Tatjana Vujović: Esejistički prikaz književnosti kod nobelovca Maria Varge

Filed under: kritika,region |

   zato varda po svu dragu noć

Rijedak pisac koji otvara i sebe i druge,koji se ne guši u sopstvenim vodama saznanja,već razumije potrebe i drugih.

Pišući o njima, rješava problem novog kontinenta, jer uglas pjeva o njoj.

Vama, vama ne treba ništa drugo osim Ljose,koji će vam raskriliti čarobne dveri izobilja, teorijskog prkosa, književnog  dobra i odraza.

Patinom prekrivena, piscima prodata,nedovoljno angažovana, a društveno lična, izabrala sam ovaj poziv , jedan od milion nas takvih i tolikih, s namjerom da proniknem i probudim se, a ne ćutim u zatvorenoj ljušturi nekih koji ti ne daju preći, zarad dobra kolektiva i kapitalizma.

Patina provijava ne kroz njega, već njih i Rečnikom  zaljubljenika u latinsku Ameriku  je naslikao

njih, bez sujete.

Onog trena kad razbijemo predrasude i ne dramimo lično, ni kolektivno, mada tako treba, tako se i rodih, ali kad prerastemo sujetu, arogantnost i slavoljubivost i budemo manji od makova zrna koji vrijedno kruni i donosi plod, možemo početi.

Kako je Ljosa uradio?

Sabrao  sve,  sabirnim  sočivom prelomio, rešetom prosijao, a dragulje ostavio.

Šta njega zanima?

Društvena nepravda, politička angažovanost,neažurnost, nemarnost,nereakcija, reakcija,ko uspijeva, zašto neko ne voli avangardu, zašto nekome leži magični realizam, šta je postmoderna, i ne baš bez dlake na jeziku, nego sočno, kao što naš Iveza veze.

On se ne raspravlja sa teoretičarima i književnicima,on zna kako, na svoj način.

Ne znam da li su oglasili poslije njega, Rečnika, ali ih je Ljosa objavio i to je pripovjedački postupak i njegov lični i kolektivni pečat.

Sabirno sočivo propušta , odbija, zavisno od teksta, čitaoca i autora.

Malo njih je progovorilo o funkciji književnosti, kao što Ljosa uradi.

Don Kihot  je bio zabranjen, nije se mogao probiti, inkvizicija je bila jača, u buretu smo ga prenijeli, i to je funkcija.

Njena tavori na peći i služi kao podmetač šerpi,loncu i poklopcu, trenutno, i to je funkcija.

Društvena angažovanost je inspirativ za svakoga, pogotovo za mlađahno Bugarče, koje tek stupa, zašto bi mi imali problema sa njom?!

I to je funkcija.

Pisac jeste usamljenik, ali ne pristajem na prokletstvo, jer ga Ljosa ne dotiče. I to je funkcija.

A jedan od njih je bio i  ,,savjetnik“

prodavao građu za hljeb, propovjedao je.

Davao je smisao gladi, i to je umjetnost.

Prvo skica, podaci koji pokreću maštu i doprinose fabuli kolektivnog pamćenja.

Pa građa koja se preuzima, pa  ,,dug prema ljudima od kojih se preuzima, to raste do neba, kao i moja nostalgija prema tim godinicama.“

Mašta i ne pitajući štošta ,,prisvaja iz stvarnosti kao brat Francisko“.

Lupun , drvo ,čudno drvo glatkog stabla, prekriveno naborima u obliku krila.

Lingvisti su ljudi od krvi i mesa, dođoše da vide šta rade domoroci.

Uče njihov jezik, kulturu, privikavaju se njihovom načinom života i hoće da ih preporode.

Prikupljaju podatke i uče ih moralu i higijeni.

Pokušaj prirodne katostrofe je nasumice izrečena glad. Kako?

Dođu najedeni i napijeni, mudrost su odavno naučili jer je nose na plećima, od nas se još i boje, jer ne znaju drevni jezik indijanskog domorodačkog plemena, koji još jede rukama, ima i svoj jezik i svoj običaj i treba nas obrati i pobrati.

U sklopu umjetničkog postupka jeste i izvjestan smisao za humor koji se ne da pokriti i ne može se ugušiti, a najbolje sredsto jeste oneobičavanje, kao da prvi put promatraš, kao da prvi put živiš, kao da prvi put dišeš, koje Ljosa izvanredno koristi.

Strah domorodaca od smrti je primitivno prokletstvo jače od njega, zato ne planira.

Lupuna, mjesečar, drvo obraslo makijom,objašnjeno zlim dusima, zato laje na mjesec.

Može se reći da je imao i pogodne tle i pogodnu klimu, naročito kijavicu koja je teško  izlječiva ili komara koji prenosi malariju, ali imali su i drugi, pa nijesu umjeli iskoristiti.

Majstorstvo jeste u pokušaju, ali majstorstvo nije presudno, priča se ne uči, nju imaš ili nemaš, i mislim da je Ljosa kao pripovjedač prevazišao Hesea, koji je  dosad bio majstor priče.

Kako?

Skinuo mu je zanat, preokrenuo ga i ogrnuo platinom, posuo  patinom i obučio sve moguće pisce po abecednom redu, koje je našao.

Zato je Latinka, rečnik zaljubljenika u latinsku Ameriku.

Samo zaljubljenika, jer ako ne voliš posao mešetara ili ti majstora, nemoj, jer ćeš čitavog života biti prorešetani prokletnik.

Zvuči paradoksalno  da neko pjeva o Ljosi, ali Ljosa ga je dobio.

Sve se slilo, simbol novog početka.

A mi Latini, mi još vjerujemo u opsenu, u izgubljena kraljevstva u vile i careve, u zmije koje dođu do duvara pa nemaju kud, u vizionarsku stvarnost ,, i smrtno patimo od dosade, koja nas pojede žive, smrtno patimo od zdravog razuma i jednoličnosti takvog života.“

Ostavi nam bar to!

I to malo opsene koje imamo i koje poznajemo.

Ljosa je stvorio novo poglavlje književnog svijeta, jer je konačno prestao da se pita, da li je svijet ili zemlja, da li je fikcija ili stvarnost, da li je mitos ili patos, da li je drevnost ili savremenost, napisao je kako je znao i  kako je umio, prikazao pripovjedački postupak koji je sabran od svih njih, postupaka.

Svijet simboličnog predanja se slio u izobilje književnih figura, tropi su prestali biti vazdušasta materija,

tropi su postali simbol novog načina građenja teksta, okupivši sve njih, postaju jedno.

Nije je završio, ostavio je tri tačke i ,,Seržio prijatelju, neki drugi put “!

Šta reći, ima ko, šta ispričati,

malo ko, a ja se još uvijek zabavljam bubašvabama i mislim da su domilili iz ko zna kojih otvora i ko zna sa kojih izvora, samo zlatnožuta patinasta materija, koja je neprolazna poput starog zlata.

Riznica nataloženog, kroz prizmu prenešena , rijedak dragulj, jer je nestvarna, a mi vjerujemo njoj,  jer nas nestvarno čini stvarnim.

 

 

 

 

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*