Tamara Kesić: O čemu je Časlav Šari mislio na putu od igrališta do kuće i kako je te misli izgubio (Narodna biblioteka Bor 2007 – treće mesto)

Filed under: Biblioteka Bor 2007,nagrađeni radovi,region |

Vidi, lijeva polovina travnjaka lomi se na desno, a desna na lijevo. Mora da voli tu zemlju ispod sebe, kada je tako grli. Sretni su svi ovi mravi pod njom. A, i oni nose plodove borovnice u svoje kanale. Svaka borovnica spusti u sebi, bar, po jednog crva, a taj crv zrna jagorčevine; jer zna se da crv najviše voli u proljeće da sanja pod listom jagorčevine. Srećna su sva ta zrna pod travnjakom koji ih grli.
Časlav Šari duboko zažali što nije zrno jagorčevine.
– Ovaj pas ima sivo oko. Sigurno s njim vidi nešto što ja ne mogu. Izrazito je miran, iako je vreo kamen na kojem leži, ispod, još vrelijeg sunca. Sasvim je tačno, da mu, baš, ono daje pravolinijski odbljesak uspavanosti, zajedno sa uhom i repom priljepljenim za onaj vreli kamen.
Časlav Šari duboko zažali što nije odbljesak sivog oka.
– Svaka terasa ima sjaj. Neke sjaj mokrog veša, neke sjaj umrežene puzavice, neke sjaj para stolica i razigranog pasijansa, neke nezavršenog goblena, neke karfiola koji se kuha. Zašto onda ova terasa, kojoj ograda podsjeća na vez od čelika, ima samo rđu? Izgleda rijetko posjećena, da bi se na njoj započeo pasijans ili goblen.
Časlav Šari duboko zažali što nije započeti pasijans.
– Pazi, ova lokva dublja je od ostalih lokvi koje sam vidio. To su one u kojima spava krokodil – bar su mi tako rekli. Svaki krokodil nosi čvorka da mu čisti zube, za kojima nosi algu ili ribe, a ribe planktone i školjku. Školjka nosi šum vode, a on odjekuje jače od svakog šuma.
Časlav Šari dugoko zažali što nije šum vode.
– Crvena kesa od plastike doletila je s pijace. Vidim to po pravcu njenog kretanja. Neko ju je isprskao jogurtom. Ma, da… prepoznajem je. U takve kese pakuje se samo Alva sa trećeg štanda. Oko sebe gaji plave golubove koji kljucaju ostatke sa mušterijinih cipela. Sigurno će za kesom poletiti još neki plavi golub da iskljuca ostatke jogurta. Zanima me ko će biti brži: kesa ili golub…
Časlav Šari duboko zažali što nije plastična kesa.
– Kakav je ovo predmet? Pola je siv, pola je žut. Liči mi na mliječni zub, neki treći ili četvrti iz donje vilice. Bar tako djeluje. Ovaj je preko sebe prevalio baš puno ušećerenih jabuka ili suvih smokvi i svilenih bombona. Ne mogu se sada sjetiti da li u ušećerenim jabukama ostaju košpe… Košpe donose više pameti nego meso ribe ili nekuhana cikla.
Časlav Šari duboko zažali što nije košpa jabuke i pogleda ispred sebe.
Majka Agnesa je stajala u istoj haljini koju je i juče nosila. Reče:
– Čekam te, Časlave s čašom mlijeka. Ono će spriječiti tvoj zub da postane siv i žut kao taj što nosiš. Zdravo je i vratiće ti snagu koju si izgubio na putu od igrališta.
S čašom mlijeka, Časlav vrati zdravlje i snagu, ali je izgubio i zaboravio želju da bude zrno jagorčevine ili započeti pasijans.
Više se toga nije ni sjetio.

Tamara Kesić rođena je u Banja Luci 1985. godine. Nakon završene Gimnazije i Akademije Umjetnosti na odsjeku za režiju, nastavlja svoje obrazovanje u Beču gdje trenutno živi. 2007. godina počela je da se bavi pisanjem kratkih priča i objavljivala ih je u časopisima i zbornicima poput: „Treći trg“, „InMag“, „Mali Nemo“, „Balkanski Književni Glasnik BKG“, „Književnost“, „prozaonline“, „Eniaroyah“ ili na književnom blogu „Kišobran“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*