Sanda Hančević, OBLAČNA SOBA (Zlatna bravura, Pričigin 2010.)

Filed under: nagrađeni radovi,Pričigin 2010,region |

Dok je radio na sanaciji krova seoske škole, tesar A.D. (38) izgubio je ravnotežu i pao u šest metara dubok ponor. Tako su, otprilike, vijest prenijele dnevne novine. On je međutim padao dugo, ili mu se to samo činilo, jer imao je dovoljno vremena promisliti o famoznoj sekundi koja čovjeku zauvijek promijeni život. Čim mu je noga zagazila u prazno, sjetio se žene i djece. Slika njihovih lica isprva je bila blistava i živa, no kako je padao dublje, boje su polako nestajale i naposljetku je ostala samo blijeda sepija. Shvativši da ih vjerojatno nikad više neće vidjeti, počeo je plakati. Suze su divlje navirale i lijepile mu se za obraze nošene potiskom zraka, pa je za trenutak imao dojam da pada kroz kišu. Zbog toga se valjda sjetio raskrivenog krova školske zgrade i dnevnica koje nije naplatio. I dok je tako ponirao u bezdan i plakao u očaju, nad njim je visjela sva sila neostvarenih planova i pomislio je, gle apsurda, upravo će izgubiti glavu zbog posla koji mu je odavno dosadio jer ničeg nepoznatog tu nije preostalo i nikakvog izazova više nije bilo, ostala je samo ravna crta. Savršeno ravna poput sljemena krova s kojeg je pao.

Za divno čudo, dodir s tlom bio je mekan, čak udoban, kao da se nakon napornog radnog dana izvalio na krevet. Bio je to jedini komad namještaja u njegovoj momačkoj sobi čije je trošne zidove davno izjela vlaga. Poznavao je dobro sve zakrpe na žbuci, škure klimave poput starog zubala i raspukle uglove u kojima su se gnijezdili paukovi. Kolikih se samo zima tu nasmrzavao, sklupčan kao babura ispod vunenog pokrivača, s turobnim osjećajem nesigurnosti koji ga nije napustio čitavog života. Odrastanje u ovom prostoru potpuno ga je predodredilo, sada je u to bio siguran. Radio je predano i savjesno ne birajući poslove, a pritom mnoge nije ni volio, odlučan u namjeri da se izvuče iz siromaštva. No, kad je to nastojanje urodilo plodom i kad je postao svjestan da hoće i može bolje, nije se usudio riskirati. Bilo mu je lakše odustati od snova negoli živjeti u strahu da će se sve što je stvorio srušiti kao kula od karata i onda će vlastitu djecu osuditi na život u nekoj sličnoj sumornoj sobi.

Ali sada se nešto debelo promijenilo u načinu na koji je percipirao prostor oko sebe. Gledajući kroz trepavice još slijepljene od sna, tamne mrlje na stropu doimale su se poput oblaka. Bilo je tu kumulusa nalik na hrpe kukuruznih kokica, vlaknastih cirusa i stratusa, pa grudastih stratokumulusa. Čitavo sjajno, raskošno nebo oslikalo se u njegovoj sobi, Oblačnoj sobi. Tako ju je nazvao, osjetivši po prvi put želju da se uhvati u koštac s duhovima prošlosti i reprogramira samoga sebe.

Probudio se u bolnici, nakon dva dana kome. Slomio je ključnu kost i tri rebra, ogulio sve nokte u očajničkom pokušaju da spriječi pad, ali najvažnije od svega, ostao je živ. Čitav se dan nije prestao smijati svojoj sreći! Kasnije je ženi potanko ispričao onaj neobičan san i izvijestio je o nakani da utjelovi viziju Oblačne sobe. Shvatio je to kao misiju, svojevrsno Božje poslanje kojem je na koncu imao zahvaliti što je uopće preživio pad. Ona, međutim, nije dijelila njegovo ushićenje. Pripisivala ga je traumi kroz koju je prošao i dok se zabrinuto smješkala, klimajući mu tobože s odobravanjem, duboko u sebi je strepila da se njezin suprug vratio iz mrtvih lud.

To su uskoro stali promišljati i ostali članovi obitelji, a za koji tjedan već je čitavo selo šuškalo da majstor tesar nije sav svoj. Veselilo ih je, doduše, što se brzo oporavio i nanovo primio posla jer bio je čovjek dobra glasa i poštenja. Ali nakon pada radio je kao navijen. Ne samo da je po čitave dane visio na gradilištima zarađujući za život, nego je još i vlastitu kuću pretvorio u gradilište. Sklepao je daščaru iz koje se redovito čuo orkestar raznog alata, no budući da nikog nije puštao unutar, moglo se samo nagađati kakvo to čudo u tajnosti stvara. Jedina osoba koja je sve znala, bila je njegova žena. Ali od silnoga srama jedva je i samoj sebi priznala da je taj uzoran i poštovan član zajednice uništio čitav vrt kako bi u njemu izgradio što?! Oblačnu sobu. Koliko je uzaludnih suza isplakala, koliko krunica izmolila, a Bog joj je svjedok da se u krajnjem očaju poslužila i nekim moralno upitnim sredstvima, pa ako će joj suditi zbog toga neka jer samo je htjela odvratiti nesretnika od sulude zamisli koja će ih na koncu sviju baciti u propast. Naravno, bilo je bez odjeka. Nebesa su ostala gluha na njene vapaje, kao da ih je progutala buka što se mjesecima orila iz te vražje radionice.

A onda je jednog dana iznenada sve utihnulo. U prvi tren nije ni primijetila; toliko je već otupjela na slušne podražaje, shvativši valjda da će vlastitu prisebnost sačuvati jedino ako se isključi. Sjedila je za stolom i krpala čarape, bacajući povremeno pogled na upaljen televizor. Dok je tišina polako punila prostor, prigušeno brborenje s ekrana zaokupilo je njezinu pažnju. Trebalo joj je par sekundi da shvati kako je to jedini zvuk kojeg čuje. U isti ju je mah nešto ledeno i oštro ubolo posred srca. Mrtav je, pomislila je užasnuto.

Istrčala je van, u mrak crnji od njenih misli. Gotovo je preletjela put od kuće do barake, zaobilazeći spretno sve prepreke pred sobom, kao da ju je sama Božja ruka vodila. Vrata je naciljala već izdaleka jer su kroz spojeve među daskama u noć curile tanke niti svjetlosti. No, baš kad se mislila baciti na njih, začula je zvuk koji ju je ukopao na mjestu. Bili su to jedva čujni jecaji koje bi u nekoj drugoj prilici lako mogla zamijeniti s promuklim cviljenjem mačića. Ali sada nije imala ni trunku sumnje: on je tamo plakao. Više zbunjena negoli uplašena, polako je odškrinula vrata. U osvijetljenoj unutrašnjosti lebdjele su čestice piljevine pa je čitav prizor djelovao sfumato. Ali kakav je to prizor bio! Kao da je u jednom treptaju oka iz najgore noćne more zakoračila u čudesan san. Svud unaokolo, uz grube stjenke barake, nizali su se vitki drveni stupovi profiliranih baza i pomno izrađenih kapitela koji su podsjećali na stilizirane cvjetne glavice. Na njima je počivao strop s velikim kvadratnim otvorom, a nasred tog bajkovitog malog peristila, na povišenom podiju do kojeg su vodile tri stube, u tihim se suzama davio njegov tvorac. Sada je znala da plače od sreće. Poletjela mu je u zagrljaj, ridajući koliko je grlo nosi, probudivši pijetle tako da su do jutra bez prestanka kukurikali, probudivši susjede, probudivši i djecu koja su u strahu od najgoreg dotrčala u baraku i rekla im je tada, ljubeći ih i grleći ih, da se sva djela ljudskih ruku što ih je ikad u životu vidjela mogu od srama skriti iza čudesnog ostvarenja njihovoga oca!

Ono malo uspavanih sumještana čiji je san bio tvrđi od pijevaca i plača, probudio je konačno tesar kad je obarao daščaru. Htio je čim prije svojoj obitelji pokazati pravu svrhu Oblačne sobe. Tako se i zbilo da su dočekali zoru, ležeći zagrljeni ispod otvora na stropu, pred zabezeknutim očima susjeda. Dok se vani u svježini budio dan, po rumenom su se nebu razvukli sitni oblaci. Gledali su kako se polako miču, poput pahuljastih ovčica čije su runo pozlatile prve zrake izlazećeg sunca. U tom trenu nisu mogli ni naslutiti da će Oblačna soba doživjeti svjetsku slavu, stojeći uz bok stubama iz Santa Fea i drugim neponovljivim gradnjama u drvu. No, varali bismo se kad bi pomislili da im je takvo što tada uopće bilo bitno.

Sanda Hančević

sandahancevic@yahoo.com

 

O autoru:

Sanda Hančević rođena je 9. studenog 1973. u Splitu. Diplomirala je arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Lumbardi na otoku Korčuli. Osim arheologijom, aktivno se bavi očuvanjem i promicanjem korčulanske kulturne i prirodne baštine. Stalna je suradnica Gradskog muzeja Korčula i Konzervatorskog odjela u Dubrovniku. Potpisuje autorstvo nekoliko tematskih izložbi, postavljenih u Gradskom muzeju Korčula i Centru za kulturu Vela Luka. Članica je Hrvatskog arheološkog društva i udruge Bašćina u sklopu koje sa suradnicima vodi galeriju 3VOLTA u Lumbardi te organizira autorske i tematske izložbe. Aktivno sudjeluje u radu neformalne mreže otočkih kulturnih institucija kor::net (korčula::network).

Objavljuje znanstvene, stručne i popularno-znanstvene radove te piše kratke priče. Pobjednica je Pričiginovog natječaja za najbolju kratku priču 2010., gdje je s Oblačnom sobom osvojila Zlatnu bravuru.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*