Suvad Alagić: Moje prvo jutro između Koraja i Brčkog (Prva nagrada časopisa “Avlija“ za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2012. godinu)

Filed under: Avlija 2012,nagrađeni radovi,region,zemlja |

Prva nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2012. godinu

 

Suvad Alagić

 

MOJE PRVO JUTRO IZMEĐU KORAJA I BRČKOG

(zapis iz hronologije mog prvog raspeća)

 

 

1968. godina. Imam nepunih 8 godina. Sam u rano jutro izlazim iz autobusa na relaciji Koraj-Brčko. Stanica bez natpisa. Gusta magla iz koje su izlazili prosjaci i psi. Prosjaci su tražili milostinju unoseći se ljudima u lica, a psi su se motali oko nogu. Onako bunovan i polusvjestan prosjacima sam davao sitniš redom, a pse sam milovao po glavama. Onda su i ljudi i psi nestajali u magli. Na trenutak sam ostao sam. Krenuo sam mahinalno. Bilokud. I vidio upaljenu sijalicu iznad vrata koja su vodila u stanicu. Stanica u Brčkom, otkad ga znam, bila je samo STANICA za vlakove, autobuse, putnike i prosjake. U nekim civiliziranijim mjestima to je bio uređen prostor, za prijem, odmor, i dalje usmjeravanje putnika namjernika, naravno i osoblja koje je zaduženo za prijevoz putnika i roba. Ali u Brčkom je to samo s t a n i c a. Da nema tračnica i da ponekad autobus sa nervoznim šoferom i još nervoznijim kondukterom, ne dođe ili pođe iz Brčkog, to bi bila i ostala samo stanica, postaja za sastanke i rastanke. Stanica za čežnju, kurve, svodnike, alkoholičare, narkomane, prosjake i pse. U prvi mah asocijacija vodi na Divlji Zapad, kočije, dilidžanse, prve pljačke vlakova, Jessie Jejmsa, Billa Hickoka, prve tračnice na indijanskoj zemlji i Vajjat Errpa koji ih je kasnije sve rendžerskim hicima umirio, Docka Holiddeja koji je do podne bio na strani pravde a od podne pljačkaš i kockar. Jedino što je povijesna istina o Dock Holiddeju je da je imao tuberkolozu i da je do posljednjeg daha volio zgodne žene. Legenda kaže da je pola sata prije nego što je umro, vodio ljubav s nogu.

Stanica u Brčkom, od nastanka pa do današnjih dana, mjesto je za emocije, sastanke, rastanke, počete a nesvršene poslove i vječnu uzaludnost. S te stanice nema dobrih pravaca, iz prostog razloga, jer su ih drugi već prije zauzeli: ratom, geografijom ili na namještenom javnom tenderu. Ah da; ima još jedna opcija. To je ostanak na stanici u Brčkom. Takav je slučaj bio sa mnom septembra 1968. godine kad su me autobusom nalik na kavez pretrpan ljudima kao trulu pomorandžu istresli na stanicu zajedno sa neninim drvenim koferom. I ostavili tako u magli. Šofer i kondukter otišli su u prvu kafanu s konobaricom, da odmah propiju novac koji su zakinuli od putnika.

Užurbani ljudi. Sa plavim radničkim kapama. Gologlavi. Ćutljivi. Mračni i u magli. Brčanska radnička klasa. Psuju tiho i sebi u njedra. Ovi što rade “prijeko” u Hrvatskoj imaju kožne kačkete. Oni su viši nivo. Psuju naglas sve od reda. Ovi u plavim kačketima psuju i ruže sve osim Tita. Nakon što na ex ispiju čokanj rakije, konjaka ili vinjaka kažu samo ”Titu mi ne diraj!” Ovi u kačketima ne štede ni Tita. Tad sam prvi put čuo stihove koje je govorio jedan radnik u smeđem kožnom kačketu: “U Tita maršala još ni tri frtalja, a u kralja Petra, gaće od tri metra”. Bilo je tu još stihova i strofa, ali mi se u dječije sjećanje urezalo samo par ovih stihova.

Žene u maramama. Žene gologlave sa redenicima šnala i drvenim ukosnicama u punđama svih mogućih oblika i stilova. Od Kleopatre, Mona Lize, preko Silvane Armenulić i Lepe Lukić, pa do Jovanke Broz, Indire Gandi i Merilin Monro. Žene su uvijek posebna priča. Ili drama. One kroz nervozu, galamu, histeriju, glasno negodovanje ali bez psovke, i čine neku akciju. Požuruju mamurne muževe, vuku djecu i cekere, guraju jedna drugu, ironično se ophode međusobno i paralelno srdito se obraćaju osoblju autobusa (ili vlaka). Vlakovođe, šoferi i kondukteri, oguglali na ove primjedbe kao na uvijek istu molitvu, ne obraćaju pažnju na to, nego žure u krčmu, do neke druge vrste žena, pa šta košta neka košta. Samo da pobjegnu od žena- putnica.

Gologlava djeca. Kao da su u nekom zbijegu iz partizanskih filmova Veljka Bulajića ili Hajrudina Krvavca. Uplakana. Snena. Prepuštena sama sebi. Roditelji se više brinu za cekere i kofere nego li za djecu. Otac očima prosto guta najbližu krčmu. Dijete traži nečiju ruku, da ga povede, ili makar pogled, da ga umiri. Ali ništa. Sebični roditelji, prohladno i maglovito rujansko jutro, žurba da se negdje ne okasni i brčanska stanica, koja jedino tako funkcionira, da ništa u njoj osim gužve, besmisla i mrtvila i ne funkcionira.

Ne znam tačno gdje sam. Sam sam. Pitam i sebe i druge – gdje sam?! Prvi put čujem riječ BRČKO. Jedna žena kaže da su me iz Koraja doveli u Brčko. I ona je iz Koraja, rado bi mi pomogla, ali mora na posao, mora požuriti da u tvornicu trikotaže MLADOST stigne prije šest sati, jer će joj poslovođa u protivnom to “obiti od plate”:

– Ostani tu na peronu, mora netko doći po tebe, – umirivala me ipak doboroćudna ali i srdita žena. – A čiji si ti?, – upita me.

– Ne znam!, – slagah iz inata.

– Svašta, e ovo još nisam čula. A ideš li u školu?.

– Idem, Danas krećem u prvi razred.

– E, onda sačekaj tu na peronu, sigurno netko mora doći po tebe – reče žena i ode u gustu bijelu maglu. Sjetih se lipe u gaju, vlasništvo očevog amidže Novalije. Tu je bilo i malo mezarje, i tu su nam branili dječije igre, ali potok ispod, gaj iznad i lipa na čijoj je kori bilo urezano nožem i čakijom čitavo lište misli dosjetki. Čak i stihova: ”Cura i momak / sjeli na bobak / bobak puče / cura momku uteče.” To je ispisano krupnim slovima, očito velikim nožem. Ja sam ispod toga, sa svoje četiri godine napisao: ”Merjema, srce moje”, malom čakijom koju sam krio od nene. Iz godine u godinu, ja sam ta slova dubio i širio, ali ni izbliza nisu bila krupna i vidljiva iz daljine, kao ona urezana nožem. Moralo se prići do lipe, da bi ih se pročitalo.

A onda sam opsovao. Opsovao sam tiho u sebi PERON, mada sam to jutro prvi put čuo tu riječ i nisam znao što tačno znači. Opsovao sam i MAGLU. I još štošta, ali počeo sam polako da se prisjećam.

Sinoć tiho sred tame. Bež gužve, vriske, janjičara i galame, mene su očeva braća i sestre spremali za dolazak u grad. Nene, očeve majke koja me je i othranila, te noći nisam nigdje mogao vidjeti ni čuti. Znao sam da je sigurno tu, ali se nije ukazivala. Kasnije, mnogo kasnije sam shvatio, da bi i njoj i meni srce prepuklo od tuge, da se stvar odvijala drugačije. Puno je lakše bilo od djeteta napraviti mali bespomoćni ulov, slagati ga, ubaciti u kavez-autobus i prebaciti ocu i materi u Brčko. Ostale se stvari moraji posložiti. Tako su rezonovali na selu, tako i moji u gradu, i ta opcija nije imala alternativu. Naravno, nikad im to nisam zaboravio, ali nisam im to uzeo za zlo. Ostala je samo bol. Rana u grudima. I neshvaćenost dječaka koji je za jednu noć morao postati mladić. To samo kod nas ima.

I tako, dana 6. septembra 1968. godine trebam krenuti u prvi razred osnovne škole. Direktno sa autobusno- željeničke stanice. Bez tašne. Bez knjiga. Bez svesaka, olovaka i gumice. Bez putokaza. Bez igdje ikoga. To je bio moj put u školu i moje prvo jutro na realiciji Koraj- Brčko. Magla se ne razilazi. Ja još uvijek sam ali već razbuđen i nimalo snen. Osjećam da sve postaje golema i teška, mučna bol i golema i mučna zajebancija. Nema više nene, Koraja, potoka, sakrivenih ptičijih jaja u starim stablima u gaju, mirišljavog jasmina ispod prozora, nema više čaršije, pekare, tetka Ešefa i tetka Hamze, učitelja, tetaka Fadile i Zilhe, nema više mojih drugova: Hazima, Hasiba, Mujage, Picana, Čonča, Vahida, Sulje, mojih sanki i smučki, i nekoliko mojih drugarica u koje sam sve odreda bio zaljubljen. To jutro sam mislio na Sarajku, najljepšu Romkinju u korajskom Ciganluku.

Pojma nemam gdje se nalazim. Nije me strah. Ne znam kud da krenem. Niko ne dolazi po mene. Ljudi prolaze kroz maglu, magla ne prolazi, noge više i ne osjećam, pušem u dlanove u jutru koje nikako da počne. Šetam u malim krugovima. Spotičem se o ljude koji spavaju. Na koferima i drvenim klupama. U stanici ima neka peć. Ali nije naložena. Gore visoko imaju neka mutna stakla, ali su razbijena i kroz njih ulaze golubovi i kruže nad glavama putnika. Gladni golubovi traže i čekaju milost od gladih i mrzovoljnih ljudi. Na visokom sivom zidu ima i sat sa ogromnim crnim kazaljkama, koji ne radi. Stao je negdje na 12 sati i 59 minuta.

Odjednom mi se plače. Želim da briznem u plač, ali bez uspjeha. Srce mi udara jako. Povrijeđen sam, ljut i tužan i sam. A onda napad pun inata, bunta i prkosa kome ne znam povoda, ali želim da ovo mučenje prestane. Svejedno, niko mi i ne prilazi. A rekli su mi sinoć u Koraju, da će me čekati. I otac. I mati. Nisam tad bio siguran u značenje tih pojmova OTAC I MATI, ali sam znao da su to sad neki jako važni ljudi u mom životu u Brčkom.

Odjednom me neko uze za ruku. Mislio sam da je to šejtan iz potoka koji je proticao pored nenine kuće i kojim su me nagonili na san. Nažalost, nije bio šejtan, jer njeg bih odmah prepoznao. Bio je to moj otac i njegov lik nisam prepoznao. Prepoznao sam glas.

– Hajde sine, vrijeme je za školu. – reče otac nehajno i povede me tako kroz maglu brčanskim pokockanim ulicama, pričajući preko ramena sa nekim kolegom sa kojim je jutros zajedno krenuo na posao u brčansku tvornicu namještaja BOSNA. Iza nas je ostajala stanica a brčanski prosjaci su krenuli za nama:

– Udijelite gladnim i bespomoćnim! Dajte nama koju banku a vas će Bog nagraditi i darovati vam zdravlje i sreću. Udijelite milostinju gladnim i bespomoćnim a vas će podariti Bog…

– Sikter bolan! – prodera se očev kolega, otpijajući iz čokanja rakiju, otac se nije ni okretao, a ja sam kradom iz džepa, bacio na tle pored puta preostali metalni sitniš. Na to što sam bacio, odjednom je odnekud sletio golub. Prvi put sam se tog jutra nasmijao u sebi.

 

Suvad Alagić, rođen 1961. godine u Brčkom, Bosna i Hercegovina gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon završetka gimnazije upisuje se na Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek jezici i književnost.

Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle, eseje, te književnu kritiku. Nagrađivan za priče. Početkom 2008. godine na makedonskom jeziku mu je objavljena priča za djecu „Dogovor“. Također 2008. godine objavljena mu je na njemačkom jeziku pjesma „Amen“ u prestižnom njemačkom časopisu za književnost „Der Literat“.

Ove godine dobitnik je treće nagrade za esej „Tri albertove slike“, na konkursu „ESEI KUMANOVO“, Makedonija. U decembru 2012. godine prevedene su mu i objavljene tri pjesme na makedonski u Časopisu „Sovremenost“, Skopje, Makedonija.

Danas živi i radi u Brčko Distriktu (Bosna i Hercegovina) kao novinar i urednik za kulturu u J. P. Radio Brčko. Do sada objavio 13 knjiga poezije i proze u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Oženjen, otac jednog djeteta.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*