Tamara Senić: Tango bijelih cipelica

Filed under: Crna Gora,kritika,zemlja |

Perivoje Popović

Povodom prve pjesničke zbirke mlade Tamare Senić

„… Dovoljno je čuti

srca pjesmu

da se o muzici odmah sve zna!“

T. Senić

Tamara Senić je mlada pjesnikinja. I tajanstvena. U svojoj poeziji. U igri. U sopstvenoj tajni igre mladosti, života, muzike i poezije. Toj slojevitoj i složenoj misteriji međusobnog poigravanja posvećena je poezija u njenoj prvoj pjesničkoj zbirci zagonetnog naslova „Tango bijelih cipelica“. Od igre do poezije. Od ljubavi do pjesme. Od pjesme do muzike – tim prostorima širi se razigrana i raspjevana mašta mlade poetese.

„…Odavno sam pjesme prestala da brojim,

jer njima čitav svijet u zlatno obojim.

Uzimam olovku i čitav svijet nestaje,

sva buka i galama u meni prestaje…“

T. Senić: Moja mala pjesmarica

Upravo iskazana situacija nastaje u realnosti u trenutku kad ona kao takva (realnost, razumije se) popusti pod naletom zamaha igre života i sna koji u međusobnom doigravanju donose rezultat koji je, prema mladoj pjesnikinji, jedino moguć kroz ekvivalenciju igre, poezije i muzike ili poezije, muzike i igre – zavisno od toga u kom se dijelu imaginarnog stvaralaškog terena, u određenom trenutku, nalaze izmaštani igrači pretpostavljenog sučeljavanja…

Fenomenom igre u smislu koji upravo, shodno sopstvenim mogućnostima i iskustvu, sugeriše mlada pjesnikinja, bavili su se mnogi veliki mislioci i stvaraoci: Gete, Ekerman, Goci, Etjen Surio, Eugen Fink i mnogi drugi stvarni velikani – oni koji su bili u stanju da promišljaju svijet i da kroz objašnjanje smisla igre pomjeraju validnost ljudskih potencijala. Pomenuti stvaraoci posmatrali su igru prije svega kao subjektivnu djelatnost.

Ona po njima jeste fenomen koji pretpostavlja čovjekove moći na jedan poseban i neponovljivo originalan način budući da je neraskidivo vezana sa čovjekovim opstankom kao umnog bića i kao nekog ko posredno ili neposredno oponaša ili kreira moguću stvarnost.

Međutim, tek znameniti filozof Hans Georg Gadamer i na svoj osoben način naš veliki pisac Ivo Andrić prepoznali su fenomen igre kao punoću zbivanja na objektivnoj ravni. Neka nam zbog toga ovdje, uz sve rizike i moguće prigovore, bude dozvoljeno da upravo podstaknuti pjesmama mlade T. Senić izazovemo čitaoce da o igri, pjesmi, muzici i stihu razmišljaju u smislu kojim se dati pojmovi poimaju kao kategorije. Pa Tamara Senić je stvarno mlada i do skora malo poznata djevojka i pjesnikinja, reći će neko, i otkuda nam, kod tog stvarnog saznanja, pravo da njeno pjesničko kazivanje posmatramo iz pozicije koja potencijalno korespondira sa tako gromadnim stvaralačkim individualnostima.

A mi odgovaramo, upravo zbog toga što je mlada i do skora nepoznata djevojka i pjesnikinja ima pravo i obavezu (imamo i mi smjelosti da je podržimo) da stane u red i da uredno u tom redu čeka dolazak velikog zvjezdanog, toplog sunčevog sjaja kojeg isijavaju ovozemaljska božanstva igre, poezije, muzike, misli, slike i spoznaje. Niko ko je iole pametan neće, valjda, da pomisli da je neko baš toliko lud da pri rečenom uspostavlja pretencioznu i nerealnu relaciji, već da je upravo obrnut redosljed realnosti. Pri tome ona kao takva, naravno, obavezuje mladu pjesnikinju i njene čitaoce na objektivnost percepcije i mogućnost učešća u igri koja biva imanentna činjenica postojanja kako je tumači već pominjani mislilac H. G. Gadamer.

Vjerujemo da smo se razumjeli – ne govorimo sa aspekta prostog upoređivanja nego sa obavezne pozicije prava mladog čovjeka i stvaraoca da na samom svom kreatorskom početku prepoznaje prave svjetlonosne zrake i ima povjerenja u sopstvenu nadmoć i zoru koja će ga naravno obasjati, samo ako je ona sama u stanju da je doživi i da joj doda adekvatan smisao.

Igra, poezija i muzika su neminovni preduslovi uz koje se otkrivaju putevi ka željenim dostignućima.

„…A doći će dan kada će se spustiti zavjese.

Tada ćemo pričati, svako u svom dijelu svemira,

kako smo suviše neiskusni i suviše siroti

da bismo gradili stare mostove…“

T. Senić: Posvađani svjetovi

Naš aktuelni stari prijatelj i sagovornik H. G. Gadamer s posebnim akcentom ističe vezu između igrača, dakle onoga koji izvodi igru i posmatrača, znači onoga ko posmatra i uživa ili ne uživa u igri – ovdje je, u Tamarinom „Tangu…“ u prvom planu pjesnička igra. Stvaranjem pjesama, nastankom zbirke – završena je jedna faza, jedan dio, akutni izazov pjesničke igre. Nama koji smo post festum čitaoci ili slušaoci, možda interpretatori ili reinterpretatori, preostaje da spoznate korake dalje aktelizujemo, ocjenjujemo ili uobličavamo u estetskom i sadržajnom smislu.

„Pitao me je,

dok prolazili su vozovi,

po čemu ću ga pamtiti.

Odgovorila sam tiho

nestajući u daljini:

„Po mom osmijehu.“

T. Senić: Vozovi

Istinski gospodin, jedini naš nobelovac Ivo Andrić, uz iskreno izvinjenje što ga opet, po ko zna koji put uznemiravamo, u čuvenoj priči „Aska i vuk“ suvereno dokazuje nadnaravnu nadmoć estetike igre nad antiestetikom sile i zla. Prethodno citirani stihovi Tamare Senić iz odlične pjesme „Vozovi“ dodaju rečenome i nadmoć ljubavi nad sumnjom u ljubavnu igru i njenu moć. Kako se samo lijepo mlada pjesnikinja osmjehuje prema blagoslovenoj svjetlosti veličine postajanja.

„Dragi moji, svi vole da vjeruju u nešto…

Priznajem i ja sam jedna od tih

što sve ljude može da strpa u stih,

i vjeruje da je svijet lijepo malo mjesto.

Drugačije mnogo boli, rana zažari…

Ali, ko još za to mari?“

T. Senić: Svako svoju zvijezdu ima

Život kao takav zadaje radosti, ali i mnoge rane.

I to je tako u cjelokupnom ljudskom bitisanju: red radosti, pa dva-tri reda patnje i sve tako redom ili besporetkom. No, tu je igra, tu je muzika, tu je poezija – tu su pjesme u ljekovitoj zbirci „Tango bijelih cipelica“ koje su stvarno u stanju da ublaže, koje se istinski trude da nam umanje bol i osvježe i obogate osjećanje samopouzdanja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*