Velid Beganović Borjen: Lastavice (ANEA 2012 – drugo mesto)

Filed under: ANEA 2012,nagrađeni radovi,region |

lastaviceDraga Vanja,

Prostiru se pred mojim zjenama brda bez početka i kraja; kao da sam se obreo u sred nekog rasadnika planina komu ne vidim granice, i tako bih volio da mogu u dubinu svojih džepova zavući barem grumen ovog svega, dašak toplog vjetra koji mi igra na ispruženim dlanovima, da ti ih učinim poklonom. Volio bih jednako tako dokučiti porijeklo nesagledive ljepote marta. (Kako li to samo tako umješno ukrade sunce od februara, aprila ili maja, a opet, umili se godini i prođe nekažnjen dosadnim kišama ili snijegom koji zaboravi da je povratak odgođen do daljnjeg lakše nego što dijete zaboravi igračku za kojom je do maločas cendralo?) I eto, pomilovan tom predproljetnom milinom, pronađoh da je dobar čas da ti ovo spovjedim. (Makar će proći dugo dok te moje pismo pronađe kako sjediš i čitaš na terasi, ili možda kuhaš ili pišeš – o, kako volim kada pišeš; piši!)

Ja sam ovdje doista u miru; mislim da sam u životu bio sretniji samo onog našeg ljeta prije moje srednjoškolske mature, a tvoje diplome. Nisam li baš to ljeto konačno odrastao? Mislim da si baš tada napokon dobila brata – prijatelja, saputnika za život – a čije je mjesto do tada uzurpirano držao neki čangrizavi, svojeglavi klinac.

Kroz ove godine shvatio sam da odrastanje i sazrijevanje nisu proporcionalni; život mi je pokazao (i na svu sreću nije mi promaklo) kako zapravo rastemo konstantno, ali sazrijevamo na mahove. Za razliku od stalnog fizičkog, emocionalni rast je epizodičan, evidentan, ali hitar i ekstatičan. Možda spisatelji i pjesnici takve trenutke doživljavaju češće, jer držim da dobar dio pisane umjetnosti klicu ima upravo u tim i takvim trenucima ogromnog sazrijevanja. Ako je pak učestalost takvih glomaznih otkrovenja svojstvena svim ljudima, onda možda u svemu prste umješane ima percepcija, potpomognuta sposobnošću umjetnika da svoju introspekciju izvede uspješnije i sklada trajnije – u riječima.

Kad ovako pišem, plašim se da ne padnem u neku zamku vlastitog rezoniranja, jer – koje su istine samo naše a koje su to univerzalne, zajedničke (ako i jedna?); no pogledam u svijet oko sebe i vidim toliko divnih prilika – svijet beskrajan u svojim mogućnostima, te me to ponuka da nastavim promišljati i ne da mi da se previše obazirem na „istine“ koje sam ranije dokučio. Možda je istina samo to da je „istina uvijek drugačija“. No život ne treba da stoji; ako je konačna istina o istini takva – tada je možda zadatak svakoga da ide svijetom i otkriva sve njene varijacije koje je svojim bićem kadar pojmiti, a potom da o tome izvještava – piše, slika, priča, pjeva, pleše, stvara, kleše… no ne i da se na njih vraća.

Avaj, kako se raspišem u martu kao da u njemu vazda obitavam!

Jučer sam ubrao prvu jagorčevinu; pritisnuo sam ju između stranica jedne krasne knjige s kojom se družim ovih dana. Ako me sjećanje ne vara, jednom sam ti ju posuđivao (ili radije – tutnuo ti ju u ruke na odlasku i uvjeravao te kako ćeš se sigurno oduševiti Coletteinim galopirajućim opisima i naročitom lirikom; „Kuća moje majke“, sjećaš li se?) ali ne znam da li si ju ikada pročitala. U prvim poglavljima u kojima Colette daje opis svog ranog djetinjstva u „kući koja se smiješila samo svojom stranom od vrta“, potom započinje slikati riječima portret svoje majke, Sido, te daje kratkotrajne obrise svojih dvojice braće i jedne sestre – u tim sam dakle prvim poglavljima tako lako i često znao odlutati u neke trenutke iz našeg djetinjstva, za koje se još i kao odrastao volim držati kao za neki rukohvat na stepeništu života kojim se od rođenja penjem.

Ali ti su trenuci naši; moji i tvoji, i možda naših prijatelja. One naše ratne „priredbe“, kad bismo svi donijeli svu odjeću koju imamo i potom glumili i pjevali prerušavajući se u predratne zvijezde i zvjezdice; ili kada bih te pratio unaokolo dok si pokušavala da utekneš u kratku šetnju s nekom simpatijom (Bože, kako mora da si me mrzila zbog te moje dječačke osobine priljepka!); ili kada sam ti u naletu frizerske „kreativnosti“ ošišao sve lutkice na ćelavo, ili još davnije, iz bratske ljubavi, od svih štramplica napravio „helanke“, odsjekavši im stope, jer je seka željela helanke…

Jedna od nebrojenih vrednota knjiga je u tome da nas uvijek vraćaju nama samima; bacaju novo svjetlo na stare uspomene, pa tako čine i te uspomene pokretnim, promjenjivim, vazda-živim. Jer ne tečemo samo mi, uspomene teku s nama, a knjige ih oblikuju kao što teren usmjerava rijeku…

Postoji neka neopisiva snaga u toj sprezi, u tom trouglu knjiga, nas i naših sjećanja.

Uglavnom, htjedoh reći da mnogo mislim na tebe (i prošlu i sadašnju – tebe), i mnogo se bavim mišlju da te posjetim. Makar si navikla da nisam redovan gost, osjećam potrebu za tvojom blizinom, bezazlenim ćaskanjem, da pravimo kolače, pijemo bespotrebno mnogo kafe i da mi pričaš o svojim učenicima, da ti pričam o svojim uvijek velikim i dalekosežnim planovima (i da pomisliš kako sam odviše sanjar, ali da mi to ipak ne kažeš, nego se nasmiješ meko, kao usne mahovine, s jamicama u obrazima i izvorima u očima). Jesu li naša braća i sestre naša najbolja ogledala? Misli mi ponovno lutaju; valjda jer je mart – mjesec u kome sve leprša…

Rado bih ih pustio tako, no bojim se da u tom slučaju ovo pismo ne bi nikada završilo. Ti si valjda osoba kojoj bih mogao pričati zanavijek, a kojoj zapravo ne moram reći ništa da bi me shvatila – eto ti, bratsko-sestrinska ljubav, ukratko. Ako nađeš potrebnim, piši mi brzo; no, ionako se vidimo uskoro.

Dolazim u maju, zaogrnut zelenilom u bujanju!

Samo tvoj brato,

Nadi                                                   16. 03. 2012.

**

[05. april]

Sinoć sam srela Senku, u gradskom pozorištu, tokom intervala, i pomislila – Bože, kako se neki ljudi malo mijenjaju, kako zastanu u nekim trenucima svog života i tačno znaš, možeš dokučiti, kojim, a onda tako kao insekti u formalinu stoje i trunu neprimjetno. Kao tanki premazi laka na drvenoj plohi troše se vremenom njihove mogućnosti, neistraženi putevi za koje su nekoć obećavali, i prosto me uhvati neka sjeta ispred tih protračenih života. Osjećam kao kletvu tu moju crtu da tako prosto vidim u čemu leži svačiji potencijal. Kažem, kao kletvu jer me onda ljudi uporno razočaravaju; tačnije, rastuži me manjak truda i ambicije u njima. Najgore je to što oni čak niti ne vide kako bi svijet mogao biti toliko ljepše mjesto kada bi svi bili ono što najbolje umiju, ono što im iz svakog glasa, svake kretnje, svakog izdisaja – izbija.

Ali neću da budem sjetna; mislit ću o nečemu drugom. Hm, čini se da ću uskoro trebati novu bilježnicu za ovaj dnevnik; na šta me samo naveo! (Smješkam se prozoru…)

Ah, upravo sam se vratila iz šetnje. Išli smo sakupljati gljive na obližnjem brdu iznad izvora (propala potraga, moram reći; ipak, lijepo utrošeno prijepodne). Po povratku mi je Kema dala kovertu, „Stigla je samo što ste zamakli iza brda…“. Brat je pisao! Divno, dugo pismo; kaže da će doći, u maju, on i njegovo zelenilo. Spomenuo je neku knjigu koju čita i koja ga je sjetila na nas, kad smo bili djeca. Haha, ne mogu da vjerujem čega se on sve sjeti u tim svojim „naletima“ dok čita (uvijek mu treba stoljeće dok konačno završi knjigu; nije ni čudo, kad više misli o sebi nego o tome što je između korica)… A danas je tek peti april! Valjda ga do tad bude držala želja da dođe, s njim se nikad ne zna…

 [09. april]

Prosto zaboravim pisati ovdje; no kad se sjetim osjećam grižnju savjesti ako se ne primim posla istom uhvatim slobodan trenutak. (Ipak sam dala obećanje!) Toliko me puta prijekorno i molećivo pogledao i tražio to obećanje – pozivajući se na moja vlastita ubjeđenja, na naš zajednički, nasljedni (ra)dar – da pišem, pišem, pišem – te ne bi imalo smisla da nisam barem pokušala. Posao u školi je moj posao, to sam ja, rekla bih mu i tad i svaki put ranije, no on bi vazda trtljao kako ne mogu znati dok ne probam, „i nitko od nas nije i ne treba biti samo jedna stvar; Van Gogh je počeo slikati kasno, i opet je, za samo sedam godina slikanja naslikao toliko remek-djela likovne umjetnost!…“ i peto, i deseto – nepresušan izvor slavnih imena koja su samo dio svog života posvetila nečemu a ipak briljirala…

Stoga ja pišem dnevnik, svom bratu, i tako ga i zovem, „Vanjin dnevnik Nadiju“, i ostavit ću mu ga u amanet, pa nek me učini slavnom kad bude već kasno da to i sama doživim (haha!).

No dobro, šta se danas dogodilo? Neću kao Louis XVI – „Rien“; a ni kao realisti, razvezati s opisima kako sam popila čašu kakve vode, sjedeći na kakvoj stolici koja mi je bila koliko tvrda pod zdjeličnom kosti, etc., etc…

Veći dio dana sam u školi; kad posao završi prošetam se po obližnjim šumarcima s kakvom knjigom i termosicom čaja. Trenutno čitam Andrića i Pasternaka. „Prokletu avliju“ nisam od srednje škole, a tad je za to bilo prerano. „Doktora Živaga“, pak, po prvi puta, i na engleskom; jako mi se dopada liričnost njegove proze (makar je u prevodu dobar dio toga, nesumnjivo, stradao). Inače ruske autore radije čitam na maternjem, jer su jezici bliži, no ovu sam dobila na poklon od jedne voljene prijateljice, Ruskinje, te mi je zato neuporedivo draža od bilo kojeg prevoda koji bih mogla pronaći u biblioteci.

Nadiju nisam pisala; neka misli kako mu nemam šta odgovoriti na njegovo pismo, ionako sve kometare može pronaći ovdje, kad dođe i bude ovo čitao .

Adi radi mnogo, i obično produžava. Posao je terenski, pa ponekad omrkne vani. No, pretežno, sve je dobro.

[11. april]

Adi i Kema su otišli u posjet neni (Kema se mnogo brinula da joj se stanje pogoršalo proteklih sedmica, ali da preko telefona nije htjela da nas brine, tako da su jutros uzeli voz.) Ja sam ih odvezla do stanice i vratila se sama u kuću koja se potom činila jezivo praznom. Nemam potrebu da se neprestano okružujem ljudima, ali u ovakve dane ipak se osjećam pomalo napuštenom.

Ne znam šta mi je. Pokušavala sam čitati knjigu i odustala. Potom sam si skuhala čaj i izašla sjediti u vrtu. Sjedenje nije pomoglo. Uzela sam okopavati ruže i plijeviti korov između tulipana i narcisa. U kuću sam se vratila s kitom tulipana i grančica mirisavog jorgovana, oprala ih, nasula svježu vodu u vazu, aranžirala ih i postavivši ih na stol u dnevnom boravku, buljila u njih ono što je na koncu ispalo dobar dio sata. Potom sam Nadiju napisala neko tmušno pismo u kome sa se prvo radovala njegovu dolasku, a potom ga zamolila da ipak ne dolazi, odnosno, da dolazak pomjeri za juni, jer sam tad kao na odmoru te ću mu se moći posvetiti onoliko koliko bismo oboje željeli. Na kraju sam pismo zapakovala, zapečatila našim žigom, ali nešto poslije zapalila i gledala kako gori i nestaje u dimu na terasi. Tko zna, možda mu je i stiglo; ne znam zašto sam ga napisala…

[13. april]

Nakon prekjučerašnje posjete neni, Adi se vratio. Kema je bila u pravu; stanje se jeste pogoršalo. Danas je opet otišao; ja sam radi posla morala da sačekam ovaj predvečernji voz. Javila sam za posao sutra; dali su mi slobodan dan. Ovaj kupe je krcat; jedva uspijevam pisati. (Misli mi nisu sabrane; neka baba uporno bulji i virka šta ja to zapisujem.)

[14. april]

Jučer sam zakasnila. Adijeva nena je umrla koji minut prije nego sam stigla u bolnicu. Jadna žena! Kema je slomljena. Dala sam i njoj i Adiju po jednu tabletu za smirenje. Teško mi je pisati. U ovakvim trenucima čovjek najmanje može reći riječima…

[15. april]

Dok smo se u povorci kretali prema groblju, neprestano sam razmišljala. Čudni su ti trenuci u kojima smo suočeni s nečim poput smrti – neminovnim, sveobuhvatnim, konačnim(?). U glavi sam konstantno raspravljala sa sobom samom o tome zašto su nam potrebne sahrane. Zaključila sam da je stvar takva – potrebne su nama, živima. Ne radi se samo o opraštanju od voljene osobe ili poznanika (makar to bio jedan od razloga), već o tome da se zamislimo nad sobom, nad nekim možda nebitnim stvarima kojima se previše dajemo. Jer duša otišlog napusti tijelo kao što gmaz odbaci staru kožu; duši je najlakše. Naš egoizam nas pak tjera da se ne odvajamo tako lako od nečega na šta smo navikli.

Uvijek sam prezirala to kad se od sahrane radi cirkus, pa i poslije, kada grade volšebna zdanja od poda do nebesa nad nečim tako prolaznim poput groba. (Kao da duše žive u grobovima!) Mrtvima sahrane ništa ne znače; mir koji često kažemo da im dugujemo oni su već dobili, svojim odlaskom; mir zapravo treba živima. Sahranjivanje tijela koje je duša odbacila način je da se fizički pomirimo s odsustvom; život je serija odlazaka i dolazaka od kojih moramo načiniti smisao da bismo se održali dok trajemo, da bismo opstali…

[16. april]

Vrijeme je usporilo; u odsustvu smijeha, muzike, uobičajenih razgovora jedva primjetno gmiže po satovima i po kalendaru. Potjeram ga šetnjama u prirodi, kad se uspijem iskrasti kroz drvenu kapiju i odlutam puteljkom uz brdo zaogrnuto jelama i smrčama. Makar se sred tog četinastog zelenila osjećam kao zimom ogoljeno listopadno drvo komu korijenje tek poteže sokove života iz polu-žive zemlje, samo u tim trenucima osjećam kako se sve doista i dalje okreće i vrijeme teče. U onoj kući je sveopšti Limbus; ispija me. Ali negdje iza ovih brda bujaju rijeke i, ja znam, život će se vratiti.

[17. april]

Dok spavaju dolovi na horizontu, gledam na kišu koja tuče po beharu i prizemljuje ga, tako da čini dvorište ispred nalik na uzletište leptira, koji se, smočeni, umorno prepuštaju vlatima trave i napola nestaju u njenim resama. Život na kiši i vjetrometini; život napola vlastiti – kako je čudan! Sve može da se rodi, ali ne može sve što se rodi da rodi; sve umire, ali ne mora sve što umire da umre.

Sinoć sam sanjala da sam lipa i da na moje grane slijeću lastavice.

[18. april]

Jučer sam se oprostila od Keme i Adija, i vratila se sinoć kasno. Zbog posla (dozvolili su mi samo trodnevni dopust jer nije bilo riječ o „smrtnom slučaju ukućanina“). Možda je tako i bolje; odgovaralo mi je da se maknem iz te turobne atmosfere i okanim meditacija o svakojakim agonijama, te za promjenu mislim o poslu i posvetim se učenicima. Na momente kao da se prizemljim i pogledam pozorno oko sebe, sagledam mogućnosti i situacije; međutim, odmah se povučem, ponovno raspršim i izmaknem u zamahu ambivalencije.

[19. april]

Kako su veličanstveni maslačci! Pažljivim koracima gazim po vrtu napučenom stotinama sunašca. Sjediti na stolici usred sveg ovog života koji titra na vjetru – mogu li pronaći riječi, da li uopšte trebam? Maslačci nemaju očekivanja; oni su sirova ljubav zemlje. Da su im ljudi barem sličniji…

Samo u tišini vrta osjećam se proporcionalnom i glava mi ne buja; ne osjećam – odjednom – sva emocionalna stanja svojstvena ljudima.

 

***

Najdraži Nado,

April je prošao u iščekivanju; došao je maj i onda su dani počeli da se odužuju toliko da sam često provjeravala rade li satovi u kući uopšte, a crveni kvadrat na kalendaru kao da se bio zalijepio za samo jedno mjesto i često bih se uhvatila kako ga pomjeram unaprijed, no vraćala bih ga kad bih se pribrala i izračunala vrijeme. Ne znam da li si krenuo (da bar imaš telefon; ali opet, poštujem tvoje principe, makar mi je teško). Već je prošla prva sedmica maja; ako ovo pismo pošaljem danas, trebalo bi stići do 27. Ili 28., no do tad ćeš i sam vjerovatno stići, pa ćete se mimoići, a onda neće imati smisla što sam ti ga poslala kad ga budeš čitao nekad kad se vratiš na planinu. Moje sumnje i jadikovanje bit će bespotrebni i promašeni. Ali želim ti reći koliko ti se radujem, koliko te nemirno čekam, kakvo ćeš jedinstvo unijeti u moje iscjepkane riječi, misli, isprekidane trenutke. (Toliko puno toga se desilo i čeka da ti bude ispričano u jednom dahu, i dalje produbljivano u trenucima uz kafu, čaj, palačinke…)

Kad dođeš, kad dođeš! Evo, maj je; požuri ljubice!

Voli te seka!

Vanjka                                    7. maj 2012.g

V. B. Borjen (Velid Beganović) rođen je 16.02.1987.g. u Gračanici, u Bosni i Hercegovini. Na Filozofskom fakultetu u Tuzli diplomirao je na odsjeku za engleski jezik i književnost 2009. g., a 2010. g. kao stipendista magistrirao na Centralnoeuropskom univerzitetu u Budimpešti, na odsjeku za rodne studije. Piše na dva jezika. Do sad su mu objavljivani eseji u tuzlanskom Frontu Slobode, te subotičkom dvojezičnom časopisu za kulturu, Symposion. Dodjeljena mu je prva nagrada „Mak Dizdar“ za najbolju neobjavljenu zbirku poezije u 2012. godini, a izlazak i promocija nagrađene zbirke pod nazivom „Priručnik za levitiranje“ zakazana je za 2013. godinu, na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu, u sklopu koje se nagrada inače i dodjeljuje. Kratke priče i poeziju na maternjem jeziku objavljuje redovno od 2010.g. na tuzlanskom web magazinu maloSUTRA.org. Privodi kraju i rad na svom prvom romanu, na engleskom jeziku. U rodnom gradu pokrenuo je u martu 2012.g. Klub mladih pisaca, gdje s mladim umjetnicima radi na promicanju književnih ideja i književnoj produkciji.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*