Zoran Obradović: Očinji vid (Olovko ne ćuti, Barajevo 2012 – treće mesto)

Danima veje, po zemlji sipa…
Bjelina puni očinji vid.
I mraz već jako obraze štipa,
sunce se krije ko da ga stid.

Pahulje u zraku trepere bjelinom,
a staza čeka korake nove…
Vjetar, tek tiho, pjeva dolinom,
kao da ime nečije zove.

Oslušnem, mislim zove me draga…
Zastanem, čekam, i pokret slutim…
Beskrajna bjelina i nigdje traga.
Znam da je zalud, ali se ljutim:

Na sebe, na nadu, na dan što me laže
da mislim ona odnekud ide…
Sjenke su to što mene traže…
Koraci se njeni više ne vide.

Ostala je negdje u jesenjem danu,
na onom mjestu gdje se vječno čeka,
gdje suze sa kišom na zemlju panu…
U smrti– mirna, spokojna, daleka…

Pročitajte i:

• Todora Škoro: Varljivi bat potpetica („Olovko, ne ćuti“, Vranić 2012 – prva nagrada za kratku priču)
• Mustafa Smajlović: Majka (Najbolja priča za 2018. godinu po izboru časopisa “Avlija“
• Vanja Škobica – Ditiramb (Kaštelanske štorije 2018. – 2. mesto)
• Milan Jovanović: Bela pčela (Prva nagrada za najbolju priču u regionu za 2017.)
• Enesa Mahmić: Strune u dalekim vrtovima (Prva nagrada za najbolju pjesmu u regionu za 2017.)