Sanela Halković: Boje tragova (druga nagrada časopisa Avlija za najbolju priču 2013.)

Filed under: Avlija 2013,nagrađeni radovi,region |

Iznošenom, crnom cipelom bez pertli, Adil zakorači na nepoznatu zemlju. Teškim korakom, desnoj pridruži lijevu. Ostavi duboke tragove u snijegu. Bijele. Napravi još nekoliko koraka udaljujući se od autobusa, iz kojeg je upravo izašao na kratku pauzu. Okrenu se i pogleda tragove za sobom.
Kud god hode, ljudi ostavljaju tragove, al’ se oni samo u snijegu poznaju, pomisli najprije. Sjeti se odmah da se vide i u pijesku, samo se nekako brzo zatiru kao i u vodi.
Kao dijete volio je da u vrelom pijesku ostavlja žute tragove bosih nogu, ili različite šare napravljene prstima ruku. U nedostatku igračaka, njemu i djeci iz sela, pijesak je bio najčešća zabava. I pored negodovanja svoje majke, stalno ga je donosio u džepovima, u kosi, pa čak i u donjem vešu. U egipatskoj oazi Farafra, u kojoj je rođen, pijeska je bilo i u hrani.
Sada je bio hiljadama kilometara daleko od kuće, napravio je bezbroj koraka i tragova, od kad je krenuo u izbjeglištvo, različitih boja i oblika. Nije ni obraćao pažnju na njih sve do danas, dok ih nije vidio u snijegu.
Osim jednog zakržljalog drveta, koje je ličilo na kaktus, na valovitoj bijeloj poljani, oko njega, nije bilo ničeg. Podsjećala je na Saharu, al’ isječenu ogradama od drvenih kolaca i bodljikave žice, samo u drugoj boji. Izgleda je beživotno, barem sad, dok je prekrivena snijegom do koljena.
Pešter! Na tu ga je visoravan nemjerio put. Bezuspješno je pokušavao zamisliti kako ta poljana izgleda ljeti kad ozeleni. Lakše mu je bilo zamisliti je žutu, pješčanu.
Vozač atobusa u tom trenutku, nekoliko puta kratko pritsnu svirenu, javljajući da je pauza završena. Zbog velikog temperaturnog minusa, tek dvadesetak putnika bijaše izašlo iz tri autobusa. Vratiše se svako na svoje mjesto. Adil, namjerno vrati u autobus koracima koji su pratili njegove već napravljene tragove.
– Da li je mnogo hladno? – na arapskom jeziku ga upita žena koja je već pet sati nepomično sjedela pored njega. Na licu joj se čitala zabrinutost.
– Izdržaćemo, samo ako nas prihvate, – odmah joj odgovori Adil, takođe na arapskom, želeći da zvuči optimistično, razvuče usne u nekakav zorom osmjeh. Nasloni glavu na plišano zaglavlje autobuskog sjedišta i zaroni u misli gledajući krajolik.
Autobusi krenuše u koloni, vozeći sto dvadeset dunjalučkih putnika, koji se mjesecima potucaju po drumovima, podrumima, šupama, svakojakim prihvatilištima, granicama, prelazeći iz zemlje u zemlju. Krenuli su sa različitih tačaka zemaljske kugle, Sirije, Egipta, Afganistana, Pakistana, Nigerije.
Dijelili su dvije stvari – ono što ih je primoralo na ovakav put i cilj. U neizvjestan pohod otjerao ih je rat i sirotinja, a zajednički cilj bila je Evropa, obećana zemlja.
Svi su nekako ličili jedni na druge, crnih okruglih očiju, tamne puti, bijelih zuba i dlanova. Među putnicima je bilo i djece, djevojčica sa pletenicama, neobično ispletenim za ovo podnevlje.
Pa iako fizički drugačiji, imali su istu muku, koju su stanovnici Balkana, kuburili devedesetih godina. Za petama su im bili glad i strah. Ovoliko snijega vidjeli su samo na slikama. U njihovom zavičaju temperatura je rasla i do pedeset stepeni u plusu, na Pešteri je, kako su čuli, zimi bilo četrdeset ispod nule. Strepnja ih je tjerala na tišinu, a oči odavale strah od nepoznatog.
Zbog lošeg puta i potrošenih amortizera na autobusu, Adilova glava je naizmjenično blago udarala o prozorsko staklo i opet se odvajala od njega. Iz Kaira je krenuo sa bratom Zaferom. Majka im je umrla samo nekoliko godina nakon što su iz pustinjske oaze, došli da žive u glavni grad Egipta. Otac je, još dok su živjeli u Farafri, otišao da traži neki bolji život. Nikada se nije vratio, dječaci su znali samo priču o njemu, al’ ga se nisu ni sjećali.
Od tada su živjeli sa nanom, očevom majkom. Zafer još uvjek učenik, Adil je bio student druge godine filozofskog fakulteta.Vjerovao je da može promjeniti svoju zemlju. Na protestima u svijetu poznatim pod nazivom “arapsko proljeće”, bio je jedan od idejnih tvoraca parola i urednik studentskih novina.
Kolege su mu javile da je na policijskom spisku nepoželjnih. Imao je samo vremena da spakuje nekoliko ličnih stvari. Zafera nije smio ostaviti, bojeći se da će policija njega uhapsiti i ispitivati. Ponijeli su nekoliko hiljada dolara, cjelokupnu porodičnu ušteđevinu. Halalili se sa nanom i krenuli u neizvjesnost, tragajući za nekim mirnijim svijetom. Dok su izlazili iz male kuće u predgrađu, iz odžaka je kuljao crni dim, gutajući propagandni materijal i nekoliko primjeraka studentskog lista. Nakon što su otišli, na nebu se još dugo razvlačio crni trag.
Poslije dva mjeseca putovanja, skrivanja, strepnje i straha našli su se u malom istanbulskom hotelu. Još tri mjeseca bila su potrebna da tu zarade novac za dalje putovanje. U nekom memljivom podrumu radili su u ilegalnoj fabrici plastike za male dnevnice.
Adil se sada u autobusu, na Pešteri, sjećao tog posljednjeg jutra koje su proveli u Istanbulu. Bili su srećni što nastavlju put. Povezali su se sa nekim ko će ih čamcem prebaciti do Grčke, 450 evra po osobi. Zafer se preglasno smijao dok je ispijao čaj pred polazak. Od smijeha se zagrcnu, zakašlja, nage se naprijed te čaj proli po bijelom čaršafu, ostavljajući tamno crveni trag.
Gumeni čamac sa motorom, ukrcao je previše putnika, jer novac određuje pravila. Čekali su noć da krenu, a ona je donijela vjetar i talase. Dvanaest emigranata, kako u svijetu zovu one, koji iz očaja pokušavaju da se ilegalno dokopaju tla nekih bogatijih zemalja, tiskalo se na malom čamcu. Ćutali su ko nijemi, plašeći se da bi i riječ mogla biti preteška, i izazvati nesreću. Čamcem je upravljao jedan Grk, sporazumijevali su se lošim engleskim jezikom i rukama. I njih i njega pokretao je zapravo jezik novca, tjerajući ih na rizik.
Kuckajući glavom o prozor autobosa, Adil se pokušavo sjetiti kako je sve počelo. Nije mu polazilo za rukom, ni sad, ni dva predhodna mjeseca. Sjećao se samo da je na moru nastala panika, putnici u čamcu su se hvatali jedni za druge, galamili, neki su nesmotreno ustali na noge, osjetio je samo ledenu vodu, ko noževe po tijelu. Ostao je nekako na površini, instiktivno valjda, i ne sjeća se pokreta i misli u tom trenutku, sjeća se samo bezbojne vodene pjene oko sebe, tragova Zaferovog nestanka. Ni tijelo mu nijesu našli.Najbrže nestaju tragovi u vodi…
Sve što se kasnije događalo, za Adila je bilo bez značaja. Spasioci, ispitivanje u grčkoj policiji, bolnica, pritvor, Evropa… Sve je izgubilo smisao, nije se vrijedelo ni boriti za dozvolu boravka, ni nastavljati dalje. Rijetko je govorio, zapravo samo bi odgovorio kad ga ko šta pita, toliko je pristojnosti ostalo u njemu.
Brodolom su preživjela još samo trojica emigranata. Kad su krenuli dalje, sa sobom su poveli i njega. On je samo, kao sjenka išao za njima. Sad kad nema Zafera, nema ni razloga za borbu. Nazad nije imao kud, oni su ga vukli naprijed, pa ih je slijedio. Od autobusa do autobusa, u kamionskim prikolicama, u vagonima… U Srbiju su ušli pješice kroz šumu. Odmah su u prvoj policijskoj stanici zatražili azil. Utočište. Učinio je to i Adil.
U pratnji policije, smjestiše se pored prihvatiliša za azilante. Pored, jer unutra nije bilo mjesta. Mjesta nije bilo ni na patosu, ni u hodnicima, ni u predulazu. Sve je već bilo popunjeno. Gotovo dva mjeseca spavali su napolju. Kupali se, hranili, životarili, pod nebeskim svodom. Bili su u nekom selu neobičnog naziva, koje oni nisu mogli prevesti, al’ koje je u svom korjenu sadržavalo ime Boga.
Uprkos božanskom nazivu sela, mještani su đavolski bili protiv azilanata. Šejtanskog posla dohvatili su se neki, najglasniji od njih. Postavili su prepreke na putevima u blizini, blokirali jedan dio države, nosili transparente, na kojima je na engleskom jeziku pisalo: „ODLAZITE“. Spriječili su dostavljače hrane da dođu do prihvatilišta, na kraju podmentuli požar, koji je progutao baraku namijenjenu za smještaj. Uplašeni, gladni i očajni gledali su kako u vatri nestaje utočište kom su se nadali.
Te noći nije samo izgorjelo zidano zdanje utočišta, izgorjela je nada.
Na zidu, oko nestalih prozora i vrata, ostali su čađavi tragovi dima. Oni koji su jasnije vidjeli, prepoznali su tragove rasizma. Noć su proveli u autobusima, kojima su predstvanici vlasti pokušali da ih odvezu do nekog hotela, al’ zbog barikada na putu, nijesu mogli proći.
Nigdje ih nijesu htjeli. Uzalud su ljudi iz Komesarijata za izbjeglice i migracije Srbije, pokušavali da pronađu neko mjesto gdje bi ih prihvatili. Nekoliko dana trajala je agonija tri stotine uplašenih, gladnih ljudi u autobusima. Onda je stigla vijest da su u Sandžaku, na Pešteri dobrodošli. Ništa im nije zančio taj geografski pojam. Neki su su se ponadali da bi tamo zaista mogli naći svoje parče neba, neki su ćutali s nevjericom, uplašeni događanjima prethodnih dana.
Podijeljeni u dvije grupe, kenuli su u dva sandžačka grada, Tutin i Sjenicu.
Tako se Adil, sa svojom grupom, u autobusu koji je hitao ka Sjenici, obreo na Pešteri. Radio talasi, koje je vozač odabrao, do uha su mu donosili žive tonove. Bio je to svjetski poznat hit „Gangnam Style“. Čuo je taj brzi ritam u svim zemljama kroz koje je prošao na ovom putu. Svugdje je, čini se, stigla ta melodija.
Pravo je čudo, pomisli on, kako nas neke note mogu spojiti i učiniti da imamo nešto zajedničko, svi mi ljudi na planeti. A opet, neke druge sitnice, kao što je boja kože, mogu nas toliko podijeliti i učiniti neprijeteljima.
Gledao je prve kuće koje su se počele nizati na ulazu u nepoznati grad. Među putnicima je bio tajac, iščekivanje i strah. Samo da nas prihvate, mislili su svi, plašeći se reakcije mještana. Na ulicama skoro nije ni bilo ljudi. Samo led i snijeg.
Parkiraše se ispred hotela „Berlin“, u koji je trebalo da budu smješteni. Uplaši ih okupljena skupina ljudi. Čekali su ih. Zašto? Svi su gledali u prozore autobusa. Bilo je i muškaraca i žena, djece. Svi dobro utopljeni. Azilanti su oklijevali da izađu iz utočišta autobusa, iako je vozač već otvorio vrata. Adilu je i onako bilo svejdno, živjeti ili ne. On, zato, izađe prvi.
– Welcome, hošđeldum, dobrodošli, bujrum, bujrum…, dovikivali su ljudi sa kapama, umotani šalovima, mašući rukama u znak dobrodošlice.
Egipćanin im uzvrati širokim osmjehom, razumio je samo riječ na engleskom jeziku. To je bilo dovoljno. Uđe među njih, prihvatajući njihove ispružene ruke za rukovanje. Za njim, počeše izlaziti i ostali. Okupljeni mještani su se fotografisali sa azilantima, donosili slatkiše i drugu hranu, zimsku odjeću i obuću. Jedna starija žena je na poslužovniku nosila baklave. Ponudi i njega. On uze parče baklave, zahvali joj klimanjam glave i zagrize sočni, ukusni kolač. Šerbe mu se slivalo niz ruku, kapalo je po snijegu ostavljajući zlatno smeđi trag.

 .

Sanela Halković

Sanela Halković

Sanela Halković (1971) novinarka iz Sjenice, radi za nekoliko medijskih kuća. Tekstove i kolumne objavljuje u više listova i časopisa. Autor je zbirke pripovedeka Jama, u kojima prvenstveno podiže glas protiv gladijatorkog svjetskog poretka, gdje vlada zakon jačeg.

Udata je i majka dvoje djece.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*