Tamara Senić – nagrađeni radovi (Rade Tomić 2013 – Treća nagrada)

Filed under: nagrađeni radovi,Rade Tomić 2013,region |

balticko-more-498 1. Zatišje

 

Dragi prijatelju,

sakupi komadiće svog ponosa

koji ostaše izgubljeni u mojim očima,

i smjelo zakorači u novi dan.

Započni  jednu novu priču,

mada ovoga puta

osmisli je sam.

 

Ne osvrći se.

Ne poklanjaj mi ni jedan pogled,

(znam skupo cu ga platiti)

već  prođi kao da prolaziš

kraj stare igračke koja dosadi,

i kojoj sve dosadi…

 

Dragi stranče,

to maleno srce stavi u džep.

Ne brini za mene,

ponos mi ne da da padnem.

 

Samo mi obećaj

da se nećes osvrtati

dok budeš odlazio,

ponosan na izgovorene riječi

koje slomiše tišinu:

,,Ne ostavljam ništa!’’

 

Dragi prijatelju,

nećeš slomiti samo tišinu…

 

2. Dvije jeseni

 

Ne, dragi, nećemo ići u taj park

da gledamo jesen.

Nećemo ići da gledamo

uvelo lišće na pločniku.

Neću čuti njegovu pjesmu

pod tvojim nogama.

Mada, srećna sam, jer

nećemo ni danas

staviti katanac na ogradi mosta.

Nećemo gledati rijeku zajedno…

Nikada.

I ako ona bude vidjela nas,

naše ruke koje se dodiruju,

mi je nećemo vidjeti.

Onda ćemo biti samo ti i ja…

U mojim očima ona je zelena,

a u tvojim siva.

Baš  kao što su tvoje riječi.

Ti ih posjeduješ,

ali meni su potrebni samo tuš i pero

kako bih mogla da obojim svijet.

Nečiji svijet.

Kako bih mogla na onoj staroj klupi

u tom istom parku

urezati dva imena

koja će živjeti.

Ona, iako nije drvo,

znaće da znala sam da čekam

nekoga ko nije želio da uništim stablo,

ko će znati da cijeni sve što diše.

Ljudima… Snovima odiše.

Ako izgubi svoje snove,

svoju kutijicu u kojoj čuva

sva pisma,

izgubi sebe.

Nema većeg poraza.

Pale bi u vodu sve ljuljaške…

I zemlja…

Pale bi u vodu sve zvijezde,

kule koje sam gradila.

Stala bih u sred ničega,

izgubila bih se,

a ti bi shvatio da nemaš ključ.

 

Ne, dragi, nećemo ići u taj park…

Ne zato što ne volim naše zapade,

i ne zato što će meni

hladni vjetrovi milovati kosu

a tebe čupati lahori.

Ne zato što te ne volim.

Samo zato što ovo nije naša priča,

a ti nisi taj kojem bih mogla

da povjerim svoje snove

niti smijeh.

Tebi poklanjam pjesmu,

poklanjam ti osmijeh.

 

3.  ***

 

Hajde…

Rasplači me,

Povrijedi me

dok jos je noć.

Govori mi ono

što bi tebe ubilo!
Jer… imam samo

ravnodušnost,

Prazninu,

a očajnički

mi je potrebna

pjesma!

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*