Važan i jedinstven osjećaj postapokalipse

Filed under: izložbe,region |

Podsjećamo vas da je u galeriji Collegium artisticum od 1. do 15. jula 2017. godine otvorena za posjete izložba „Rečenica“ mlade autorice Amine Avdić.
Ova izložba označila je početak predfestivalskog i izložbenog programa ovogodišnjeg Internacionalnog festivala književnosti Bookstan.

Piše: Ahmed Burić 

Hronologija priče o izložbi “Rečenica”, mlade sarajevske umjetnice Amine Avdić, zapravo, može biti nacrt jedne velike avanture, koja spajajući različite medije dolazi do neočekivano velikog rezultata.

Sve je krenulo, kako i obično biva kad su dobre stvari u pitanju, od znatiželje i u suštini pomalo naivne ideje da se knjiga, koja je star medij, predstavi u novom, konceptualnom obliku. Izbor je, slijedom tijeka recentne produkcije, pao na “Mađarsku rečenicu”, knjigu Andreja Nikolaidisa, koja je napisana u jednoj rečenici, i koja u osnovnom smislu govori o ostavljenosti pojedinca u današnjem svijetu. O jednoj vrsti egzistencijalne samoće koja nikada nije sama po sebi, nego je uvijek rezultat koji dolazi iz više pravaca: ksenofobije, mitova o historijskoj ‘zakinutosti’ i  nepravdi, glupavih težnji o čistoj nacionalnoj kulturi, momentu pauperizacije glasačkog tijela, koje se u takvim povijesnim okolnostima pomiče udesno. Sve u svemu, knjiga “Mađarska rečenica“ skoro je idealna točka s koje je moguće poći na (umjetničku) avanturu. U ritmu kloparanja vlaka, u tih 214 kilometara koliko je dug put između ta dva grada. Taj put je mjesto radnje, ali i njegovo vrijeme. Ali, to je vrijeme nemoguće izmjeriti.

Umjetnica je krenula fizički izmjeriti rečenicu: rezultat je bio 305 metara trake, široke 1,5 centimetara, na kojoj su otisnuta slova. Rečenica. Koju treba postaviti u prostor, i dati joj novo značenje.  Sasvim blisko u onome iz teksta Antonina Artauda “Pozorište i njegov dvojnik“ u kojem legendarni francuski vizionar naglašava da će “u jednom tako zamišljenom pozorišnom prizoru, sudbina artikulisanog jezika biti izmijenjena. Riječ neće biti ukinuta, ali će joj mjesto biti ograničeno, funkcija donekle izmijenjena. Riječ postaje pokret, ono vrijeme riječi prije riječi, trenutak kada riječ još nije rođena u svom logičkom značenju, već je samo artikulacija koja se nikada neće identično ponoviti”. Ta potreba da se tekstovi govore u vizuelnoj i plastičnoj materijalizaciji riječi, o korištenju riječi u konkretnom i prostornom smislu, na kraju rezultira da “one dobiju značenje koje imaju u snu.“

Ma koliko apsolutna ideja bila nedokučiva, nikada joj ne smijemo prestati težiti. Elementi kojima to radi Amina Avdić donekle jesu preuzeti iz Artaudovog postupka i Nikolaidisove knjige, ali tim se susretom rađa jedan novi jezik, možda i medij, jer u ovom radu ima nečega vizionarskog. A kako je vizionar uvijek omeđen medijem kojim se bavi, tako je valjalo pristupiti različitim materijalima i postupcima i sklopiti ih u cjelinu.

Posjetitelj ulazi u mračnu prostoriju. Upali bateriju na mobitelu i slijedi duž zida nalijepljenu traku teksta koja prati cijeli prostor. Isprva javlja se strah: sami ste u mračnoj prostoriji i idete kroz nepoznat prostor u kojem ćete susresti detalje koji prate događanja u slici. Tu su zvuk kloparanja točkova, dim, slike sa stanica i čekaonica, Tito, Casablanca, ogledalo, “sopstvena točka”, sve ono što na putu doživljava pisac, transponirano za jedno novo iskustvo posjete izložbi, koja u ovoj inkarnaciji postaje doživljaj priče, baš kao u teatru. Za svakog drukčija, ova izložba postaje (i) teatarski akt i to u onom smislu kako ga definira Peter Brook, u svom programatskom tekstu “Prazan prostor“: ”Mogu uzeti bilo koji prazan prostor i nazvati ga otvorenom scenom. Netko se kreće scenom dok ga netko drugi promatra i to je sve što treba da bi se stvorio teatar”.

Umjetnica je u svoje prikazivanje krenula iz jedne od ishodišnih točaka – percepcije sna. U kojoj se dim, zvuk lokomotive i scene iz romana, kao i iz podsvijesti prepliću kao prvorazredan doživljaj. I iskustvo. Stvara se novi prostor, novi hibridni medij, a gledana iz ptičje perspektive “Rečenica” izgleda kao jedan omeđeni prostor, urbani blok, ili ograđen prostor u kojem se odvija ostavljenost današnjeg trenutka o kojem govori knjiga. Ona ostavljenost koju nalazimo u velikom broju tekstova autora iz Srednje Evrope – od Kafke i Kiša, Rotha i Krleže, do Krasnohorkaija ili Tolnaija, ako ostajemo u prostoru literature. Ako ne, može se posegnuti i u teatarske radove Josepha Nadja ili filmove Bele Tarra. Jer, nema ničega što je izašlo iz nas, da prethodno nije bilo u nama.

Ova izložba je, zapravo, poezija o strahu. Strahu koji se javlja kao posljedica opustošenosti jučerašnjeg svijeta, kako ga naziva Stefan Zweig, možda i centralna figura toga mitteleuropskoga spleena, ali i kao posljedica sopstevog straha od vlastitih limita. Nas samih i prostora koji nas okružuje. Kreiranje novih prostora i susreti s vlastitim strahovima dio su one plemenite građe od kojih nastaju važne rečenice. Baš kao što je važna “Rečenica“, Amine Avdić, izložena u sarajevskom Collegiumu artisticumu, još jednom autentičnom mjestu postapokalipse.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*