Treča knjiga poezije Ante Gregova Jurina

Filed under: Hrvatska,zemlja |

KLIKTAJI RIJEČI KLIKTAJ DUHA

 

 

Ante Gregov Jurin, Luzarica, Gradska knjižnica Zadar, Zadar 2013.

 

 

Trećom knjigom pjesama Luzarica, u pjesničkom trojstvu Kapi sreće, Strune života  i Luzarica, bilježi Preko štujući, kao znameniti znak uz uzglavlje znakovnog znamenja značaj-dana u životu mjesta, bilježeći se u neizbrisiv trag trajnosti, gradeći se u samsvojoj pjesničkoj oazi. Odslovima pjesama preko Preka, života za više života u ruhu pjesama, Ante Gregov Jurin na sebi svojstven način oko misli vodilje savija riječi, pjesmi pjesmama jasnost. Ne robujući dijalektalnosti izraza, stilizirajući izraz obrazovne podloge cijelo-životnoga rada na sebi, bogatstvom leksika aluzivnim. Pronicljiv, na trenutke blago-ironičnim sluhom pjesnička invencija prožima baštinu. Svježe i raznolike pjesme, ushitni kliktaji riječi, kliktaj duha, vrsno poentiranje ključne izraznosti u njezinoj vrši riječi. Vršci pjesme donose pamtljivu prepoznatljivost pjesnika Ante Gregova Jurina.

Na klecalu što kleči ispod križa književnoga stvaranja u crnini tišine, tužna pjesma kao tuga. Obzor u sjaju sunca na zalazu rasiplje se slovima kao praskozorjima svitanja. Pjesma, slutnja stvaranja u gospodstvu pjesničkih stvaralačkih osama, kradljivac otkucaja bila dana, pjesnik budan na vratima sna u zjenici oka suza, pjesma.

Tamničar riječi, pjesnik tamničar zarobi riječi u pjesmu zauvijek, baštinik zlatnog žiga stiha slobodan i svoj u slobodnom stihu pokrene plašljive srnooke djevojke, rime, života među dlanovima korica knjige. Stihozbirka Luzarica, s podnice duše kao kalafat struže riječi, marangun-pjesnik, utišava u pjesmu, vrutak ustreptali žig u vjetru, zavičajnim jezikom jezdi odšaptaj, odslov pjesme. Pjesnik miješa smjese riječi kao slikar svoju boju.

Zvira pjesma iz oltara tijela iz nutrine klokota srca:

Radije ću skončati u dubinama onoga što jesam…; S vala na val brodiš – Kameni brod; Šišmiš na stropu; Veže voljom a važe samim sobom – Mjerenje i vaganje; Ne krivi pticu; Ako je korak dio puta – Smjer kretnje; Došao sam sebi u pohode – Skrvnuće; Luzarica – Gospa od ružarija, Kraljica svete Krunice; Kad uđeš pod kožu posoljenu / Pretvoriš tijelo u kostur od soli – Vječnost od soli; Oči nabrekle od plača, teške / K’o puževi poslije kiše pužu – Tuga; Šesnaest Lavandera; Voda ponekad napija i one koji je grabe – Taženje žeđi; Stajao sam na kraju ulice, / I mijenjao paket poklonjenog mi vremena – Popušeni život; Kako lijepo ime ima život; Priča očiju; Svedeni svjetovi; Duša na cjedilu; Galije carske; Jecaj sreće i tuge; Sva sreća da sreća skakuće…

Iz straha ne ogriješiti se u ovim stiho-navodima o koji ne navedeni stih što samo govori o cjelovitosti i zrelosti pjesničkoga dosega, ovdje bih stao, a mogao bih stati na bilo kojem dijelu, na bilo kojoj stranici knjige, ne želeći uskratiti ni jednoga čitatelja draži Otkrivanja. Stopama riječi skaline stihova vode na pijedestal pjesme.

Pjesmoplovi Ante Gregova Jurina, iskustveno pjesničkim prostranstvima, plavetima, znanim sikama i valama kao rođeni ribari rodnim poštama koje zna i more vode i more zvijezda spojeno: Zviježđe moje duše plovi prostranstvom / i broji ratove svjetova moji.

Njemu nisu strane sve strane naličja i lica, njega ne veže strah uz kraj, on otisnut širini neomeđenosti otet kurentima mora, đitama svojim, provozima pjesme kroz druge sagledava sebe, niti se poredi niti da, da ga se za tuđim stopama u usporedbi kreće: Mi ćemo se sami znati moliti našem nebu, za oproštenje grijeha, makar kao duše purgatorija (čistilišta).

Otisnut pjesničkim pučinama i onkrajima bez međa i kraja ostavljen vremenu da sudi doseg otisnutoga u pjesničkome beskraju s neponovljivim i svojim koridorom plova navigacijskih pjesničkih odrednica, kada je ta nesputana postojanost beskraja postelja bjeline papira, postelja  pjesme: Svaki put nek’ druge misli / noćas krizanteme / bodu mi oči / držeći ih nabodene /do zore bijele / na iglama rime…

Pjesnički svjetovi matičnih prostora kulture, prirode, riječima zasijane oranice duše: Da ne bi oranje u prazno / za neke postalo pravilo / a znoj na čelu slučajnost / pravda je odredila / za sva vremena i svakog / dubinu i pravac brazde.

Duboko intimna poezija modernog izričaja, ishod izazova, pjesnički dubinski doživljeni zavičaj: Kad zatreperi / Zadnji list na vjetru / Znat ću po svemu / I polako namotavati / Tunju svog života…

Baštinjena energija rodnoga kraja, razaznaje se kroz stihove, tužnost duše. Igra na vlastitu pjesničku kartu. Otvara srce, trajno pothranjena pjesničkog sjećanja, tajanstveni život u nutrinama, pjesma kao izraz cjelokupnoga pjesnikova života: Onaj koji stavlja / U ormare pamćenja / Predrasude / I pečati sudbine/Iz njih će vaditi / Pljesnivu grižnju savjest / Obješenu na vješalicu / Kojoj nikada neće znati težinu / Ni čija je.

Svaka zraka duše, srca, u riječima, u stihovima pjesme. Miris sjetnih starina, mirisom sjetnih mladina, djetinjstva, u sobama bjelina, kamen-kuća riječi, stranica pjesničke zbirke gradi svoj pjesnički svemir stihova tihim odrazima modroga zatona s one strane koltrine neba, pjesme, vječitog sna: Sve, baš sve se umori / Pa i more dođe kraju / Zaboravi strah i trepet/Dat svemu što ga pamti / Dok je ključalo kao vreli katran / U paklu / A sada gledam u plićaku / Tu bijelu otpuhanu pjenu / Koja je došla tražiti / Ležaj na žalu.

Bogatstvo i razvijenost jezika, njegov leksik izražajne gipkosti udružuje čitave zajednice riječi, u zdrug. Svaki izraz je u službi, na dvoru pjesme, podmlađuje jezik kazujući vlastitim novo-kovanicama: propatljivost, povraz, odotraga, batude, uljenicu…

U upotpuni doživljaja pjesme misaono-emotivnog naboja ova poezija traži imaginativno senzibilno-suptilnoga čitatelja. Tim svojim sposobnostima čitalac se uhvati na ješku, na svoj način dograđuje svijet pjesme. Uživajući u emotivnoj obuzetosti tim svijetom, svijetom poezije i razigranosti osobne mašte i intelekta. Tek takvom čitatelju ova poezija postaje istinski doživljaj. Na izvorištima koji nas plijene.

Riječi, zvuk, ritam, misaono-emotivni ton, narativni tok:

Ptice mi nagovješćuju kopno / očima pitomo i blago / ali nije za pristajanje / kako reći pučini zbogom / kad me ne primaju obale / čije su mirne uvale / stvorene za druge./ Preostaje mi samo sidrište / Vezano lancem za dno čekanja / Nove oluje. – stihovi su kojima pjesnik Ante Gregov Jurin zatvara zbirku pjesama Luzarica.

 

 

 

Nikola Šimić Tonin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*