Tatjana Vujović: „Lasica“

Filed under: region |

Pričam ti priču, samo me nemoj pitati odakle sam je uzela.

Pričam ti priču, stariju od mjeseca i mlađu od sunčeve obratnice.

Pričam ti priču, vodonošo, samo nemoj je skvasiti.

Iznesi je.

Pričam ti priču, daleku i jasnu, a kad je jasna  ona nije priča.

Pričam ti priču, nećeš je razumjeti.

 

Trag se prosu po njoj.

Hiljadu sunaca se pojaviše poslije kiše.

Pričam ti priču, srebrnasta lasice koja se topiš i presijavaš purpurnim draguljem.

Pričam ti priču, Aralice, nijesi se rodio ni  brži i spretniji  od nje.

Aralica, varalice iz kojeg si kotila, kad te rodiše i na koga ti namignuše.

Pričam ti priču, jasnoćom koja je maglovitija od tvoje lasice.

Došao sam na pojilo.

Suša je odavno isprala moje tragove.

Davno nijesam bio tu.

Nalio sam vodonošo, donijela si i ti.

Prelio sam vodonošo, prosula si ti.

Zakoračio sam, odmakla se.

Približio  sam se, otišla je.

Šta li je sa mnom?

Budno sanjam, ne razaznajem  se.

Topim se u posljednjim olujnim potrepštinama  i opet sanjam

u nijemom očekivanju.

Lasica  ne da.

Sklupčana u bijeloj izmaglici očekuje pojilo.


    Šta sve može vrijeme

Uzdisali smo, tužni što ne razumijemo, gnjevni što ne umijemo.

Prepisavali smo u njedrima stihove, nosili i veselili i sebe i njih.

 

  Santa Maria della salute

Najljepša pjesma srpskog romantizma, ispjevena i isklesana.

Najviše tumačena i najviše objašnjavana.

Niko u malenoj zemlji ne pojasni refren, oko koga se pjesnik i lomi i grči i povija.

Ime zdanje, vjerovatno, Santa

( sveta Marija) ili samo melodija.

Najljepša pjesma, slavujev dar, ima melos, našao ju je pjesnik i zapisao, u srcu mu je.

Tajna je u refrenu i osporava se težište, očekivanost i motiv koji se ponavlja u romantizmu, motiv mrtve drage.

U ovoj pjesmi nije, nesuvislo   je, a pitanje je da li  romantizam  zaista ,,govi’ “ motiv proistekao iz duše , srca i jecaja za umrlom dragom?!

Izdvajamo bitnost, naša djeca, pjesme su moje, mukotrpan put stvaralačke patnje, koju iznosi na plećima ne pitajući za cijenu.

Ne pitajući se, samo što je teret dvostruko teži i dvostruko jači, iz najdubljih dubina sebe i svojih unutrašnjih odaja,

,, iskopao “ je melodiju i prenio dalje.

Neobično lijepe riječi, jesu svod i luk kojom se hrane, ali melodija ih nosi i izbacuje, tvoreći strukturalno jezgro oko kojeg nije bilo  početaka.

Iktus je na Santa  Maria della salute,

pisan drugim pismom, dosljedno do kraja pjesme.

Proces nastajanja, granu, banu, sinu, čin rađanja,  gonetanja i završetka.

Pjesnik je u romatizmu bio tvorac, ali pjesnik nije računao sa čitaocem u onolikoj mjeri u kojoj je njegova zastupljenost danas.

Strah me goni i ja ne smijem dalje, blokiram i sebe i nju.

Rekli su mi da je lijepa,

rekli su mi da je skladna,

rekli su mi da od ljepote živi, rekli su mi.

Uzimam te pjesmo,

u rukama žilavo tijesto mijesim i želim da te osjetim.

Uzbuđenje nije uspjelo, već je bilo prekoračeno, iznevjereno očekivanje.

Prvo čitanje, tronutost,

drugo čitanje

osjećaj pjesme,

treće čitanje

osjećaj svetosti,

četvrto čitanje

melodija se izliva,

sljedeće

blokada.

Samonikolosti u tajnovitosti te gonetam i kao takvu te imam.

Jedna od najironičnijih pjesama našeg romatizma, da mi sada koljena klecaju, a ruka mi drhti, jer se plašim napisanog.

Ironija je u svakoj kvitici,

u svakom stihu, vješto izbalansirana refrenom koji lomi i najtvrđu građevinu, jer je zaliva.

Molim te, nemoj da si santa, budi iz jednog komada, i ne salutiraj mi više, a kako drugačije?

Pjesma se ne prevodi, refren namjerno izbjegnut, jer ga imaš u obliku kakvog si ga stvorio i čuo, odvojen latinicom.

Pjesma se osjeća

pjesma se živi

i živi u izolatu tvoje mašte i prijemčivosti tokom čitanja.

Poslije  završenog ,

naići ćeš na slične njoj, jer su nalik datoj i zajedno tvore suštinu omeđenu vijekom.

Ironičan prikaz jednog zaspalog svijeta, ovjekovječen u pjesmi, koju za malo ne dobih, jer ukradoh od

Tebe, Lazo.

Da ne pripada vijeku u kome je djelo nastalo i da ne znamo vjetrovitog i vjetrenjastog pjesnika, koji je riječima tražio apsolut, da budu i jesu nesvakidašnje, pomislili bismo da je naiva.

Ta, nazovi naiva, prelazi u ironiju, koja je toliko duboka, da se teško može nazrijeti velelepnost, inspirisana zdanjem ili ženom, ili ljubavnicom, ili inspiracijom kojoj ne znamo imena, jer se ne predstavlja, kojoj ne tražimo porijekla, jer se ne doziva.

Bezimena, a šta je pjesnik htio da kaže, šta je pjesma htjela reći, najgluplje pitanje koje jedan teoretičar književnosti može postaviti i sebi i drugima.

Ljepota je ta melodija, i to je ispravilo , doneklo ublažilo udar, ironičnu notu, kojoj ne možemo a da se danas slatko ne nasmijemo.

Šta prenijeti dalje,

a vjekovi ćute

Santa Maria della salute


          Maksim Crnojević

Tragedija u pet činova, dobro je da nije u šest.

Laza Kostić je ne naziva ženidbom, jer je nije ni bilo, samo Maksim Crnojević.

Predložak je narodna pjesma, po našem skromnom viđenju, jedna od najljepših puta dovoda nevjeste u Crnu Goru.

Podrazumijeva se znanje narodne pjesme da bi se razumjela drama,

samo što nije potrebno, jer imamo dati tekst, koji se izvodi pred nama

i tako je dramaturg i radi.

Jedna je okrenuta leđima prozoru, a druga promatra.

Morao se lik uraditi,

namolovati i smolovati.

Nije ni došla Latinka đevojka, a već je u kviticu obučena i već je odrađena.

Crna duša Miloše, a ne grlo prebijelo, crna duša Maksime,

rđo od junaka.

Prevodeći Šekspira, ucrtao mu se lik i ličica, ali  nema dramski naboj kojim bi opleo dramu, i kao takvu je predao nama.

Maske su loš  izbor, ima ih već od samog početka.

Objašnjenje  ,, koči “ razvoj dramskog teksta, jer ga uništava i maske su poslužile, samo Gospodi da se prometnu, zato se džilita.

Dramaturg je ubio pjesnika, Nadana, smetao mu je pri izvedbi komada, smetala mu je pjesma Nadanova, a nije bilo potrebe, jer ako je tako zamišljena, pjesmom je mogla biti urađena.

Poznata mjesta koja koče razvoj i naboj dramskog teksta, od slike, noža i bodeža, do zamjene i prepoznavanja.

Da je dramaturg bio boljeg dara, data mjesta je mogao zamijeniti boljim, stvar talenat.

Nije ni isprošena, a već je namolovana.

Nije  ni zaprošena, već je orošena.

Nije ni dovedena, već je vraćena.

Egoizam i sujeta muška, srpska vjera  i ponos, patos.

Tragedija nije drama, ako su žrtve.

Tragedija je dramski tekst koji ima neophodne elemente razvoja i uzbuđenja, kojim će uvući gledaoce u igru, samim tim gledalac neće ostati ravnodušan, jer se ne tiču  njega, on postaje aktivni sudionik.

Dakle, muška igra ostala je bez zločina, jer ju je takvom zamislio.

Anđelija odlazi, niko je ne zaustavlja.

Jevrosima tragična heroina.

Miloš loš čovjek od prapočetka, a Maksim zajedno sa njim, tvori jedan lik, naličje jedne ljudske figure.

Anđelija i Fileta su jedan lik, lik žene okrenute spolja i iznutra, kao i njih oba.

Nimalo slučajno, drama ih odradi i sredi, jer su bili i loše zamišljeni i loše postavljeni.

Zamjena i količina popijenog otrova se susreću u neizrecivoj igri koja gubi svoje uporište, jer je prestala biti dobra.

Ako se Šekspir okoristio njome, ako je Miloša narodnog pjevača, odigrala svoje, Laza Kostić pjesnik ubija sebe, zarad dramskog  teksta, koji gubi na snazi, jer je ostao bez pjesnika.

To nije  tragedija,  to je kolektivni naboj jednog prikazanija u slici, a komična distanca je pokazala vjerogonjost ispletenika riječi.

I šta reći o

Peri Segedincu

ništa više

a vjekovi ćute

Santa Maria della salute

  

O umjetnosti

 

Teško je slikaru, transponovan je u akustično vizuelni prostor imaginativnog zamaha, koji ne umije da izrazi riječju.

Riječju je jednostavnije, iskažeš i objasniš, kojom god tehnikom se koristio.

Težina nije u složenoj umjetnikovoj taštini i njegovoj nesposobnosti da opšti sa ljudima, težina je u komunikativnoj sferi jednog nastajanja koji se budi u košmarnim vizijama stvarnosti, nestabilnosti, izazvan upravo njima.

Odora Marije L, zar je apokalipsa?

Nevjerovatno je da poznavaoci i slikarstva i vajarstva, nekome kome je to profesija, uža oblast interesovanja, objasni i zadovolji se somnabulnim, apokaliptičnim,

,, implementiranim “ slikama ptica, crkotina i simbola van ljudskog uma.

Fraze i frazetine koje se njišu i igraju sa njima, preuzete iz nekoliko stvaralaca i razmetni se njima.

Šta mi imamo i dokle će  istoričari književnosti govoriti i progovoriti riječima koje ne pripadaju i koje ne tvore suštastvo?

Umjetnik nije omeđen, zato izbjegava i izbjegnut je nužni poredak, klasifikaovanog žanrovskog ubjeđenja.

Ne svrstavajte, svrstali su se sami u obrise nedokučivog pojma i sadržinskog pregnuća, njemu pojmljivog.

Zar je teško odgonetnuti, zar je teško proniknuti u svijet simbola, svijet začaranosti, svijet imaginativne zbilje, zaogrnute plaštom svekolikog ljudskog bitisanja, uzdignute ne ravan izvan nas, ako je još uvijek imamo?!

Postavka Dada Đurića u Muzeju dvorca kralja Nikole je magični problem riješenog.

Četiri platna i plava praznina, koja je harmonijom ublažena.

Dobra postavka, loše tumačenje, jer da pitamo umjetnika sa one strane, i da mu ponudimo tekst, uzeo bi svoja platna i nedavno otišao.

 

Odora Marije L, neobična i ne.

Prvo je ograđuje, ogradio je, koga, onda ostavlja vratanca kroz koje će da izađe drugačija, ali je ne razgolitava, ostavlja prostor.

I ne zlokobna životinja ispred,  koja je štiti, a zatim iz krvi koju simboliše crvena i simbola novog rađanja je proistekla Ona, ali kakva Ona?

Sve što je poslije nje ostalo, razbacano je u prostor iza nje i oko nje, ali za razliku od prethodne kojoj je sublimisana glava, sada je ona preobličena nekom drugom formom, ali je izašla drugačija.

To je proces nastajanja jednog umjetničkog stvaralačkog dara, koji nije mogao ostati neprimijećen.

Pisac ima riječ i ono što mu

,, smeta“ pri tvorenju čega treba da proistekne,  on ga mora upristojiti donekle i možda razbacati, što radi slikar Dado, jer ga ne otvara u sebi, rastvara se u slici, kojoj ne da imena, samo obris, drugačiji izgled, bez sjenke, crveno plavom bojom.

Zašto bira dvije, to nije novost, niti je datost, jer se crvenom plaši izrecivog, a plavom objašnjenja.

Paradoks nama, ali ne i njemu.

Nepotrebeno je približiti dalje, jer bi dotakli sumnjivo područje začaranosti.

On ju je stvorio i ona je tu.

I zatim  inicijali, dvostruko L i šta ljepota stvara od umjetnika i slike, kada joj se predaš.

I zatim smo prešli na još jednog slikara koji se bori sa bojom.

Filo je slikar današnjice,  koristeći boju kao jedino sredstvo svog domašaja i svog proznog iskaza, ugušio ju je do te mjere da je ostala pastuozna, namazana debela smjesa, kojoj zaista ne znamo značenje.

Ako mu je bio cilj, da nas izgubi, što je i urađeno, jer uz svu našu ljubav prema apstraktom slikarstvu, ostala je pobuna boje, samo pobuna.

I boja, dovoljno  za njega, nedovoljno za nas.

I stigli smo do Odalovića, idući kroz prostore omeđenog područja.

Opsjednutost gradom, grad je opsjednut, a kako ja da progovorim o tome?

Uzeću svoju kičicu i radnja počinje, upravo sada i upravo ovdje.

Crticom ću napraviti konture, izgraditi jedan svjet, a žutom ću je oplemeniti, jer se ne rastapa, daje mu čvrstinu i prostor.

Preciznost i ukomponovanost, ništa više i jedan poseban način izgradnje  opsjednutog  grada ili sebe.

Na kraju načeg običnog izlaganja, a na početku našeg neobičnog slikovnog  iskaza, Vojislav Stanić koji je dovoljan.

Ne znajući da je skluptor i ne znajući ama baš ništa o njemu, jedan esej koji je nastao ne baš tako davno, pokazao je snagu izazvanim njegovim slikarstvom.

Zadovoljno sam izašla, jer umjetnik zadovoljava sebe, onog trenutka kada nađe zajednički jezik i uspostavi komunikaciju sa njim.

Nijesam nasumice napisala ovaj rad, nijesam ni mogla.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*