Danima veje, po zemlji sipa…
Bjelina puni očinji vid.
I mraz već jako obraze štipa,
sunce se krije ko da ga stid.
Pahulje u zraku trepere bjelinom,
a staza čeka korake nove…
Vjetar, tek tiho, pjeva dolinom,
kao da ime nečije zove.
Oslušnem, mislim zove me draga…
Zastanem, čekam, i pokret slutim…
Beskrajna bjelina i nigdje traga.
Znam da je zalud, ali se ljutim:
Na sebe, na nadu, na dan što me laže
da mislim ona odnekud ide…
Sjenke su to što mene traže…
Koraci se njeni više ne vide.
Ostala je negdje u jesenjem danu,
na onom mjestu gdje se vječno čeka,
gdje suze sa kišom na zemlju panu…
U smrti– mirna, spokojna, daleka…
Pročitajte i:
