Vida Nenadić: nekoliko pesama (Zavetine 2008)

Filed under: nagrađeni radovi,Zavetine 2008 |

Nekoliko pesama na srpskom i engleskom jeziku iz knjige pesama AKO SAM SAMO MISAO – IF I AM JUST A THOUGHT, nagrađene na konkursu ZAVETINE 2008. godine

VEĆ GODINAMA

Već godinama
maštam da se vratim kući.
Jednom zauvek.

Već godinama
pakujem sve u kofere.
U mislima.

Već godinama
idem kući kad me uhvati nostalgija
i da se odmorim od svega.

Već godinama sam kući.
I odlazim u London,
da sebi vratim bar malo života.

FOR YEARS NOW

For years now
I have been dreaming about returning home.
For goods.

For years now
I have been packing my bags.
In my thoughts.

For years now
I have been going home when I become nostalgic
and to rest from everything.

For years now I have been at home
and I go to London
when I want to bring more life to my life.

NA IZLOŽBI KIŠOBRANA

Nošena misaonim izvorima,
rečima i nadanjima,
pritisnuta tonama besmisla
često osećam poplavu u očima.
Tad, poželim kišu.

Uporno se trudeći
da bar namirišem sunce,
uvek, kad u Londonu pada kiša,
krenem ja, bez ulaznice,
na tu izložbu kišobrana.

Tad ne vidim ni ljude,
ni njihova lica.
Kao da pobegnu sa ulica.
Ne vidim ništa,
osim pola miliona kišobrana.

Vidim samo žute, zelene
i sve šarene kišobrane.
Vidim i one najbrojnije crne,
odbačene sa strane,
zbog iskrivljenih i polomljenih žica.

Vidim i one crvene,
što se sijaju kao zrele jagode.
Najjasnije vidim one plave,
što su, dok ih kiša kvasi,
kao tvoje oči i morski talasi.

AT THE EXIBITION OF UMBRELLAS

Taken by my own thoughts,
my words and hopes,
pressed by tones of illusions and pain,
I often feel the floods in my eyes.
Then, I wish for the rain.

Persistently trying everywhere
to smell the sun,
always, when it rains in London,
I go without the ticket for admission
to visit that umbrella exhibition.

Then I do not see the people.
I do not see their faces.
They vanish from the streets without traces.
I do not see anything except
half a million umbrellas.

I see only the yellow, the green
and all colorful umbrellas.
I see the most common ones which are black,
and usually left behind in bins and bags
because of their damaged wires.

I see the brightest red, shining under the rain,
like strawberries in their fields.
Above all I see clearly these which are blue
and while washed away,
they are like the sea waves and your eyes.

SAFARI

U pustinji
su uvek
i svuda
pesak
i fatamorgana.
U pustinji su
kamile,
beduini i turisti,
željni avantura.

U pustinji
su kapi vode
kao okeani,
a dani kao vekovi.
I gle čuda!
I ta i takva
pustinjska lađa
i pustinja
me odmoriše.

Najviše.

SAFARY

In the desert
there are always
and everywhere
sand
and mirages.

In the desert
there are camels,
bedouins and tourists,
looking for  adventures.

In the desert
drops of water
resemble oceans
and the days
are as long as centuries.

It seams as a miracle
that the desert
and the desert’s camels
gave me rest.

Above all
the biggest.

NEĆU VAM REĆI IME GRADA

Neću vam reći ime grada
u kom me moji koraci još traže.

Neću vam reći ime grada
čiji su mostovi duži i od života.

Neću vam reći ime grada
nad kojim je nebo bilo kao šatorsko krilo.

Neću vam reći ime grada
u kome naučih da kad stignem uvek ponovo krenem.

Neću vam reći ime grada
koji nikad ne podleže zubu vremena.

Neću vam reći ime grada
u kome sretoh i one druge oči boje oblaka.

Neću vam reći ime grada
u kome sam kucala na svoja vrata iznutra.

Neću vam reći ime grada
koji bejaše premali kavez za moja krila.

I AM NOT GOING TO TELL YOU THE NAME OF THE CITY

I am not going to tell you the name of the city
in which my steps are still searching for me.

I am not going to tell you the name of the city
whose bridges are longer than life.

I am not going to tell you the name of the city
under whom even the sky was like a tent.

I am not going to tell you the name of the city
in which I learned to start up a new journey as soon as I arrive.

I am not going to tell you the name of the city
which is never to grow old.

I am not going to tell you the name of the city
in which I met the eyes with the color of the sky.

I am not going to tell you the name of the city
in which I was knocking on my own doors from inside.

I am not going to tell you the name of the city
which was a cage far too small for my wings.

O autorki: Rođena je 27. 08. 1964.godine u Užicu.
Diplomirala je na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu 1988.godine.

Zastupljena je u više novina, časopisa, zbornika, antologija i elektronskih medija na srpskom i engleskom, a nedavno su neke njene pesme prevedene na bugarski, makedonski i nemački jezik.

Do sada je objavila:
„Prašina od zaborava“, knjiga pesama 2007.
„U izmaglici sećanja“, knjiga pesama 2007.
„Zoo Called London“, roman nagrađen nagradom „Miroslav Dereta”, 2008.
„Kopča“, knjiga pesama 2009.
„Ako sam samo misao / If I am just a thought”, dvojezična knjiga poezije 2010. u njenom prepevu na engleski jezik, nagrađena na konkursu Zavetine 2008.

Član je Udruženja književnika Srbije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*