Viskovićeva reakcija na intervju: Trodimenzionalni Jergović, Vreme br. 960

Filed under: polemika u hdp,polemike,region |

velimir visković

„Između gradova“; VREME 959

Velimir Visković je očito postao opsesijom Miljenka Jergovića. U toj svojoj opsjednutosti nedavno se toliko zanio da je čak napisao i recenziju još neobjavljene enciklopedije koju uređujem. Nakon mojega kratkog, ali oštrog odgovora, podvio je rep i zašutio. Sada vidim da se samo izmaknuo s „domaćeg terena“ i polemiku izmjestio u „inozemstvo“, očito računajući da ja neću vidjeti što govori. A govori, naravno, laži. Hrvatska književna enciklopedija ne kasni šest godina jer je rad na njoj započeo 2002, prije sedam godina i kad se uskoro pojave tri velike enciklopedijske sveske, to će biti najbrže dovršena višesveščana edicija u povijesti Leksikografskog zavoda. Podatak (odakle to Jergoviću?) da enciklopedija košta 2,5 milijuna eura je naprosto apsurdan jer je naša redakcija, nažalost, jedna od manjih u Zavodu i cijeli projekt košta vjerojatno tek desetinu spomenute svote. Uopće, smiješno mi je da o enciklopedijama i književnoznanstvenim pitanjima raspravljam s Jergovićem koji o tome ne zna ama baš ništa i čija je jedina veza s enciklopedistikom šogorstvo s ravnateljem Leksikografskog zavoda.

Inače, s iskrenim sam zanimanjem pročitao Jergovićev intervju u prošlom broju „Vremena“; kao uvjerenog zagovornika srpsko-hrvatskog prijateljstva posebno me veseli kad vidim da dojučerašnji protagonisti govora mržnje mijenjaju stavove; tu promjenu doživljavam kao njihovo tiho, ponizno priznanje kako nisu bili u pravu.

Doduše, za jednoga hrvatskog pisca (kakvim se Jergović, iako nevoljko, ipak deklarira) izgledalo mi je ipak malo pretjeranim njegovo veličanje Beograda kao metropole nasuprot provincijalnom Zagrebu, ili – još više – apologija Draži Mihailoviću kao „trodimenzionalnoj ličnosti, koja je imala svoju tragiku i motive i biografiju“. Pa k tome još i konstatacija kako Srbi još imaju kulturne novine za razliku od Hrvata, kod kojih su posve nestale novinske kulturne rubrike. Ovo posljednje čak i nije netočno, ali čovjeku se nameće pitanje zašto Jergović uopće pristaje da bude udarno kolumnističko pero u jednom zagrebačkom listu koji je potpuno eliminirao kulturnu rubriku, a potom i zašto kao evidentno statusno privilegirani kolumnist nikad ne piše o kulturnjačkim temama.

Onaj tko traži u Jergovićevim tekstovima intelektualnu dosljednost, ili bilo kakav čvrst, nepromjenljiv etički stav naći će se u ozbiljnim problemima. On svoja stajališta bez ikakve moralističke grižnje savjesti mijenja i prilagođava publici kojoj se obraća, nerijetko demantirajući svoje stavove iz neke prethodne faze ili nekih drugih novina za koje je pisao.

Nakon sarajevskih novinarskih i književnih početaka Jergović je u Hrvatskoj reputaciju stekao reportažama iz okupiranog Sarajeva, koje je objavljivao uglavnom u „Nedjeljnoj Dalmaciji“. Živo pripovijedani, s mnoštvom plastičnih detalja, ti su tekstovi apelirali na emotivnost čitatelja i solidarnost sa žiteljima opkoljenoga grada. Međutim, iz kasnije perspektive njegovo isticanje malih „akcijskih heroja“ poput Juke Prazine, pokazat će se krajnje problematičnim jer taj je sitni prijeratni kriminalac svojom privatnom vojskom u šahu držao i samog Izetbegovića, a širio strah i trepet među civilima u zoni koju je kontrolirao. Poznavajući Jergovića, vjerojatno je on apologetskim reportažama o kriminalnim tipovima poput Juke zapravo kupovao njihovu zaštitu.

Za te svoje sarajevske ratne epizode proslavio se i prozivanjem „pobjegulja“, da bi sam, nakon nekoliko mjeseci boravka u ratnom paklu, iskoristio prvu priliku da pobjegne u Hrvatsku. Ostao je novinarem „Nedjeljne“ i „Slobodne Dalmacije“ i nakon što je te listove preuzeo omiljeni Tuđmanov tajkun Miroslav Kutle, pišući onako kako je odgovaralo političkom profilu tih novina koje je HDZ pacificirao i prisvojio; jedno je vrijeme čak bio i zamjenik glavnog urednika „Nedjeljne Dalmacije“ Dina Mikulandre u najcrnjem šovističkom razdoblju tih novina.

Nakon što je 1993. HDZ preuzeo i „Danas“, rastjeravši staru redakciju i postavivši Hloverku Novak-Srzić za glavnu urednicu novoga, državotvornog „Danasa“, Jergović je doveden kao glavna novinarska zvijezda, koja je svojim kolumnama određivala političku orijentaciju novina. A jedina tema Jergovićevih kolumni bili su Srbi, Srbija, velikosrpska ideologija i srpski zločini. Za sve njegove tekstove karakteristična je teza da ne postoji tzv. druga Srbija, odnosno da je ta druga Srbija opasnija od Miloševićeve jer ona može zavesti hrvatske jugonostalgičare da počnu snivati o obnavljanju veza sa Srbijom i, posebno, može navesti velike sile da smanje političke pritiske i skinu sankcije Srbiji. Upravo stoga je po hrvatske i bošnjačke interese, prema Jergoviću, potencijalno opasnije demokratsko i opozicijsko „Vreme“ od režimske „Politike“. Tako, recimo, u tekstu „Milošević kao sudbina“ („Danas“, 9. VII 1994) Jergović ovako piše protiv demokratske Srbije i „Vremena“ kao njezina eksponenta:

„Dok Srbi nedemokratski pale, pucaju i osvajaju, oni malobrojni Srbi demokratski ih osuđuju, gnušaju se nad njima i obilaze svijet pokazujući, pred prepunim dvoranama, pred predsjednicima država i diplomatima lice ‘druge Srbije’, one Srbije koja je za poštivanje svih civilizacijskih načela, a protiv Miloševića i njegove partijske armade. No, kada im se postavi pitanje o legalitetu i legitimitetu ‘svih srpskih zemalja’, od Karinskog mora do Pirota i Niša, oni odgovaraju potvrdno kao Vuk, ili uopće ne dopuštaju takvu vrstu pitanja, ali ustrajno pripisuju državne atribute Kninu i Palama, kao što to čine novinari lista ‘Vreme’… U prvoj fazi rata Slobodan Milošević je na svaki način pokušavao poništiti i uništiti svaku opoziciju; Vuka je hapsio, ‘Vremenu’ je prijetio, smjenjivao je urednike na televiziji i u državnim novinama, mjerio snagu svake javno izgovorene riječi, gušio je tenkom i strojnicom, projektirao političku scenu na kojoj će biti mogući samo njegovi istoumnici… No, kad je postignuta potrebna homogenizacija naroda i kada su učinjeni zločini znatnom sloju društva onemogućili povratak na normalno razmišljanje i govorenje, napravio je jedan od najznačajnijih zaokreta u svojoj vladavini. Dopustio je i potakao istraživanje srpskih nedjela u Bosni i Hrvatskoj, o kojima se najednom piše i u ‘Vremenu’, i u većini drugih značajnijih srbijanskih listova, ali uvijek uz nužno navođenje istih takvih hrvatskih i muslimanskih nedjela.“

Nije svejedno gdje se tako elaborirani stavovi objavljuju; Jergović ih tiska u glasilu koje artikulira krajnje desnu struju HDZ-ovske vlasti opterećenu šovinizmom i zaslijepljenu mržnjom prema Srbima. Stoga on ovakvim tekstovima dokazuje da je sa Srbima suradnja nemoguća jer svi su oni Velikosrbi, a najopasnije je „Vreme“, koje zastupa koncept velike Srbije (samo demokratske), a Milošević zapravo kontrolira taj „nezavisni“ medij superiorno manipulirajući njime.

S druge strane, Jergović amnestira hrvatske nacionaliste od svake ratne krivice („Sve bi bilo isto“, „Danas“, 14. VI 1994). Svi su Hrvati za Srbe ustaše, pa čak i oni koje Hrvati smatraju jugonostalgičarima poput Branka Horvata i Stipe Šuvara; stoga bi se hrvatski Srbi pobunili protiv svake hrvatske vlasti, pa i Račanove, da je Račan pobijedio:

„No, hajde, nemojmo pogreške tražiti u onome što se na kraju pokazalo irelevantnim. Nakon što su Srbi većinom pristali biti četnici, nakon što je patrijarh Pavle odlučio posvećivati spaljenu hrvatsku i muslimansku zemlju, nakon što je vrh Srpske pravoslavne crkve dušom i djelom pristao uz genocid, i nakon što su ustašama, balijama i fundamentalistima bili već svi oni koji nose hrvatsko i muslimansko ime, a pojavljivali su se na bilo koji način u javnosti, besmisleno je praviti konstrukcije u kojima bi četnici bili manje četnicima nego što su danas. Svaki Hrvat danas za sebe može reći da je igrom slučaja živ. Živ je što se nije zatekao na dohvat bratske velikosrpske ruke, ili što joj nije uspio pobjeći. Potpuno je svejedno kako se čovjek zove i kakve ideje zastupa, bitno je da je Hrvat rođenjem, da je kao takav kriv Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću, Veljku Kadijeviću, Zoranu Đinđiću, Vuku Draškoviću i Vojislavu Koštunici…“

Mogu citirati još na desetine takvih iskaza, ali bilo bi zamorno; sve se svodi na isto: Svi su Srbi četnici, a srpska opozicija je najopasnija! To stalno treba ponavljati koristeći sva sredstva uvjeravanja u diplomaciji kako bi Srbija bila pod pritiscima i sankcijama.

No, nije Jergović ostao zastalno na tim pozicijama; godine devedeset pete prijeći će u „Tjednik“ pa će se prilagođavati mekoj liberalnoj retorici za kakvu se zauzimaju Goldstein i Cviić; nakon gašenja „Tjednika“, evo ga u „Feral Tribuneu“. Sad je veliki ljevičar, a Tuđman mu je fašist; naime, u to vrijeme dekadentnoga kasnog tuđmanizma u intelektualnim krugovima moderno je biti protivnik HDZ-a. U to se doba i zamjerio HDZ-ovskim desničarskim nostalgičarima poput Aralice, koji će u dvijehiljaditima sentimentalno i razočarano govoriti kako je Jergoviću pomagao da iziđe iz Sarajeva i snađe se u Hrvatskoj, a ovaj mu je to vratio pljuvanjem po svemu što je hrvatsko i sveto.

Početkom novog desetljeća napušta slaboplatežni „Feral“ i prelazi u najveći hrvatski novinski koncern EPH, isprva u „Globus“, koji napušta jer mu urednici nisu dopustili da se uključi u polemiku koju sam ja vodio s njegovim šogorom, ravnateljem Leksikografskog zavoda Bogišićem. O enciklopedijama on pojma nema, ali rod je rod i on unaprijed zna da Visković može proizvesti samo „projekt ćorak, hidrocentralu u pustinji, most preko ničega“.

Ljutit napušta „Globus“ i prelazi u „Jutarnji list“, gdje je, otaljavajući bezbrojne kolumnice o pjevačima, glumcima i svakovrsnoj trivijali, obavio i nekoliko specijalnih političkih zadataka. Ne samo što je sa Sanaderom napravio ljubavni intervju koji će ostati zabilježen u analima udvorništva, nego je u nekoliko nevjerojatno agresivnih kolumni napao opozicijske lidere, prije svega Milanovića.

Istodobno s tim otvorenim prohadezeovskim angažmanom na domaćem terenu, u osvajanju srpskoga književnog tržišta koketira sa četništvom pričajući u „Vremenu“ o tragizmu Draže Mihailovića. Čitajući te njegove izjave, prisjetio sam se njegove davne kolumne iz „Danasa“ „Četnici vole kvalitetne konvertite“ (7. VI 1994), u kojoj napada „srbizaciju Bijelog dugmeta“, jer Srbi/četnici su vazda krali od drugih naroda ponajbolje i najtalentiranije ljude (spominje Andrića, Selimovića, Desnicu, Ćipika, Kusturicu…). Eto sad svojataju Hrvata Bregovića! A taj isti Jergović je o Bregoviću napisao jedan od najsramotnijih tekstova u povijesti novinstva iskoristivši kao povod Bregovićeve video-kazete s kućnom pornografijom, koje su ukrali „osloboditelji“ njegova stana, da mu se naruga.

Ali Jergović ne čeka pasivno da ga Srbi prisvoje; on se i sam nudi: „Evo, braćo, mene štovatelja trodimenzionalnog, tragičnog Čiče!“

Bojim se, trud mu je uzaludan; kao što sam reče: „Srbi vole kvalitetne konvertite!“

Izvor: http://www.vreme.com

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*