Iz dubine rascjepa između sjene i lika, u kovitlanju zagrljaja oprečnosti, u sudaru eha “jesam” sa ehom “nisam”, u ima i nema kao u predostrožnosti jednog prema drugome, iz pukotine batinskih slojeva, koji se raslojavaju mirisom nepoznatog broja latica – može li izniknuti riječ? Ili je ona samo neuhvatljiva kapljica Jedne rijeke ponornice u sazviježđima predaka i potomaka? Odande dovdje, od Onda do Sada, sa prolomom izvan nas i našega? Ili je ova iskra izletjela sa transcendentne funkcije na kojoj se plete svijest sa nesvjesnim, zastrtim plaštom nepoznatim? Kako izbije iz nutrine misao što bi se svela u vještinu, u književnoriječniutok između korica? Da li to sjena vizualizira svoju nadmoćnost izazivajući intelektualni performans, a iz prikrajka se smiješi svojom nerazgovijetnošću, ili se zavodljivi ego brusi na staklastom zastoru? Ili, pak, trava pokazuje da nije samonikla? “Hajde, reci, šta je ovo?!”, trese listovima učenjak i traži objašnjenje a neće da ga čuje. Zato pisarica ćuti i šuti, okrenuta u slapove. Učenjak bježi od onoga od čega neće moći pobjeći, jer, zrcala svijesti neumoljivo se naginju prema onima koji mogu razumjeti. I tako se pokupiše, u zamasima, sa zelenih proplanaka, susreti sa Izaijom, sa Ezekijom, sa Salomonom, sa Muhjidinom Ibn Arebijem, sa Carlom Gustavom Jungom, sa Naukom, sa tkanjem Isaovim, a.s., sa sjenom, podrumom, teatrom života, sa Hajrullahom, sa Tajnom, sa Noevom Arkom. Sa Čežnjom.
Čežnja kao transcendentna funkcija sa koje se iz sfere izvlači nit za tkanje.
Koliko godina tkaš?
Koliko godina postojiš, tkaljo?
Koliko godina dugo tvoje platno i tkanje i staze ovih slova?
Odakle ti stan i odakle nabavljaš niti za tkanje?
Kako znaš šta tkaš?
Ključ imaš li neki po kojem vezeš, veziljo?
U šta si to zagledala svoje lice?
U koga?
Zašto suze puštaš da kapaju po tkanju?
Zašto rukama prosipaš uzdahe po vezu?
Zašto grliš toplinom svoga života slova otkana, izvezena ibrišim- koncem svojih uzdaha?
Ko si ti, tkaljo?
Ko si ti, uzdahu?
Ko si ti, mehko srce veziljino?
Kome si se predalo?
U šta si se zagledalo?
U šta si se zaljubilo?
Kakvu to tajnu veliku nosiš u svojoj sehari?
I kada otvaraš riznicu da budem kraj tebe,
da provirim za čime čezneš?
Samo tren jedan da ugledam predjele obećane po kojima si šetala,
i tren jedan da ugledam tvoje prijatelje.
Oh, ljepote da ne propustim dok su ovdje oči tvoje.
Iz njih da popijem Jezero Istine,
iz njih da saznam kako se plovi Barkom Hakka.
Da zaplovim kao duša ptica na lokvanju vode kojom se opijaš,
i mene odvedi na to jezero planinsko.
O, prijateljice.
Tu, pored tvojih stopa, hoću da bdim.
Hoću da budem čuvar ili čuvarica tvoga ogrtača,
samo mi reci kako se to čuva,
kako se rukama pridržavaju skuti
od tolike tuge.
Zašto su naši puti obilježeni bolom?
Zašto je tuga u krvi?
Je li lat makova
lat krvava
ili je lat
tirkizna
ili je lat rujna?
Je li lat Ljeta Božijega?
Reci mi, ti znaš,
šta ti tkaš?
Molim te.
(“Razgovori sa Šejhom”)
Petoknjižje obuhvaćeno riječju Ilham
“Potomcima dah za voljenja”, zbirka pripovijesti (slovo I):
Sve je tragove ostavio pored rijeka, a kao da ništa nije ni bilo prije pronalaska, kao da se sve tek poslije počelo stvarati, i on i nebo, i voda, i zemlja, i vatra koja ga je vodila poput plama zanosa. Dok je plamtio nečim nepoznatim u prsima, stalno ga je gasila njegova voda, ali se gašeno nanovo palilo, i nanovo gasilo, i stalno, i bez prestanka. Bio je kao vulkan gašeni i buđeni, buđeni i gašeni, ali koji je nemoguće zgasnuti prahom bez žari. “Možda je u mene pala neka zvijezda dok sam rovio za ehom, možda je i eho bio eho zvijezde koja žeže u pijesku obale. Ali zašto nisam obalu pitao? Samo sam otišao, prešavši preko njene utrobe, preko njene zemlje, njene pjeskovite ljepote što se krši ispod stubova svemira. Možda da se vratim, da je upitam šta mi je ovo podarila? Ionako smo oboje, i njena i moja snaga, u razmeđu Mezopotamije.”
I okrenu se, podstaknut onim novim bitisanjem koje je ponio sasvim iznenadno, onim plamom koji je svoju vatru tražio, svoju mangalu žar vasione.
Iz daleka je vidio kako obala mirno leži na kori planete, poput nevjeste neke rasprostrla svoje pletenice rijeke i gladi bijele nadlaktice, odraze nebeskih stada. Prvo je onom žarkom novom nevino uživao u pogledu, kao pčelica nad laticom sočnom, prije no što urone u sokove. A onda je prišao opranom nogom, izuven, skinuvši trake oko stopala, blago zakoračio preko obale, pa na nju sjeo.
“Ipak, došao sam da te pitam.”
“Što ipak?”
“Jer, mislio sam da znam. Odnio sam tvoj dar, ime sam mu dao, svoje, jer sam ga oplodio, i za prst mali se načinio, kao pečat stabla moga. I dobro je. Zar nisi tako i htjela? Neko je morao naići da zalije tvoje sjeme, tvoju sjemenku, a samo je sa mojih skuta kapala voda oplođavanja. Neko ti je i trebao za ovog prstena. Sve je to jasno, pusti me da pričam, tolike godine nisam pričao ni sa kim, a sada moram s tobom, jer ti si mi se toliko približila da si mi bliža no što sam blizak sam sebi. Nikad se po sebi nisam bacio, a po tebi jesam, zario sam bio ruke u tebe, u tvoj pijesak, a nikad u svoj nisam. U tebi sam pronašao sjemenku, a u sebi nikad, tebe sam oplodio, a sebe nikad, tebi sam se predao, a sebi nikad, preko tebe sam godinama gazio, a preko sebe nikad. Tebi evo pričam, a sebi nikad pričao nisam da priznam, ono što tebi priznadoh. Kako to, obalo moja? Kraljice i otkosu, kako to? Mezopotamijo, kako to? Kakve to rijeke plave tebe, plodno tlo, a opet sam ti ja bio potreban? Zašto ja? Ko sam ja? A ko si ti, obalo, voljena? Odakle ovaj žar u mojim prsima, odakle ovaj plam, odakle ova vatra koja ne može da izgori, nego plamti i gasi se, gasi se i plamti, odakle ovaj zanos, kako se pojavi u meni, u meni ledenom odakle ptica-žar? I reci mi, kako ću da živim sa ovim čeznjenjem? Za kime to čeznem? Za čime? Mislio sam da znam šta je čežnja, a sada shvatam da ništa znao nisam. Ni tijelo svoje ne poznam, ni ono što je došlo nepoznato. Pomozi mi, moja obalo.”
A obala je plakala dok je on pričao, toliko da se rijeka jedna približila i njegove skute nakvasila. Izgledalo je kao da se kralj drevni oprašta sa kraljicom, prije dalekog neodložnog puta, na kojem se gine, ili se vraća poslije sto nekih ljeta. Iako je ovo bio sastanak, a ne rastanak. Takvih postoji sastanaka u kojima su uvezeni svi prijašnji i budući rastanci, kao vez sa koncima čuvanim godinama, u nečijim njedrima.
“Dobro je, starče moj, što si sjeo na moj pijesak, osjetim koliko si otežao, poslije one lahkoće negdašnje tvoje. Otežalo ti nebo nutarnje, puno je zvijezda. Jedna plamti i gasi se, gasi se i žeže, jedna je žar postala otkako pade po mojim pjeskovitim njedrima. Pitaš me kakvo je to sjeme, a kakva kap kanula sa tvojih skuta. Pitaš me od čega je nebo, a od čega zvijezde. Reći ću ti, sve je od protoplazme. Ali to nije tako lahko kao krv kada se prebacuje iz suda u sud. To je onako, kao što smo se mi orodili, onako kako ti padneš po mojoj vodi sa vodom svojom, po mom pijesku sa svojim pijeskom, po mom dahu sa svojim dahom, po mojoj čežnji sa svojom čežnjom, po mom zanosu sa svojim zanosom, po mojim prsima sa svojim prstima, po mom bolu sa svojim ledom…”
“Simfonija Historije”, roman (slovo L):
Gdje su se pronašli koraci iščekivanja, i gdje leprša dah iz daleka? Po kojem prostranstvu miris kapa iz đulistana? I kako to umireš u trenu rađanja? Kako nestaješ kada si najpotrebniji da postojiš? Kako se pretvoriš u čežnju?
Vrt je disao sa njegovim disanjima, sve lati su se podizale u uzdahu, a spuštale u izdisanju, treperio je iznad vrta zrak, dok je milovao kutiju vrtlar. Milovao je dokaz svoga umijeća, izvor iz kojeg je sve izlazilo, milovao je čežnju.
Čežnja je kao busen, zar nije?
Čežnja je kao oblak, zar nije?
Čežnja je kao lahor, zar nije?
Čežnja je kao pramen, zar nije?
Čežnja je kao plam, zar nije?
Čežnja je kao hlad, zar nije?
Čežnja je kao bol, zar nije?
Čežnja je kao lat, zar nije?
Čežnja je kao vrt, zar nije?
Čežnja je kao zanos, zar nije?
Čežnja je kao ushit, zar nije?
Čežnja je kao val, zar nije?
Čežnja je kao nebo, zar nije?
Čežnja je kao Mjesec, zar nije?
Čežnja je kao zvijezda, zar nije?
Ilham je kao čežnja, zar nije?
A onda se okrenuo.
Zar nije busen kao čežnja?
Zar nije oblak kao čežnja?
Zar nije lahor kao čežnja?
Zar nije pramen kao čežnja?
Zar nije plam kao čežnja?
Zar nije hlad kao čežnja?
Zar nije bol kao čežnja?
Zar nije lat kao čežnja?
Zar nije vrt kao čežnja?
Zar nije zanos kao čežnja?
Zar nije ushit kao čežnja?
Zar nije val kao čežnja?
Zar nije nebo kao čežnja?
Zar nije Mjesec kao čežnja?
Zar nije zvijezda kao čežnja?
Zar nije čežnja kao ilham?
“Mudrost uz Dragulje mudrosti”, reminiscencije (slovo H):
MUDROST VISINE U RIJEČI ISMAILOVOJ
U kojem Imenu Gospodarevom,
u kojem Savezu pečat skriven
Obećanog?
Plači, jezerce moje unutarnje,
slij se iz mene u mene,
iz srca moga prvog
u srce moje
drugo,
iz
otkrovenja
prelij mene
u mene,
jer
imam čežnju iskona
da ispunim
obećanja.
U kojem Imenu Gospodarevom,
u kojem Savezu pečat skriven
Obećanog?
Ništa više ovdje ne smijem osloviti
jer slova se tope
od ljubavi:
nikada ne treba zaboraviti
Ljubav je
Obećanje
sâmo.
“Kap uhvaćena u pehar ljubavi”, divan (slovo A):
Čežnja
Voljenje je kao more, zrcalo za Nebo Milosti
Voljeni se uzdižu po sedam Skala Svjetlosti
Oblak je bio sam pa je poželio da se iskapa
Oblakovni val je zapljusnuo sve što se natapa
Lica su dobila sjaj kapljica iz nurli sjedinjenja
Lica ljubljena ispružena na obalama smirenja
Insan bi htio dostići da se uz meleka odmori
Insanske latice ljubavi vole dok kiša romori
More se sjeća Kapi iz koje se Zemljom izlilo
Morske dubine skrivaju Nečije Lice Premilo
Tišina nije sama i jedna, ona je Sam i Jedan
Tih ako si, onda ćeš možda postati vrijedan
E da je poljubac Iskona na mojim usnama
Eden bi bio u mesu i rebru i Dahu sa nama
Posuto i pokapano i orošeno tlo ozemljano
Poruku preko Duha daje da bude osanjano
U nekom svjetluca iskra naslijeđa duhovnog
U nekom nepoznatom u oblaku tajanstvenog
Nositi blago, to je kao noćima zvijezde skrivati
Nositi Ljubav El-Veduda, to je Skale otkrivati
Ostaje mi da šabanom se pokrivam počasnim
Osjećajući kako mi dolaziš sa iftarom milosnim
“Misterija”, roman (slovo M):
Iskupani, mokri, ogrnuti mojom košuljom, tonuli smo u pijesak.
“Zamisli”, reče Dorina, “da je sada 1875, da je ona noć u kojoj vreba moj ubica. Šta bi uradio?”
“Da li bih mogao spriječiti nešto što se već desilo?”, pitao sam je, dodirujući mokre krajeve njene kose.
“Da li bi pokušao?”, tražila je zvijezdu da vidi ogleda li se u mojim očima.
“Kako se pokušava vrijeme vratiti i zamijeniti sa budućim?”, učestvovao sam u njenoj igri.
“Skloniš ovaj hotel, svih osam spratova, staviš malo pozorište, zovneš glumce, i zaprijetiš da niko nikoga ne smije ubiti. Inače…”
“Inače… ako ubiju nekoga na sceni… ako ubiju glavnog aktera…”, zadrhta Dorinin glas, “ti ćeš se osvetiti… osvetit ćeš se kako ne mogu ni pomisliti…”
“Kako bih se osvetio? Koja je to najjača osveta?”, pitao sam se za čime čezne.
“Oživio bi je!”, zabaci kosu i kapljice se razletješe po meni.
“Kako se to oživljava?”, nasmijao sam se blago.
“Pa ti si doktor, ti znaš nauku!”, igrali smo se čudne igre.
“Morao bih vratiti u nju dušu!”, pokušavao sam u mraku da uhvatim njene trzaje.
“Kako se vraća duša tijelu?”
Slušao sam je i molio Boga da joj pomogne.
“Dušu nazivaju mnogim imenima, kažu: život, duh, spirit, ruh, duša, nefs, dah, izaberi jedno, pa ću ti reći.”
“Teško je izabrati, sva su imena lijepa, hajde ti jedno za mene odaberi, kupi mi cvijet… baci mi na binu… oživi me…”
I odabrao sam za nju, da osjeti, da prepozna, da shvati šta joj se dešava, šta joj se vraća u njedra. Da nazove pravim imenom i da se sjeti da je to njena duša.
Morao sam u njoj probuditi Čežnju.
Esma Bandić, rođena 10. VIII 1961. na obali mora u Posedarju, pored Zadra, no obogatila se i obalom Drine, u Zvorniku. Dva zavičaja isprepletena sa trećom trakom u pletenici sudbine, putovanjem i premještanjem iz grada u grad. Studirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, stekavši zvanje profesora historije književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti i srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, diplomirala na komparativnom prikazu romanā Meše Selimovića, kod prof. Muhsina Rizvića i Enesa Durakovića. Radila kao profesor u Zvorniku, Malom Zvorniku, Splitu, Sarajevu, a sada radi u Travniku. Bavila se i lekturom (“Riznica mudrosti”, “Odnosi velikana“ itd.). Ona je i Vesna Bandić, Vesna Kujundžić, Esma Kujundžić i Esma Bandić. Nakon nekoliko godina pisanja, uz poticaj i podršku prijatelja, odlučila je objavljivati svoje rukopise.
Prva zbirka duhovne poezije „Razgovori sa Šejhom“ objavljena je marta 2013. u Izdavačkoj kući Connectum, Sarajevo. Doživjela je uspješne promocije u Travniku, potom u Jajcu, u okviru Sedmog festivala duhovne poezije i muzike „Plivske omahe“, bosanskohercegovačko višeglasje.
Gostovala je na Međunarodnoj smotri poezije u Turskoj, u gradu Bayburtu, gdje je autorica, pored pjesnika iz Turske, Bugarske, Kosova, Azerbejdžana, Tatarstana, zajedno sa pjesnikom Džemaludinom Latićem, predstavljala BiH.
Na ovoj manifestaciji stihovi su doživjeli svoj prvi prijevod na turski jezik.
Nacionalna zajednica Bošnjaka iz Zagreba izrazila je interes za štampanje rukopisa jer, kako je rekao njen predsjednik, Dževad Jogunčić, ovo je „mirisom ruhanijeta natopljen tekst“.
U svojoj nadahnutoj recenziji pod nazivom „Kad se ašk prospe“ mr. Nusret ef. Abdibegović istakao je: „Poezija koju Esma piše i govori pripada mističnom žanru čija je osnova sufijski pogled na život i svijet“.
„Razgovori sa Šejhom“ ušli su u najuži izbor za ovogodišnju nagradu Hasan Kaimija.
Roman “Tajna (samo za predodređene)” objavljen je marta ove godine, također u Beogradu u Presing Izdavaštvu. Imao je također uspješne promocije i uvršten je u ovogodišnji program Manifestacije Dani Hasana Kaimije. Za ovaj roman-pjesmu mistično-duhovnog karaktera promotori su istakli da ga je ispisala duša, te da ne podliježe ni jednoj stereotipnoj klasifikaciji književnih rodova i vrsta.
Prijavljen je na konkurs za nagradu Fra Martin Nedić.
Za pjesmu „Možda me čuješ“ dobila je zanimljivu diplomu iz Mrkonjić-Grada sa Međunarodnog konkursa poezije, diplomu za najneobičniju ljubavnu pjesmu.
Petoknjižje objedinjeno riječju Ilham krenulo je na svoje promocije. To su: romani “Misterija”, “Simfonija Historije”, zbirka pripovijesti “Potomcima dah za voljenja”, Reminiscencije na Dragulje mudrosti Ibn Arebija, te divan “Kap uhvaćena u pehar ljubavi”.
Autorica trenutno radi na romanima sa radnim naslovima “Lapis” (književnik Anto Zirdum je, čitajući odlomke romana „Lapis“ rekao za stil i sadržaj: „Teče, klizi, buči kao vir, uvlači, usisava“) i “Insani Kjamil”, a također sprema objedinjavanje prijašnjih neobjavljenih rukopisa.
Pročitajte i:
