Tea Marković: Mila ili Dvorac kraljice Žabe (Ukratko, Kamov 2010 – pohvaljen rad)

Filed under: Kamov 2010,nagrađeni radovi |

(kratka priča Omege 75324)

Ne mogu prisiliti se ne pisati o Njemu. A o Njemu ne mogu pisati.

No.

Mogu pokušati objasniti na što me goni propast svoja koju vidjeh, ah, tako klišejski, u njegovim očima. Jedino je ona njegova što ju vidim posvuda, strašnija. Strašno iščekivanje boli i priprema na katastrofu neoporavka. O njoj ne mogu pisati, ona me stvara e da bih mogla opisati prethodnicu joj.

Svaki ću put pasti na dno, svaki se ponovo vinuti u vis, i  da, svaki ću put u potpunosti zanemariti širinu jer lakše je kretati se po metafizičkom falusu isključivosti. Svaki put. A, kako drugačije ?

Na dnu

Razlika između kukavičluka i hrabrosti samo je u njihovu nazivu.

Kruti se, uprljani oblaci sastaše ponad naših glava, zatvorivši sav prostor, zamaglivši i ono malo Sunca što bismo ga inače primili i cijeli dan nalikovaše sprovodu prirode, a grad prokleto krutom činovniku u službi još krućeg i glupa zakona.  Jedina pomisao njena bijaše bijeg iz ova zatvora slučaja – no gdje? U srcu je vrtloga, kažu, mirnoća. Sjela je, u neimaštini duha, na gradsku tržnicu nebili osjetila ljudstvo i posljedično, sebe. Kiša je pomalo padala po bilježnici joj i to ju isprva frustriraše. Živi, ipak! Nekoliko srednjovječnih muškaraca u pletenim džemperima (poneki od njih i poderani) ispijaše gemište pružajući ugojene, (ne)radničke ruke jedni prema drugima, pa i nigdje. Pisala je:

Nacionalnost/narodnost vječna je tema kafanskih prepirki. Prepričavanje nekih osobnih povijesti i uzmak pred sivilom gomile praznih stanova i samačkih mrvica kruha u njima. Ti ljudi vole(?) jedni druge jer imaju samo jedni druge. Homosocijalni životni veterani oduvijek su stvarali ugodnu domaću vibraciju. Dodam li tome prljave popločane ulice, pokoju lokvu i smrad štandova s voćem, pokidanu ornamentiku starih zgrada; zamislim li još miris duhanskih brada i vrećice s ribom od jutros (2 iza podneva je), opisat ću svojoj pokidanosti jedino mjesto gdje prefiks “post” zauvijek zazire ući ili se pak, manifestira tek ironički kad svi oni, grljeni svjetlima malobrojnih, ali zato svih razbijenih uličnih lampi, odlaze svojim tamnozelenim prekrivačima fotelja. Ja ovo nazivam mirom vječne hibernacije. Duh morala Srednjeg vijeka vjerojatno bi mi opisao ovaj mir, kao uostalom i bilo koji drugi kao koristan, stagnirajuće stvaralački. Ono što ja prepoznajem u svemu tome pjesnički je humus. Svi oni, njihovi “pred” i “post” životi izvan ovoga trenutka, te sve što ih okružuje ovoga trenutka: oblak njihova (zajedničkog!) dima i njihovi džemperi i sakoi u boji ulice dio su skrivenog urbanog krajolika, a sveukupno funkcioniraju kao idealni antikviteti u odveć nepometenoj kući duhova ovoga grada. Kada mene sada ne bi bilo – ili bilo kojeg utopljenika u riječima, njihova bi rasprava o ribama, nacionalnosti, njihova ljubljenja i pozivanja na tridesetogodišnja poznanstva zauvijek, poput svih predivnih oćuta, otišla u zvijezde. Ja sam tu da to spriječim. Da zapišem pokoju sintaksu i zauvijek ih sve zarobim pretvorivši ih u zemlju, inspiracijski plamičak i kutak u vlastitu sjećanju. Bez njih, ja sam sama, tupa sa svojom gramatikom dok bez mene, oni ne postoje. Njihova je vječna stagnacija sada moja, njihov kutak gradskog zaborava – mene sada pretvara i stvara. Oni miruju, ja ih crpim – jedan sumoran dan. Oni nikada ne odlaze, ja nikada ne ostajem (a sve što želimo jest zamijeniti uloge. Ja umirem na metamfetaminu svakodnevica želeći jedino mir; oni – živi (!) svjesno trunu nemoćni za aktivnost. Svi jadni, svi nemoćni. Smiješno. Uvijek će mi se sviđati ova ulica.

Vratit će ovdje, znala je. “Ima tu života! Čitava je ta kapilarna konstrukcija njegova smještena tek u ovakovim gradskim oazama (ne)mira i smrdljiivoće. E, kada bi samo mogli uživati u prirodnosti miomirisa! U gradu često osupne kakav umjetno odabrani (zapomažući) “scent” koji ni do kičice ne opisuje što znojavost jednog radnika s burekom na tržnici učini.”

Ovdje volim stvarnost. I vraćat ću joj se i dopuštati si da ju prezirem i volim i očajavam. Jer, to je Ljubav.

Marko joj je maločas porukom javio da ne dolazi. Ne dirnuše ju mnogo osim uobičajeno povrijeđena ega u trenutku primitka njegova razloga. Još jedna ljubav prolaziše poput proljeća koje po mirisu shvatiš da se pretvorilo u beživotnu ljetnu žegu. “Nije to više ljubav.” Ova još najbrže od svih proletje pokraj nosa joj. I ova je muka odbijanja prošla prebrzo. Prebrzo slatkoća i gorčina iščekivanja, prebrzo utapanje u sladostrasti susreta. Mora da su njene endorfinske žlijezde zakazale za vremenom ili možda već, zbog zasićenja, rade u neku drugu svrhu. “Loša je to biologija glave u zadnje vrijeme…” Poznavaše ga godinu dana, a ljubavnica mu postade nema četiri mjeseca. Marko bješe jedan od onih muškaraca/dječaka što bezbrojne svoje interese i vizije preliju u ženski um u obliku neke sigurne i organizirane budućnosti. S njime, dakako. No, brzo je i to prošlo. Ne imaše u njega (niti je slučaj pokazivao da hoće) dovoljno volje (a nije li volja ključ upravo svega?), bezizlaznosti, ni dovoljno godina ni posvećenosti, a ni novca e da bi stekao prvotni onaj poriv (Volju!) da realizira bilo što od izmaglica o kojima je njegova lijepa dvadesetogodišnja glava većinu vremena raspredala. Mudar dakle, ne bijaše. Bijaše pametan, ali iznad svega, bijaše lijep. Njegova mladost bijaše lijepa. Prije nepunih sedam mjeseci, ona je prekinula trogodišnju vezu s čovjekom (da, taj je već započeo metamorfozu iz dječaka) zbog nečeg već. Zbog milijun strahova od kojih možda najgora prešućena pomisao bijaše dijeliti jastuk s istom glavom zauvijek. Zauvijek kao Vječnost. A Vječnost izaziva Duh i tako je njen u njegovu pronašao nebrojene nedovoljnosti koje su se pretočile u ono što se činilo barom dosadnih trenutaka. A trenuci – to jest sve. I sjetivši se njega i ostale četvorice i svih onih što prođoše okrznuti njenom pažnjom, pokuša se prisjetiti razloga raskida s onim jednim izglednim i bez žurbe, stade vrtjeti po svojoj crnoj bilježnici… Jer prošlog je proljeća svoje misli po tom pitanju poslagivala, baš kao i sada.

Čudno je to, zapravo neobično i dijelom razarajuće naše postojanje unutar različitih (u potpunosti mainstream) okvira suvremenih modusa opstojanja onoga od čega želimo jednoga dana oblikovati Integritet Života. On je čovjek-radnik – vječito umoran i potrebit za utjehom. On razmišlja u brojkama, računa vrijeme, često se žali i ne sanja niti noću. Ja blokiram zgradu fakulteta, zanosim se idejama Kolektiva i Svijesti, zaljubljujem nekoliko puta dnevno u mlade, bradate aktiviste koji ne jedu meso. Ja bih, ako to želim, za sedam do deset godina mogla pokušavati izigrati nakupljeni stres pijući subotom uvečer, kao što on upravo čini. Mogla bih čak, motivirana i svježa nositi njegovu djecu, u svome ih tijelu osjećati i nadati se da će postati sve što ja i on nismo: slobodni. Biti vjerna dugogodišnjim navikama čija je suštinska zadaća zavarati me i učiniti da se osjećam korisnom (zbog onih papira koje osam sati dnevno ispunjavam za civilno društvo razdivljačena osjećaja). Bože, – ili bolje – Naravi, ne dopusti mi to! Mogla bih, ako želim, nazvati mladog – premladog, preaktivista i dopustiti mu da odluči za mene ne znajući – samo večeras. Oboma bi nam koristilo jer – moj bi duh pio s njegova vrela Energije i Života, a on bi se napokon osjetio muškarcem. Kao vampir ili kakva slična avet, ja bih tada postala jedna od prvih i kasnije mnogih djevojaka-žena koja će ga naposlijetku pretvoriti u onog od kojega ja sada bježim. Mogla bih piti ga kad ne bih znala da ne pomaže.

“Tada sam znala” – pomisli. “Pa što, pobogu, sada radim? Vrijeđam ideologiju poričući joj konzistenciju. Umirem je. Da.”  Nastavi čitati:

Ja sam medij, stoga. Nesigurna i živopisna, ja pokušavam promijeniti društvo nespremna da mijenjam sebe. Nesvjesna i ispunjena koječim, ja uzimam dragocjenosti trenutaka i dajem svoje tek do dijela koji držim ustima. Ja nemam etike – moji su principi naučeni, usvojeni i sada me guše jer sam čitavo vrijeme znala da su tuđi.

Druga (Durga), svaki dan. Nije li takva jedna predodređena za samoću? Ili, tko smo mi da sudimo tko je i zašto predodređen?! Kažu – kaže Woody Allen da radi samo ono što zna… Zna!?

Ja ne mogu znati – ako znanje podrazumijeva vječnost. Ja mislim stoga, uvjerena sam (sada) da ne želim – ne smijem biti – on – i s njime stvarati etički programirane ljude kao mi. Kao što sam ja! Pogotovo ne smijem dopustiti još jednom taj proces postanka sebe “u odnosu na”, osuvremenjen i kontekstualiziran, pa čak ni “ispravno”.

Moje tijelo govori potpuno suprotnu priču.

Sunce je provirilo načas i mnogi ljudi na terasi kavane uskliknuše dahom. “Što se divite jednostavnom aktivitetu oblaka tamo gore, a ne pomičete svoje jednostrane živote!” Sada će metenje ulice biti ugodnije dakako, ako ovaj nebeski mig potraje, a ona to ne namjeravaše propustiti. Rad i gledanje drugog kako radi pravo opušta, a kad joj već ruke ne bijaše od neke značajnije koristi (osim ova piskaranja uokolo), mogla bi bar zamišljati se u koži debele izgrišpane žene što je u hipu dohvatila metlu i čak pjevajući (!) stala činiti baš ono na što Mila maločas pomisli. Ostaje tu dakle, i voli stvarnost, čak i ovu neveselu, zapisanu. Voli je jer je istinita.

Sto tisuća golubova stalo je kljucati po podu. Sunce se ojarilo i sada prijeti užarenim bičevima onim sivim nakupinama prašine. Pometa nebo i goni ljude na rad, golubove na kljucanje, nalivpero na muk. Aktivitet! Promilila se vedrina poput srednjoškolskog velikog odmora: svi napolje, svi u jedan glas govorite ni o čemu! Mila je ustala, izišla iz kavane, prošetala do obližnje klupice gdje se posadila. Zakašlja jadno i ne dođe do zraka. “Upala pluća. Daj mi da dišem samo, pa čini što te volja, beštijo… Ne namjeravam se sada na tebe trošiti – mari za svoj posao, a ostavi mene… Hoćeš ubijati? Ubijaj ukusno i ubijaj pluće – misao ostavi! Danas ti samo ovu dajem, a sad se goni!”

I dok razgovaraše sa jogunastom misli, susretne pomoćnicu svoje zubarice s kojom je uvijek znala lijepo nevažno popričati. Ljiljana joj bijaše ime – Božanski cvijet. I svaki put kad bijaše na nju pomislila, neka lijepa izmaglica ugode plesaše oko njena imena – Ljiljana. A Ljiljani se žurilo, pa je gotovo trčeći stigla izustiti tek:

–          U prirodu, Milice! Iskoristi dan, neće ovo dugo! E, da ne moram na posao, ne bih ja sjedila usred grada…

Nasmijana sva i lepršava, Ljiljana nestade među ljudima i golubovima što se pristojno pomakoše letu veće i (daleko) ljepše ptice.

“Pa da.” Marko je odustao, ne mora značiti povlačenje. Ona sada dobro shvaćaše svoj lijek – samoća na Suncu još nije bila dosadna. Sjede na autobus u pravcu doma i ne prateći vožnju kao obično, čekaše posljednju stanicu.

Došavši kući, bijaše sama i zadovoljna zato. Majka, otac i brat imaše se vratiti tek oko pet, a tome imaše fina dva sata. Oblačenje je bilo brzo i kroz nekoliko trenutaka šetaše duž starog suhozida na putu do dobro zabijena šumskog poluvidikovca gdje ima možda još štogod da se zapiše. (Scribomania je teža bolest no što se isprva može učiniti.)

Cvrkut kojim ptice odlučiše pozdraviti ovu nebesku bitku dobra i zla raspoloženja zvučaše više kao kolektivno vrištanje i zapravo ne bijaše ni malčice ugodan. Teško je to objasniti osim možda da je napetim živcima podsvijesti i harfa često svuk paklene parade. Kapljice kiše s grana padaše joj po glavi kako se koje dotakla, a blato po putu njenom koraku davaše zvukove ljigavoće. A sve to pod budnim okom kiklopa Sunca i njegove nametljive veselosti. Ne mogaše reći da bar malo tog entuzijazma nije doprlo do nje. (Ne korača li još uvijek u istom smjeru?)

U nevelikoj daljini čovjek je sjedio na kamenu. “Na mokrom kamenu…” – pomisli; i pušio dugačku cigaretu  primivši je kažiprstom i palcem. “Možda marihuana? Možda društvo?” Mila krene brže, a ono bar da ga opomene o sjedenju na mokrom kamenu. Vidjevši to, neku ženu s namjerom u njegovom smjeru, on ustade i krene dalje brzim korakom. Ubrza i Mila, a on, čuvši pak to (jer ipak bijaše mnogo blata) da se u trk od nje. U trk! I pobježe uspješno. Od nje.

Mila stade sama, odbijena i napuštena od brata u samoći. Pokuša čak i promisliti nekoliko od novonastalih upitnika, no brzo shvati da tomu smisla nema jer se eto, u kaljuži šumskog pokušaja proljeća našla bez ijedne misli. I volja za šetnjom, koja je ionako bila upitna, napusti ju i ona se ogoljena društveno, misaono i oćutno, stade vraćati kući. Da legne s tim ničim, bar.

U vis

Drugi je dan opet zasijalo, no ovaj put od početka njegova. Sinoć je pisala neki rad koji je imala poslati jutros. Znala je da je nevaljao, no nije u tome stvar. Predala je, a to bijaše važno, neke zaključke o prevratu moderniteta i utjecaju medija.

“Uostalom, koliko se o tome može napisati? Linearnost nikada nije ni postojala, pa što sad lamentiramo sveudilj o nestanku iste?! Disperzija, ljudi! Naviknimo se na izravnost nesustavnosti i pokušajmo djelovati fragmentirano, kako oduvijek i razmišljamo! Napisat ću vam dvije rečenice u koje stane sve ono što radi administracije moram razvući na osam kartica teksta i jamčim vam da će vam svima biti jasno ukoliko pratite tekovine teorije kulture.”

Upala se ponašaše poput dobra djeteta, a misao poput zločesta.

“On je jučer pobjegao – od mene.”

I zato se opet jutros vrati u šumu, na ono mjesto. I opet ondje bijaše on. “Zajedno sa svojim problemom, čini se.” I Mila opet potrča. I upala pluća. I on je. Ona povika:

–           Stani! Čekaj me!

Onaj Šumski stade i pričeka.

–          Zašto si jučer pobjegao?

–          Ne poznam te. Zašto bi’ stao?

–          Zašto si sada stao?

–          Zvala si sad.

–          Mislila sam jučer da pušiš pljugu.

–          Nisam.

Četvere znatiželjne oči razgovarahu neovisno o ustima.

–          Plakao sam. I nisam tražio društvo. Kao ni sad.

–          Zašto si plakao?

Tu je otpočela njegova priča koju ne propusti zapisati po povratku doma.

… moram napisati o njemu.

On

Rekao mi je da je onaj put u šumi plakao nad nemogućnosti da odluči… ili ne odluči. Kada me ugledao, pomislio je da sam nimfa, šumska kakva neman koja ima otkriti i razotkriti njegovu ne-mušku nedoumicu i slabost. Ima se, naime, oženiti uskoro. Vrlo uskoro, kroz mjesec dana. Rekao je da nije o tome razmišljao, odnosno čitava mu ta stvar nije bila od ontološke važnosti. Tako je bilo dok nisu otpočeli s pripremama prije nešto više od jedna mjeseca. Tada se zamislio nad nekom banalnom račenicom svećeničkom. (Pretpostavljam da je ovaj u nju slobodno svećenički integrirao “vječnost”. A “vječnost” provocira.) On odjednom, više nije siguran. “Ni u što, katkad.” – rekao je. Sa svojom je zaručnicom čini se, oduvijek – poput brata i sestre. Klasika. Odjednom, to je previše ili nedovoljno, on ne zna. Mučna su mu ta odlaženja u crkvu, ti predbračni posjeti čovjeku kome je brak nepoznat i više- zabranjen – tek legalizirani grijeh. I on je tada, na mom metaforičkom ramenu dopustio iscrpljenosti da mu oduzme i posljednju misao. Smio je biti jadan i sve ga je to smjelo umoriti. Rekla sam mu sa djetinjom sigurnošću da znam što mu je činiti. Pogledao  me jadno, nepovjerljivo, beznadno. (Plakao je na jednak način: muški tiho, grko, u nevjerici nad samim sobom. Najljepše na svijetu.) Tada otpočeh onim istim djetinjim glasom, epifanično zagledana u nj: “Noćas budi strpljiv pa sačekaj nek’ prva zaspi. Znat ćeš po sićušnim trzajima tijela – to su refleksi.” (Rudimentarni osmjeh za mene.) “Tada – kad budeš u potpunosti uvjeren da spava – približi se. Na časak je promatraj, ponjuši joj kosu. I znat ćeš.” Nevjerica kojom me imao ošinuti, kako isprva mišljah, pretvorila se u isti onaj izraz ustoličen na mome licu – kao da se jednostavno preko moga krila prelio u ogledalo njegova jada. “Misliš?” – rekao je. Nisam stigla odgovoriti. “Zvuči logično. To ću napraviti, da… Okej… Hvala.” Očekivala sam da će pitati: “Ali, što ako ni tada ne budem znao?” Nije. I dobro da nije. Morala bih mu tada reći istinu koju osjećam: “U tom si slučaju, prijatelju, izgubljen…” Dobro da nije pitao. Otišao je. Sumnjam da ću ikada saznati što je s njime bilo. Bolje da je tako. (…jer samo sam jednom vidjela sjajnije suze.)

I tako sedam mršavih krava pojedoše sedam debelih i ostaše mršavima.

Vraćala se kući zadovoljna zbog onog prekida. I ušla je u sobu zadovoljna zbog tog. Sjela u fotelju za pušenje, za pisanje, za ništa i gledala okolo.

Odjednom, spozna čitavu vojsku njihovih zajedničkih predmeta: neki herbarij s djetelinama koji joj je poklonio da bi oboje sakupljali četverolisnu “sreću”, mnogo knjiga njegovih i jedne hlače koje za njega porubljuje, ima već godina dana da su prebačene preko stola šivaće mašine zajedno sa koječim. Imaše tu i slika, svijeća i nekoliko pjesama što im bijahu drage, zalijepljene na zidu. Mnogo toga što sobu joj činiše ugodnom danas.

Materijalne uspomene (što ljepote su ovoga mjesta) iznova preispituju neke davno dovršene odluke. Kao da bi “što je moglo biti” iole moglo prozračiti tokove sadašnjice. Ako joj dopustim, ova bi se misao mogla razviti u gadnu bolest što donosi strah u bujicma i konačno, smrt od atrofije duha. Jao! Od gorčine mogla bih se usuditi prokleti i čitav vremenski način! Ali neću. Zaborav je najgora kob. Za ljepotu duha bez taštine na ovome svijetu nema mjesta.

Sat ju podsjeti na autobus.

“Mora da se ode i osobno katkad na taj fakultet: svega se ta biokracija zna dosjetiti da zakomplicira nešto što je administrativno nekada bilo vrlo jednostavno; životno – nikada i nimalo, a ni naznake ne postoje da će ikada tako biti.”

“Apsolventska kriza” to nazivaju, no posljednjih se deset godina raznolikih faza iz današnje vizure činiše same nekakve krize. A da joj ne bi ovu zakomplicirali bespotrebnim sitničavim mijenjanjem pravila, čime se u zadnje vrijeme predano bave, mora se ondje otići, možda susresti nekog pa po milijunti put porazgovoriti nezadovoljno o svemu tome danas. Osim toga, i Marko je dojavio nejasnu naznaku da će ondje biti, a i nestabilna je ljubav ipak ljubav – obaveza. Riješiti fakultet i Marka na jednom mjestu, sad već najbolje poznatom od svih u gradu, nije loš nastavak dana. “Još bi k tome, mogli oplesti o nekoj od njegovih najnovijih zamisli (poput onih podzemnih solarnih zemunica koje nikad neće sagraditi), a tada se opet neispunjena vratiti ekranu računala i kulturnoj teoriji što poput simboličke zmije sama svoj rep guta da bi zaključila Sve i Ništa istovremeno.

Bijaše ugodna vožnja: kuće, sve jednake, a sve jedna veća od druge redaše se ubrzano. “Ljudi danas zbilja ne umiju unajmiti dobrog arhitekta ili im se pak svima sviđa jedno te isto kao i obično. Nije to moja branša za promišljanje, ali ovako – laički, odišu glupošću vladajuće malograđanštine.”

Velika zgrada fakulteta bila je neobično prazna. I to se katkad dogodi i tada godi šetati se gotovo praznim hodnicima nekadašnje vojarne i slušati zvukove vlastitih čizama na mramornom podu. Redova nije bilo, pa je sve poslove (od kojih je bilo tek tri upita) obavila u kratko vrijeme. Izašavši vani, naleti na Naomi, kolegicu što je ostavši u drugom stanju prošlo ljeto, bila primorana zamrznuti treću godinu i sada se čini se vratila, iako pomalo izbezumljena praznoćom zgrade. Nakon beznačajna uvoda i upita o djetetu, Mila poželje popiti kavu i raspitati se još malo o majčinsko-studentskim prilikama Naominim, no ova je uljudno odbi i to opravdavši se novonastalom situacijom. Nekada ugodna djevojka neobične vanjštine i šarene nutrine koja joj je sva stala u ugodno sivilo očiju sada bijaše samo još jedna majka sa mnogobrojnim obavezama slušajući o kojima bi i sama Mila u najmanju ruku mogla odlutati mislima negdje drugdje… gdje toga nema, te dječurlije. Sjela je, tako sama i to u knjižnicu, prokrijumčarivši sa sobom kavu iz automata, najružnija okusa. Pozabavit će se studirajem kad već narav dana ne uspije ponuditi išta. No, prvo je zapisala:

Djeca su, zapravo, najbolji izgovor koji nam je ikada pao na pamet.

Jednom, dok sam još bila djevojčica (ili sam se već počela pretvarati, ne znam), upitala sam svoju majku bi li me voljela da nisam njeno dijete. “Vjerojatno ne.” – odgovorila je. Mnogo mi je muke i bezdana uzrokovao ovaj odgovor tada. A rekla je istinu. (Istinu zbog koje moram uskoro razbiti tu romantiziranu “majku” u svojoj umjetnosti, osjećam.) Danas mi od ovog događaja ostaje tek jedna muka: Kako da (ikada) ozbiljno doživim instinkt Majke u svojoj majci kada ZNAM da je sposobna za lucidnu prosudbu? …kad znam da zna…

Jamesonovo kognitivno mapiranje i traženje inih uzoraka u umjetnosti zabavilo ju je gotovo čitava tri sata prije nego li je netko povuče za kosu, onu pokraj uha, gdje najviše boli. Markov pubertetski pozdrav razveseli ju jer značiše otimanje od već omražena učenja informacija koje je prisila odavna za nju učinila nezanimljivima.

Poveli su Sunce krajolicima svoje nezrele ljubavi i ustrajali u tome ostatak dana i pušili marihuanu i potrošili posljednju paru i Marko joj je obećao da nikada neće biti “murjak ili vojnik ili bankar” i uprljali su svu odjeću na plaži ložeći vatru i koješta već što studenti zaljubljeni u ljubav i sebe i mladost svakodnevno čine. Običan, poseban dan.  Kad je pao mrak, Marko ju je opet molio da prespava samo što ovaj put, ona nije pristala. Struja nekih dozrelih misli pritiskaše joj volju i pažnju i čitav um, a i on ju osjeti. Zato nije ustrajao.

Vozila se kući  poput kakve vreće prepune težine i zanašala kako bi autobus skretao vijugom dvostoljetne ceste prvotno namijenjene za kola, konje i kojekakve vreće pune težine. I došavši pa pogledavši na ekran računala, prezrela je prvi put nakon dugo vremena.

Moram pisati! Pisati! Prokletstvo je one nemani što dopušta da najmanja sila – pritisak najmanje sile pobriše svaku moju misao. Misao! Pa, još nerođenu! Ja, naime, već neko vrijeme osjećam – sad već znam – da poneke ličnosti nastaju na papiru: rađanjem riječi. (A, nije li taj porod simbolički tako svet i neoskvrnut proces?) Samo, moje misli nemaju oca. Muškarci moga života, čini se, samo im oduzimaju primat duha moga, izazivajući disperziju, difuznost i koješta! Tjelesni užitak dosada mi je samo oduzimao djecu – poput ljubomorna mužjaka, a ja sam mu za to vrijeme lizala rane. Poput prave kuje!

Ha! “Kuje” su zapravo što vi želite, gospodo! Kuje podređene vlastitu instinktu. Vi se tada lijepo smjestite u prostor koji ima biti djetetov (ili šteneta)… i nije vam teško pretvoriti se u ucviljenu štenad i sisati sve što bi ta sisa što ju nemilosrdno natežete mogla postati.

Ali, oprez!

Jeste li ikad vidjeli, a ono čuli za kuju – božicu Majku (nazovite ju kako hoćete) što svoje retardirano mladunče već ostarjelo vuče za sobom? Niste?

Dopustite, tada:

Kuja, vidite, slabost odgoji u snagu. U protivnom pušta ju da umre. Selekcija, razumjet ćete.

Žena sličnu vunu prede. Samo, ukoliko slabost vaša, a ono bar obmani njezinu proračunatu prirodu – sveopća briga brzo ustupa mjesto promašenosti I dosadi, a vi ste tada odavno prestali biti važni.

Dijete je, pak, druga balada – Ahilova peta ženina, ono jest i takvim ostaje do njene smrti. Uspijete li svoj ego ubosti u tu jednadžbu – ja vam od srca čestitam.

(Mene nećete dobiti.)

Mila Lupanar

I poništi se.

Je li moguće da se svekolika energija Svemira upravo sada stala taložiti u ovom (ni pravo bolesnom) tijelu koje sam se zaista potrudila dobro izmoriti (pa sada, jadno i prebijeno uživa u trijumfu lucidna uma)?

Nije, da vam odgovorim.

Samoća je prekrasna. Poput slobode, ona je strašna i malobrojna ih duša obje (ili samo jednu) ZAPRAVO želi.

Moja je siktava, a ima i jezik zmije.

(Često se zapitam gdje je nestalo ono nevino djevojče poetski velikih očiju. A zapravo me boli briga.)

Kali.

Želim napokon Biti i čini mi se ponekad da nemam vremena, e da bih ga utrošila na prokleto iščekivanje ove matemorfoze. Sve “mi” Postanemo jednoga dana. Taj dan sahranjujemo velike priče i velike oči, generalizirane fraze, a važno postaje samo biti dobro sklupčana i štedjeti energiju.

Naoko, ova se promjena ne vidi. Poput bakterijskih kultura, naš instinkt buja, raste istovremeno proizvodeći smrtonosno oružje (koje će biti upotrebljeno protiv svega što se usudi taknuti u “moje”) – ženski duh. (“Wit”, za to kažu Englezi).

I tada će sloboda postati robinjom razuma ili bolje – ovo će se dvoje izjednačiti.

Zbogom, nepovezane misli! Zbogom, apatijo hedonizma (ja više nisam alčak instruiran tvojim blagodatima)! Zbogom, lažna slobodo utkana u bezbroj obaveza i odnosa! Odlučujem biti slobodna – pravo slobodna – na svoj način… koji još imam upoznati…

I opet se poništi. I ne poništi se. Istovremeno.

Pakao? Podići ću obrvu i pozvati ga na čaj.

Osmjehnula se svome noćašnjem “porodu”. I dodala u desnom kutu na dnu stranice:

Zadovoljna SVIME , noćas odlazim u krevet.

*   *   *

Probudila se prije svitanja zbog kašlja i gušenja i pljuvanja zelena plućnog gnoja. Ne diraše joj to bitak, samo je nerviraše nemalo… pa sve manje jer učiniše se nepromjenjivim. “Upala pluća. Bakterija vojuje i čini se da joj dobro ide. Čestitke.”

Vuče ona ovo ima već dvije godine, liječnik ju uvjerava. Stagnirala je bakterija i čekala nove snage dvije godine u nekoj udobnoj alveoli. I zarazna, k tome! No, ni to ne može biti loše kao što se pričinja na pregledima (“U odvratno neosobnoj sobici njena liječnika”, pomislila je, “i najzdraviji se čovjek snagom sugestije mora na trenutak razboljeti, pa ma psihički barem, a i nesigurnost je bolest.”) – Marko nije zaražen – naprotiv, čini se prezdrav (a možda je i do samosvijesti njegove?)

Mila se tu osjetila starom. Neobična je ta pobuna daha: noćno ustajanje i jalovi udisaji kao da su presadili se u mozak joj i dušu i sad je odjednom čitava njena osoba oslabjela, ostarila. Na trenutke ona pomišlja na smrt: sada kad sve razumije i shvaća možda je krenula mirno iščezavati, onako mirno i neprimjetno kao što joj se Vječnost stala ukazivati prije godinu dana.

Ali, ne! “Neće grom u koprive!” Previše je sebičnosti, egolatrije i ostalih ograničavajućih zala u njoj e da bi je Apsolut tek tako učinio sobom.

“Tu je i Marko” – njeno sidro u materijalnom svijetu, osigurač da će tih zala biti još… I još.

Jer, iako ga suštinski ne voli, ona je njegova. Ovisna o njemu bit će zasigurno još neko vrijeme.

I zna – jedina je posebnost ove ljubavi ta što se događa njoj. Osim toga – prava je njena narav tek uobičajena zakrpa na šarenom biopolitičkom prekrivaču koji je, ako ga pogledaš iz daljine, prilično siva krpa. A Ljubav? Ljubav je onoliko mitska, poetska i krucijalna koliko je jedan od njenih sudionika sposoban takvom ju prikazati. Ništa više. Prava je Ljubav nešto drugo, a prva je ljubav već toliko mrtva i sasušena u grobu da upravo nema smisla prizivati ju u daljnje nedovoljnosti sadašnjica.

Marko će je stoga, spasiti od smrti. Njegov će Ego podići Njezin u trijumfu mediokriteta. I zato nema smisla prestati pušiti.

Osjećam da ću poludjeti i to samo od toga što osjećam da ću poludjeti. Ni od čega, zapravo.

Bit će to velika zabava u mojim mozgovima! Jer ja sam svi likovi o kojima sam ikada čitala… (a nitko od njih nije ostao neoskvrnut na ovaj ili onaj način).

Zapravo, između ludosti i smrti odabirem ludost – više pogoduje mojemu karakteru, a i zvuči zabavnije.

(Ako se mora fizički manifestirati – odabirem treskavicu i kolutanje očiju – da bar (i) izgledam zabavno…)

…ili nešto pravilno, a naopačke… to mi se sviđa.

U šir

Dragi Sada Već Moj,

Evo jedno od brojnih pisama mojih koje nikada nećeš primiti.

Pa, dopusti onda:

Ja mislim da ćeš propasti.

Zbog koječega to mislim.

Ja neću propasti s tobom, ali ću poput tebe, i sama biti izgubljena (nevezano za tvoju stvar).

To će se (tvoj krah) dogoditi zbog koječega o čemu sada neću pisati (oprosti, no napustila me volja), ali svakako ima veze sa sadašnjosti. Tvojom sadašnjosti i mnogobrojnim njenim prijepornim odrednicama.

Ne brini, moje su misli sada u potpunosti uz tebe, a moj je život određen promjenama tvog raspoloženja i prečesto letargična duha. (Ipak, kada sve to nastupi, ja to neću znati – niti ćeš ti lako iščitavati status moje duše i života općenito).

Ne žalim te (gotovo nikada).

Divim ti se i gledam te, njušim i opipavam tvoju kožu, a tlo je tvojih koraka naprosto sveto za moje. I sav sjajiš za mene.

Ali, koliko dugo?

“Ajme.” – pomisli. I potom promisli to svoje “ajme”. “Ajme” koje govorimo u trenucima ona intenzivna nemira. “Možda pretjerah. Ništa na svijetu ne zaslužuje “ajme”, osim možda fizičke boli jer ona je upravo najnepristojnija od svega nam znanog. Ona psihička podliježe taktici zdrava uma. Neću da se prestanem poništavati i doživim konačnom jednim “ajme”. I tako nelijepa riječ, k tome…”

Mora da se piše, da se govori. Ljudi su rano shvatili razliku između “misliti” i “morati”.

“Misliti” – misao – ova upućuje na razloge, promišljanje koje se dogodilo prije prosudbe, pa na prosudbu koja – iako nečim utemeljena vječno ostaje podložnom promjeni saznanjem nekih novih argumenata… (Sve sam svoje ljubavnike u jednom trenutku upitala: “Zašto me voliš?” – a “zašto” je ozbiljno pitanje: odrasima je vrlo važno znati “zašto” što čine – ono je univerzalno… Ljubavnici odgovaraše: “Zato što si lijepa.” ili “Zato što si zanimljiva.”, a išlo je to i u mnogo gore spjevove Muškog nad opasnošću neznanja… vrlo dosadno, da ne nabrajam.)

“Morati” podrazumijeva instinkt ili nagon ili nagon na ne… nitko zapravo ne zna što znači “morati” štogod, ali upućuje ovo na ontologiju – na bitak i na njegove načine. “Morati” je stoga, nepromjenjivo. I nije misao već duboka ćutnja, nadasve nepromjenjiva. (Zato se ljudi dosjetiše združiti je s imperativom pa sebi olakšati mnoge stvari.)

Sjećam se jedna događaja što mi je prijatelj ispričao o znanici nam, a prenosim ju sad, e da bih se uvijek sjećala jer dobra je metafora itekakva baština!

Majka Mila (ironija?) zatekla je jednu večer svoje dvogodišnje dijete, sina Dominika gdje na podu dnevne sobe dodiruje svoj mali penis: igra se njime – nateže mu kožicu i masira malu glavu. Dijete je to radilo bez srama, gledajući crtani film. Majka je,  prvotno u čudu, upitala dijete: “Dominik, što to radiš?(!)”; “Diram.”, odgovori dijete zainteresirano majčinim čuđenjem. “Zašto?”, upita majka (ontološko pitanje – dijete!). “Moram.” I dijete joj objasni.

(Sretna je okolnost epiloga ove priče majčina lucidna pamet koja je, razumjevši, sjela uz svoje dijete i gledala program kao da se ništa ne događa. Jer, ništa se važno i nije događalo. A jest.)

(Posljednjeg upitah isto i – zaista – on odgovori: “Ne znam.” – i zamisli se… pa ponovi: “Nemam pojma zašto te volim.” Zadivljujuće! Pretpostavljam (kako sama ne bih odlutala ljubavnim spjevovima koji uglavnom lažu) da ga svijest o zarobljenosti još nije pronašla… pa se pitam – a kako će se nositi s Njome?)

Jezik oduvijek bijaše svirepa, nezahvalna beštija. Njezina su domovina ego i strah koji se, za razliku od nje moraju opetovano poništavati, e da bi ponovo postajali. To je krug stvaranja i isušivanja koji ne prestaje. Kaljuža je to jedna malena, a čini se jedinom. Sindrom kralja žapca koji ne zamišlja ocean odveć većim od svoje bare. Kaljuže.

Narav mi omogućuje razumijevanje oceana. Ona, koja je sačinjena od mnoštva kaljužica i stvarnosti, a istovremeno čista i netaknuta njima, Ona me čeka. Čeka Mene, onu pravu. Jer i ja sam Ona. Oduvijek sam bila Ona, samo svijesti zarobljene u jednoj od malih lokava u kojoj nisam čak ni kraljica. A voljela bih da jesam jer tako to ide u bari. I dobro da su vrata percepcije zatvorena, i dobra je ljutnja i bol i ljubav što ne zaslužuje da se onjoj piše, a mora se.

Sve smo pogrešno pisali, gotovo sve pogrešno postavili.

I dobro bijaše. I dobro jest. Ili nije.

Svejedno je. Sve je Jedno.

(Uskoro će opet k Njemu. Gledati ga oči dok je Čini. I dok joj bez riječi objašnjava da nije žena.

Da Nije.      Da je tek čovjek.)

O autorki: – rođ. 2.10.1985.
– studentica 4. godine (odnosno 1. godine diplomskog studija) kulturologije (kulturalni studiji) u Rijeci.
– lektorica i prevoditeljica pri časopisu Drugost, kult. stud. u Rijeci (no, tek od aktualnog, 2. broja – u pripremi)
– osobit interes za književnost i književnu (te kulturalnu teoriju), posvema pristalica teorije jezičnoga imperijalizma (bez reference na određeni jezik, već jezik per se)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*