Karla Krausa, Foster ističe nužnost razlikovanja upotrebnog od umjetničkog predmeta. Dizajneri, kaže on, parafrazirajući Krausa, umjetnost (urnu) pretvaraju u upotrebni predmet (noćnu posudu), a funcionalistički modernisti upotrebni predmet (noćnu posudu) pretvaraju u umjetnost (urnu). U oba slučaja riječ je o totalizirajućim praksama koje ne ostavljaju prostor za kritičko mišljenje, pa premda je autonomna umjetnost modernistička iluzija, mi svejedno, zaključuje Foster, negdje između jedne i druge krajnosti, trebamo „prostor slobode“.
Na tragu ovog razmišljanja, Galerija Galženica vas poziva da svojim radovima, prijedlozima i kustoskim koncepcijama sudjelujete u oblikovanju programa Galerije za 2011. godinu. Prijedloge slati do 1. srpnja isključivo na adresu galzenica@gmail.com.
Na temelju vaših prijedloga kustosi galerije (Klaudio Štefančić, Sanja Horvatinčič i Nina Pisk) oblikovat će program rada za 2011. godinu i objaviti ga do 15. srpnja 2010.
Pročitajte i:
