3 C
Belgrade
19/03/2024
nove knjige Srbija Zoran Antonijević

Zoran Antonijević – Tmina, zver i pesnik

U prodaji je nova zbirka pesama Zorana Antonijevića – Tmina, zver i pesnik. Zbirka je objavljena u Presingovoj poetskoj ediciji Vrtlog, pod rednim brojem 20.

O zbirci su rekli:

Dušan Stojković: „Posle Sime Pandurovića u našem pesništvu na samom početku prošlog veka i Novice Tadića mnogo kasnije, gotovo da nismo imali toliko pesimističkog pesnika. Sasvim tačno, u pogovoru za Belu kuću, Milan Dobričić piše kako je crno boja ovog pesnika, a belo „samo podloga za dublje crno“. U poslednjoj svojoj knjizi pesnik je belo sasvim eliminisao. Sve opevano duboko je zatamnjeno. Sam naslov zbirke veoma je indikativan. Imenice tmina, zver i pesnik poređane se ne u gradaciji, već u antiklimaksu. Najsnažnija je ona koja predvodi niz. Pritom je reč tmina „jača“ od, sinonimne, reči tama, a reč pesnik mogli bismo zameniti rečju, prisutnom u jednom od ranijih pesnikovih knjiga, nalik na kovanicu – zvernik. U čitavoj najnovijoj Antonijevićevoj zbirci govori se o osobenom tminovanju.

Ako je Vasko Popa pevao o lepom anđelu (bratu), Antonijevićev anđeo je slep. On ne razgoni tminu, već oslepljuje vidike, čineći ih tako bliskim vlastitom slepilu. Nije pomoćnik. Samo je ogledalo u kojem se (ne) vidimo.

Naslovi pesama otkrivaju maske navučene na lice samog pesničkog subjekta. Paklena je njegova usamljenost. Ona mu omogućava da, ne radujući se životu onih koji će doći posle nas, unapred opeva njihove buduće smrti: rađaju se kako bi mreli, ne da bi živeli. Anđeo i đavo mogu veoma lako da zamene mesta: dva su lica istog lica. Slep je i putnik (i bukvalno i metaforički u sintagmi slepi putnik) koji se nahodi u kočiji u koju je upregnut Insekt, nimalo slučajno velikim slovom imenovan. Ta slika je snovidelna, ali paklenski snovidelna. Svetlost postoji samo u tragovima. Preostaju nam njene mrve. Insekt koji kočiju našeg života vuče nalik je na Kafkinog skarabeja iz „Preobražaja“. Insekt samo insekte može da prevozi. Hijeronimus Boš je u prikrajku. Njegov demonski cerek. Strašni anđeo – Lucifer „obrisao“ je sve druge, one koji se nisu smeli pobuniti protiv Boga. Usamljenom Bogu, usamljeni anđeo stao je na crtu.“

Zoran Krstić: „Dok čitam pjesme Zorana Antonijevića, osjećam se kao da promatram slike Hieronymusa Boša, Alfreda Rethela ili Salvadora Dalia. Ono što bi većina ljudi proglasila fantastičnim, nadnaravnim, okultnim, poeta doživljava posve stvarnim: snagom tog vjerovanja ispunio je ovu knjižicu. Ovaj tumač pomaknutog, neuobičajenog, tu paradigmu provlači kroz svih svojih osam zbirki pjesama, ali ovaj put je otišao najdalje, bolje reći – najdublje. Naslovom zbirke nedvosmisleno, jezgrovito naglašava zatočeništvo, tamnovanje u kome se nađe svaki pjesnik kao neshvaćeni individualac koji pokušava ljudima približiti nešto (riječima) neobjašnjivo. Njega je opsjela ’’Zvijer’’, duboka tmina prirodno je ili izabrano obitavalište ovog ekscentričnog poete: on neprestano vidi, proživljava, trpi i upija vjetar, suze, mjesečinu, oblake, ogledala, anđele, đavla, orlove, zmije, pse, kurve, siročad, kopilad, utopljenike, divlje životinje, očnjake, maglu, smrt… Opći s njima i smješta ih u kompoziciju svoje pjesme. Završna misao iz jedne moje kratke priče ovdje savršeno pristaje i kao da definira, pogađa srž imenjakove poetike: ’’Demoni su vječni, a mi ljudi, svojim kratkim životima, tek sudjelujemo u njihovom trajanju.’’ Čovječja beznačajnost, bespomoćnost u spletu kolosalnih kozmičkih sila, najčešće se manifestira u prepuštanju onom mračnom i čak se i Bogu pristupa prije apofaktički no apodiktički. Pjesnik je nesumnjivo religiozan, ali njegov je hram priroda ili, u najboljem slučaju, neka stara građevina u kojoj se voštanice tope, svijaju i slivaju u zajednički oganj, u lomaču koja mistično svijetli iskonskim svjetlom, ali ne uspijeva nadvladati mrak odaje. Ipak, poeta je uvjeren da će na kraju ovog života doseći vječno svjetlo i pronaći mir.“

Fatamorgana

Neće doći naše jato.
Uzalud verujemo u izbavljenje,
u cvrkut sa neba.

To je samo odjek,
smeh fatamorgane.

Mi smo ljubimci iluzije,
dve slepe ptice u kavezu,
dar crvenog sunca
devojci bez lica.

Kafana na železničkoj stanici

Vozovi su odavno otišli.
Po koji crni vagon
pruža utočište
smehu čedomorki.

Veliki sat odavno ne radi.
Vreme je stalo.
Samo cijuk ptića na mrtvoj golubici
dopire ponad slomljene kazaljke.

Na peronima reže gladni psi.
Prugu je ovila otrovna puzavica.
Pruga je nepregledna plantaža korova.

Mi ne putujemo nikuda.

Naši prestoli su čelične stolice
i teški stolovi
gde su nas kurve dojile,
gde su nas kurve rodile.

Sunce nikada nismo videli.
Greje nas svetlo masnih sijalica,
sabiralište leptirastih duša.

Uz ciganske pesme
i gorke suze kopiladi,
gutljajima, večnost putuje.

Na zidovima
dim freskopiše
žitija rasutog kristala.

ZBIRKA SE MOŽE NARUČITI PO CENI OD 500 DIN.

NARUDŽBENICA:

    CAPTCHA ImageChange Image

    Slične vesti