Vaginini monolozi u Maloj Crnoj

Filed under: kritika,region |
vm4

Anja Draškovic

Moja vagina je školjka, okrugla, rumena, mekana školjka koja se otvara i sklapa, pa sklapa i otvara. Moja vagina je cvijet; čudnovata lala, središte joj je osjetljivo i duboko, miris tanan, latice nježne… ali jedre…

Mnoge od nas to ne bi znale, da se jednog lijepog dana, sad već daleke 1996. godine, nije pojavila Iv Ensler, spisateljica, feministkinja i aktivistkinja, napravila intervjue sa oko 200 žena širom svijeta, od Bosne do Konga, koje su bile žrtve nekog od oblika nasilja i sakupila njihove priče u jedinstveno djelo zvano Vaginini monoozi. Intervjue je radila sa ženama različitog uzrasta, profesija, rasa, vjerskog i seksualnog opredjeljenja. Njena ideja je bila da piše dijaloge o vagini, ali se kroz rad ispostavilo, da date žene niko nikada nije pitao o vagini. Stoga  su se početni dijalozi pretvorili u monologe.

Knjiga sadrži iskustva žena koja su univerzalna, bez obzira da li žive u razvijenom ili nerazvijenom dijelu svijeta. Daje odgovore na mnoga pitanja kroz koja svaka žena prolazi od rođenja pa do smrti a vezana su za njenu seksualnost kao i nasilje nad njom.Na osnovu pomenutog djela, nastala je i istoimena predstava, koja se igra u 167 zemalja svijeta. Kuriozitet ove predstave, pored teme,  je i to što je ne izvode profesionalne već glumice amaterke kao i to što se zarada od prodatih karata upućuje organizacijama koje se bave zaštitom žrtava od nasilja.

Zaslugom nekih hrabrih osoba iz Američkog ugla u Podgorici, Anice Vujinović (koordinatorke Američkog ugla), Sonje Dragović (alumna FORECAST programa Stejt Dipartmenta), Collina Bjorka (Fulbright stipendiste, asistenta u nastavi engleskog jezika na Institutu za strane jezike u Podgorici i na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju) i Lauren Griffin (Fulbright stipendistkinje i asistentkinje u nastavi engleskog jezika na Univerzitetu Donja Gorica), ova predstava konačno je zaživjela i u Podgorici, posle 14 godina od svog prvog izvođenja u Americi.

Nadahnutu podgoričku glumačku ekipu čine: Ljiljana Raičević (izvršna direktorica Sigurne ženske kuće), Makica Vlaški (profesorica njemačkog jezika), Maja Bogojević (dekanka Rodnih studija na UDG), Maja Raičević (izvršna direktorica Centra za ženska prava), Marija Todorović Tatar (doktorantkinja na Fakultetu političkih nauka u Beogradu), Sonja Dragović (diplomirana ekonomistkinja), Jovana Živković (Univerzitetski centar za razvoj karijere), Asja Šašić (studentkinja prava), Anja Drašković (studentkinja engleskog I francuskog jezika na Institutu za strane jezike), Ivana Ćorović (studentkinja PMF-a), Sanja Nedić (studentkinja ekonomije), Tamara Dajković (studentkinja novinarstva), Marija Minić, Ema Bogojević (srednjoškolka), Sandra Komarica (srednjoškolka) i Mirjana Vlahović (magistrantkinja na Fakultetu političkih nauka u Beogradu). Logističku podršku čine: Nina Lončarević i Mina Radonjić, (srednjoškolke, alumne A-SMYLE programa američke Vlade).

Vagina, puna rječne vode, bistre vode, koja neprekidno teče preko Suncem okupanog kamenja, po klitorisima od kamičaka, po kamenim klitorisima …

Oduvijek sam željela da budem glumica, ali baš mi se nije dalo. Kada je trebalo da polažem prijemni ispit, tada Akademija glume nije ni postojala u Maloj Crnoj, a te godine se i zaratilo. Zato  sam upisala Pravni fakultet, smatrajući to (ne)dostojnom zamjenom za daske koje život znače. Gluma je postala moja tajna ljubav, želja bi noću bila ogromna ali bi s jutrom nekako nestajala, kao povetarcem nošena … Toliko godina mi je izmicala ta predstavu u regionu, a ona se na moju veliku radost konačno igra baš ovdje, u mom rodnom gradu!

I tako, u iščekivanju audicije, vježbajući “svoju rolu”, ponavljajući riječi vagina i pička najmanje po 20 puta, prvo sa nelagodom, a onda sve prirodnije, shvatila sam da ovaj scenario treba da prođe puno žena. Da u publici treba da budu i žene i muškarci kako bismo zajedno rasvijetlili “bermudski trougao” zvani vagina, i kako žensko tijelo ne bi više bilo mjesto manipulisanja, iskorišćavanja i nasilja.

Stoga sam ovu informaciju podijelila svojim prijateljicama i prijateljima, prvima da bi ih podstakla da se prijave na audiciju, a drugima, kako bi ih zainteresovala da dođu na predstavu. Bilo je različitih komentara …  ženske reakcije su se kretale od toga da je svaki monolog uistinu divan, ali da ga one jedva mogu u sebi pročitati a kamoli pred publikom, i da sam zaista hrabra (možda su više mislile da sam luda, ali nisu htjele da me uvrijede). Nekolicina me je čak i podržala, ali mi se ni jedna nije pridružila. Muška mišljenja su bila vrlo zanimljiva, od toga da sam avangardna za podgoričku sredinu, nekolicina mi je sugerisala da izaberem veseliju ulogu “jer moja vagina nije žrtva”, šta god to značilo, do toga da su me neki izbrisali sa liste svojih prijatelja.

Cijela ova priča pokrenula je puno pozitivne energije, Vaginine monologe pretvorila je u dijaloge. Postavlja se pitanje, da li uopšte treba demistifikovati ovaj pojam, gdje se nalazi granica između privatnog i javnog, gdje počinje a gdje prestaje nasilje nad ženskim tijelom. Je li žena vlasnica sopstvenog tijela, ako nije, ko kontroliše žensko tijelo i u koje svrhe? Ako jeste, zašto je sopstvena seksualnost tabu tema, prije svega za nju samu a potom i za okolinu? Odakle toliko nasilja nad ženskim tijelom u 21. vijeku, nakon svih pravnih instituta donetih u svrhu zaštiteprava žena?

Nakon svega ovoga osećala sam se kao da sam dobila etiketu – sekspertkinje, a ja sam samo pokušavala da što bolje objasnim cilj predstave i  V- dana, i da konačno glumim.

Mnoge žene u Maloj Crnoj ali i u cijelom svijetu, bez obzira na razvijenost, o vagini uopšte ne razmišljaju a ako i razmišljaju, često je ne doživljavaju kao dio svog tijela, kao mjesto zadovoljstva, uživanja i ljepote, nego kao nešto negativno, nešto o čemu se nikada ne priča čak ni kada se ode kod ginekologa/škinje.

Kada sam naše sugrađanke pitala kako je nazivaju, bilo im je neugodno, pa bi me u startu sasjekle i rekle odsečno da joj ne daju nikakva posebna imena, niti joj tepaju. Ali uz kafu i malo priče, ipak bi priznale, da ih intimno ipak zovu svakojako: mala, malena, mačkica, cica maca, ribica, aždaja, djevojčica, prijateljica, drugarica vaginica, mikii pikii, vrsnica. Neke je ne zovu, jer smatraju da nema poseban personaliti, a neke je ne zovu, jer je uvijek sa njima.

Na isto pitanje, muškarci bi potpuno rasterećeno govorili, ali bez previše detaljisanja i tepanja: sočno pička, pičkica, rajska vrata, ribica, mačkica, down there, međunožje…

Na pitanje Iv Ensler, šta bi vagina nosila da je neko pita, žene u Maloj Crnoj davale su sledeće odgovore: išle bi nage, nešto crveno, svilu da mazi cijelo tijelo, nešto bijelo, tangice, pamučne gaćice, šešir, šubaru …  “Kad bi moja vagina mogla da se odijeva, opredijelila bi se katkad za gotik stil (crni korset, suknja od teške čipke, mrežaste čarape i martinke), katkad za retro fazon – dobri stari dezeni cvjetnih haljina, u kombinaciji sa ravnom obućom i neobičnim nakitom. U pojedinim situacijama, drugarica vaginica bi ponijela i košulju sa kravatom, farmerice i duboke starke”.

VM3Na isto pitanje muškarci su odgovorili: “zašto oblačio – valjda svlačio”, nisku bisera,  tangice …

Nakon svih ovih anketa i jednomesečnog uvežbavanja predstave, došao je dan D i dan V u Maloj Crnoj. Pred prepunom salom Dodesta, u KIC-u Budo Tomović u Podgorici, pred više od 400 osoba, podijelile smo svoja teška, univerzalna, ženska iskustva sa publikom, koja je plakala i smijala se zajedno sa nama, tokom tri večeri za redom (od 28. do 30. marta). Ovim izvođenjem predstave, sakupljeno je 900 eura, kao vid donacije za žrtve nasilja, koja je predata Sigurnoj ženskoj kući u Podgorici.

U najširem smislu posmatrano, od (ne)pravilnog konstruisanja roda, posredno ili neposredno, zavisi poimanje seksualnosti i ženstvenosti unutar ličnih odnosa a u skladu sa tim formira se i društveni kodeks. Demistifikacija vagine nije puko definisanje dijela ženskog tijela na neki novi način, već široka lepeza međusobno isprepletanih, tradicijom opterećenih, društvenih normi.

Moja vagina je školjka, lala i sudbina. Ja dolazim dok se spremam da odem. Moja vagina, moja vagina, ja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*