Veljko Stambolija: Koga i šta dijagnosticira Miloš Ristić

Filed under: kritika,Srbija,zemlja |

Veljko Stambolija

.

KOGA I ŠTA DIJAGNOSTICIRA MILOŠ RISTIĆ  

.
Zamislite jednog mladog čovjeka koji je svoj životni prostor odlučio da omeđi poezijom i tim činom se nesvjesno izdvojio iz sredine u kojoj živi i radi. Sav je u zanosu, ne primjećuje da se odvojio od stvarnog života i da počinje da gradi neki svoj svijet i neku svoju stvarnost. To mu sredina, ona domanovićevska, koja ima svoju rutinu, ne prašta, roguši se zbog te njegove ekskurzije. Ta dva svijeta od pamtivjeka nisu bila baš u velikoj ljubavi i mladi zanesenjak ubrzo upada u dramski sukob. Naravno, on u početku ne shvata tako očigledne uzroke sukoba jer pokušava da svoje stvaralaštvo podigne iznad realnog i zadatog okvira sa kojim se rve sredina u kojoj je ponikao. Još ako mladi zanesenjak i poeta postigne nekakav uspjeh, sukob postaje žešći i može se pretvoriti u pravi mali rat. Po prirodi stvari neće popustiti ni sredina ni mladi umjetnik. Rezultat ovog ,,nesporazuma“ je predvidljiv, prevagnuće na stranu zanesenjakove sredine u kojoj živi i radi.Sve je ovo tako poznato i više puta ponovljeno, ali uzalud, miljkovićevski sindrom nepogrešivo pronalazi svoje sljedbenike i ,,žrtve“. Ništa novo nismo rekli ako kažemo i ovo. Svako ko pomisli da će samim činom pisanja dodirnuti zvijezde i da će mu životni putevi biti zvjezdane staze, grdno se vara. Pisanje je velika muka, istrajavaju na tom putu samo oni koji su unaprijed svjesni čega su se prihvatili. Sam čin stvaranja, u bilo kojoj umjetnosti, nikad nije predvidljiv i nikada mu ne možemo predvidjeti domete. Odmjeravanje snage izmedju stvaraoca i umjetnosti često završi kobno po umjetnika. Iz svega ovoga proizlazi da se mladi umjetnik, koji je u početku pun zanosa i entuzijazma, rve sa dvojicom tvrdih protivnika, sa sredinom i stvaralačkim činom, a da toga u samom početku i nije svjestan.

Ispred nas i u našim rukama nalazi se, druga po redu knjiga, mladog profesora i pisca Miloša Ristića koji, sasvim legitimno, traži svoje mjesto na olimpu umjetnosti i moli za naklonost zeusovih muza. Isto tako, on traži, s pravom, i ovozemaljsko razumjevanje. Da li će istrajati ili sagorjeti izmedju ove dvije vatre jednim djelom zavisi i od nas, starije sabraće po peru, ali i od njega, u najvećoj mjeri. Na nama je da mu stvaralačku vatru ne gasimo, a on da je se čuva da u njoj ne izgori.

Druga zbirka pjesama Miloša Ristića nosi znakovit naslov ,,Dijagnoza“. Koga i šta dijagnosticira Miloš Ristić? Prije svega, Miloš Ristić stetoskopom osluškuje sopstveno biće, zatim poeziju, a potom život:

,,Poezija je bolest koju treba lečiti životom
Život je bolest koju treba lečiti poezijom
Čovek je bolest koju treba lečiti“

Koje je sve bolesti dvadesetog vijeka čovjek preneo u dvadeset i prvi vijek? Spisak tih bolesti je podugačak, ali je dobro poznat, samo ćemo reći da zvjersku, divlju i surovu narav nije uspjela izlečiti ni jedna civilizacija, nijedna kultura ma koliko se dičila humanističkim dostignućima. Zato je u pravu Miloš kada napiše da je ,,čovek bolest koju treba lečiti“. Sve ostale bolesti prošlog i sadašnjeg svijeta proizašle su i proizlaze iz čovjeka, jer bolesni umovi čega se god dotaknu prelazi u zarazu. Nažalost, lijek protiv mračne strane ljudskog bića još nije pronađen.

Pjesme Miloša Ristića pomalo liče na grčenje mišića na licu koji će proizvesti mimiku gađenja. Mladi pisac je već osjetio i shvatio surovost ove civilizacije koja bez pardona uništava ono malo preostale ljudskosti. Tako ćemo kod ovog pisca otkriti sloj motiva koji obesmišljavaju besmisleno do gadjenja. Miloš skida, prosto struže, debele naslage šminke sa ove civilizacije.

Stvaralački čin je za Ristića svetinja, ali on pokušava da kreativne moći pojedinca demistifikuje, kao da od riječi i stihova u ovom trenutku ne očekuje mnogo, i sagovornike traži u braći koja muče istu muku, zato je svaka njegova pjesma nalik testamentu, neka vrsta zavještanja, ako ne sadašnjoj, a ono budućoj sabraći. Po Milošu klišiliziran život i sivilo glođu kreativnost do kosti. Umjetnost, ta unutrašnja strana bića, ma koliko bila sjajna, često je nemoćna u borbi protiv sivila. Miloš to obrazlaže činjenicom da je umjetnost prostom oku nevidljiva, odnosno nedostupna i teška palanačkom duhu.

Većina pjesama je napisana u duhu pobune koja je nastala iz tjeskobe na koju je prisiljen pojedinac, u ovom slučaju lirski subjekat, zato su stihovi asonantni i zato često mladi pjesnik koristi uzvike. Upravo taj duh buntovništva, koji je post modernizam ugasio i na koji smo u poeziji pomalo zaboravili, glavna je karakteristika ove zbirke. Miloš kao da priziva duh rok generacije koja je imala svoje buntovničke uzlete sredinom dvadesetog vijeka. Očigledno da je generacija Miloša Ristića zakinuta u svemu i svačemu u da se nalazi u stalnoj napetosti i iščekivanju, što on decidirano i kaže u pjesmi ,,Iščekuju“ :

Iščekuju da ja pređem preko stvari
Jer su i oni prešli preko stvari
Sećam se: prvo su prešli preko mene
Onda, da im vratim, ja preko njih
Onda oni, još dvaput preko mene

Bez patetike Miloš zaključuje da su on i njegova generacija jednostavno zaboravljeni, jer, bože moj, imaju oni važnijeg posla, mladi su mladi pa mogu da čekaju. Za to vrijeme, upozorava Miloš, ,,sa gorčinom pijemo alkohol, znajući da nam škodi i da nas ne vodi ka slobodi“.

Veljko Stambolija na promociji DIJAGNOZE u Kruševcu 9. maja 2013. godine

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*