Slađana Golijanin: Prikaz zbirke priča „potisnuti – Uzvremene priče“, Dragog Tasića

Filed under: region |

U moru postmodernističke proze, koja već pomalo postaje dosadna, isforsirana i pomodna, osvježenje su priče jednostavnog narativa, u kojima se, i pored toga, autor uspijeva igrati hronotopom. Upravo takve su priče sadržane u zbirci priča „POTISNUTI – Uzvremene priče“, Dragog Tasića. Bez kompleksnih književnih intervencija, kakve su npr. intertekstualnost, metatekstualnost, istoriografska metafikcija, a koje su obilježje postmoderne u domenu književnosti, Tasić sasvim direktno, ali ipak literarno i „poletno“, pripovijeda priče, gotovo novele, jednosmjernog karaktera i jasnih poruka. Na koji način mu to polazi za rukom, dobro je vidjeti preispitivanjem određenih implikacija koje autor sugerira svojom pripovjedačkom vizijom.

Na svega 5-10 stranica, koliko prostora zauzima svaka od priča koje sačinjavaju pomenutu zbirku, Tasić prevazilazi ustaljene kategorije vremena i, nešto rjeđe, prostora. Sam naziv knjige je, u tom smislu, simptomatičan. On pripovijeda o potisnutim ljudima, koji su ili izgubljeni u vremenu, pa tragaju za nekin novim identitetom, ili žale za starim, dobrim vremenima. U svakom slučaju, duboko su „uronjeni“ u igru koju im vrijeme nameće. Autor s lakoćom „prelijeće“ od jedne do druge vremenske dimenzije, od prošlosti, preko sadašnjosti, ka budućnosti, prateći živote i sudbine likova i analizirajući njihove promjene koje su pritom uslijedile. U njegovim pričama nema mjesta usložnjavanju psihičkih i fizičkih konstrukata osobe; ona jeste ogoljena, ali samo u jednoj, najviše dvije karakteristike. Uvijek bira onu osobinu lika koja mu je najpogodnija za osvjetljavanje s tačke vremenske distance koju je, kao pripovjedač, izabrao. Vrijeme pripovijedanja je, tako, pretežno ograničeno na sadašnjost, kojom se, potom, obuhvataju prošlost i budućnost. Prisutne su uspomene i sjećanja, jednako kao i pogled u budućnost. Ovakvim postupkom Tasić osigurava dobru koncipiranost i čvrstu kompoziciju narativnih činilaca svake priče u zbirci, bez izuzetka.

Iznevjeren horizont očekivanja je idući segment prisutan u naraciji koju zastupa Dragi Tasić. Ukoliko se prisjetimo značenja ovog termina koji su u književnu teoriju uveli ruski formalisti, a zatim ga u teoriji drame Bertolt Brecht preimenovao u „V – efekat“ ili „Fau – efekat“, otkrivamo nagli preokret, zaokret u radnji, koji se u pričama Tasića dešava po pravilu na kraju. Redanje događaja koji čine fabulu ide u jednom smjeru i obezbjeđuje nit koja nam daje jasan uvid u to kakav će biti završetak, a onda, potpuno neočekivano, u posljednjem pasusu priče slijedi sasvim suprotan ishod. Ovo je zastupljeno u svih 12 priča, s koliko ih raspolaže knjiga „POTISNUTI – Uzvremene priče“. U tom kontekstu, one se završavaju happy end-om, odnosno srećno i zadovoljno po svoje aktere. Ni u jednoj priči nema obrnutog raspleta, te one prilično podsjećaju na bajke, koje se završavaju upravo tako: „Živjeli su srećno i zadovoljno do kraja života!“ Međutim, ono što ih razdvaja od bajki, a približava žanru novele, jesu elementi koje bih mogla nazvati „podržateljma šaljivog, veselog, skoro vrckastog“. Naime, imajući u vidu dužinu novele ili kratke priče, priče ove zbirke bi mogle bez zabune pripadati i jednom i drugom žanru. Ipak, smatram da su po narativnom sklopu bliže ovom prvom, barem većina njih. Zašto? Zato što novele računaju na dosjetku, šaljivu frazu, nerijetko i na vragolasti preokret. Sve ovo je zastupljeno u analiziranoj zbirci. Veoma smjelo, koristeći često i opskurne izraze, Tasić dovodi likove u „nezgodne“ situacije, pri čemu izaziva smijeh kod čitaoca. Ako se sjetimo da je karakteristika novele i obavezna pouka na kraju, onda je i to još jedan razlog zbog kojeg ove priče treba uvrstiti u žanr novele. Autor, naime, veoma često priče završava nekom poučnom dosjetkom ili upadicom, kojom daje lični pečat pričama, ali ih, takođe, donekle ovim postupkom približava i žanru basne, s, naravno, bitnom razlikom: u basni su likovi životinje, a kod Tasića izgrađeni, zreli, razumni ljudi. Međutim, treba uzeti u obzir tri priče koje pripadaju zadnjem, trećem podnaslovu „Djeca“, a u kojima su glavni likovi, mogli bismo reći, životinje, i to kučići. Doduše, o njima se priča, ali, ipak, iako ne pričaju, izlaze u prvi plan i dominiraju na sceni.

Prepoznatljiv reper Tasićevog pripovjedačkog umijeća je i priča u priči. Autor u nekoliko priča daje liku da preuzme poziciju pripovjedača i doslovno vodi monolog, kojim čitaoce uvodi u priču ili im razjašnjava određeni događaj iz prošlosti. To je slučaj npr. u priči „Korintski stubovi“, u kojoj Jelena Majakova piše o jednom događaju iz svog života. U priči „Majstor“ zastupljen je drugi slučaj. Ona je, naime, ispričana iz tri rakursa, tačnije s tri tačke gledišta – sina, oca i majke. Ovakvo „rasvjetljavanje“ jedne iste priče iz više uglova značajno je radi upoređivanja likova, predstavljanja njihove osobenosti i, konačno, nuđenja čitaocu više od jedne interpretacije ispripovijedanog događaja. U ovim se dijelovima knjige, kao što vidimo, autor „skriva“ iza svojih likova, odnosno stavlja svoje riječi njima u usta. Likovi ga odmjenjuju, postaju pripovjedači, te je prisutan jedan element postmodernističke proze poznat kao ekstradijegetički pripovjedač. Dakle, on je u ovim slučajevima heterogen, nevidljiv, „rasplinut“ u likovima. Tasić na ovaj način ističe i potcrtava raznovrsno, složeno umijeće naracije.

Napokon, važno je reći nekoliko riječi o literarnosti ovih priča. Da nisu zamišljene kao prozne cjeline, na mnogim mjestima bi mogle lako preći u poetske žanrove. Slikoviti, lirski opisi prirode i stanja kod Tasića prevazilaze grube okvire proze i polako „uplovljavaju“ u svijet poezije. Time on dočarava i približava čitaocima određene bitne, za koncept priče presudne elemente, te ovi opisi postaju svojevrsni konektori koji otvaraju polje novih značenja i omogućavaju „razbijanje“ napetosti i umirivanje, usporavanje cjelokupne radnje.

Iznoseći vlastite impresije povodom zbirke priča „POTISNUTI – Uzvremene priče“, moram priznati da je jedno ovakvo djelo potrebno današnjoj književnoj sceni, na kojoj, nažalost, dominiraju ratni narativi, koji izazivaju ništa drugo do tugu, žal i negativne emocije. Ako su jedan od najbitnijih faktora svakog književnog djela njegovi recipijenti, kao što jesu, onda ne vidim razlog zbog čega ih se ne izaziva više na pozitivnost i smijeh, negoli na suze, očaj i podrivanje neželjenog. Dragi Tasić je uspio upravo to; ponukati čitaoce na ono lijepo, radosno i šaljivo u njima, ostavljajući nakratko po strani tegobne situacije i stanja. Iako i on problematizira i ne zaobilazi pitanje rata (konkretno Drugog svjetskog rata), tematizira ga isključivo i samo kao materijal koji upotrebljava u svrhe lijepe, vesele književnosti, ali nikako ne trivijalne ili kičaste. S obzirom na sve prethodno napisano, iskrene pohvale autoru, uz želju da uskoro svjetlost dana doživi još mnogo ovakvih njegovih djela.

                                                                                                                                      Slađana Golijanin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*