Sanda Hančević: Kairos (Trogir 2012 – prvo mesto)

Filed under: nagrađeni radovi,region,Trogir 2012 |

kairosKarmela je na jedvite jade s tavana spustila stari putni kovčeg. Bio je velik, težak i pohaban, a činilo se da ga na okupu drže još samo izlizana kožna pojačanja s kojih je otpala bar trećina zakovica. Svaka sljedeća stuba mogla je biti kobna. Nastojala je zato amortizirati udarce i što pažljivije odvući teret kroz kuću do dvorišta. Pri tom joj je sila teže svojski odmagala, baš kao i nebrojene kolonije grinja koje su oblaci prašine dizali u zrak. Kroz napadaje kihanja, rukavom je brisala nos i mrsila psovke u bradu, žaleći što nije taj prokleti kovčeg šutnula nogom još s vrha stubišta.
Ali znatiželja je, kažu, ubila mačku, a sad joj je i Karmela plaćala danak. Otkad je primila brzojav kojim su joj javili da je Stara Teta „preminula blago u Gospodinu“, čekala je na ovaj dan: da slobodno uđe u njezinu kuću, popne se na tavan i otvori kovčeg. Stara Teta zapravo se zvala Domenika; bila je Didina sestra i duvna, ali nitko iz obitelji nije imao prisan odnos s njom. Dok je bila dijete, Karmeli se činilo da je to zbog Tetine zloće: njezino sivo lice nikada nije ozario osmijeh, pa čak je i strogi habit djelovao prijaznije od figure koju je zaogrtao. Odrastanjem je, međutim, shvatila da fasada više skriva negoli otkriva. Time joj je jasnija bila tvrda Tetina ćud i život koji joj je odrvenio srce i razlog zbog kojeg ju je jednom davno istukla, zatekavši je u igri na tavanu.
Još uvijek je mogla prizvati u sjećanje tu sliku: Teta je upravo doputovala iz Trogira; sjedila je na terasi pod odrinom, hladila se lepezom i u društvu Mame i Babe pila čaj od mažurane. Dosađujući se kurtoaznim razgovorima odraslih, Karmela se iskrala u samoću, a znatiželja ju je, korak po korak, odvukla sve do tavana. Najednom, kao da je netko polako pojačavao zvuk, tupi odjek koraka na drvenom stubištu postajao je sve prisutniji i jači, ostajući lebdjeti u zraku čak i nakon što su se vrata otvorila uz tresku, a Teta, lica izobličenog od bijesa, nasrnula na nju poput crne vještice! Strašna je ta slika, strašna i tragična u isti mah, pa su Karmeli oči zasuzile, a u nosu je nešto zagolicalo. Od tog nadražaja ponovo kihne. Namočila je krpu u rakiju i prebrisala kovčeg, razmišljajući pritom koliko je korektno kopati po intimi mrtve žene. Kuću je svakako morala isprazniti jer je obitelj već oglasila prodaju. Ali mogla je to obaviti i diskretnije, da je nije tako silno vukao sadržaj putne torbe koju je jedna zanesena mlada djevojka nekoć davno pakirala, ne sluteći kako je nikada i nikamo neće odnijeti. Osim na tavan, gdje će u prašnjavom mraku zakopati čitav svoj život.
Kad je otvorila kovčeg, zrakom se proširio miris ishlapjele lavande i raspadnutih snova. Na samom vrhu, poput koplja koje će odbiti drskoga uljeza, ležao je kišobran. Njegovu crnu svilu potpuno su izjeli moljci, a ručku mu je prošupljila crvotočina, no svejedno se vidjelo da je to bio jednostavan, muški model. Možda je pripadao Pradidi, a on ga je dao svojoj jedinoj kćeri za putovanje u Novi svijet. I novi život. Tako je mislila Karmela, računajući da u suštini očinske ljubav prema ženskom djetetu, uvijek leži snažan zaštitnički poriv. Zato ju je valjda i uputio na odlazak, nastojeći jadnicu zaštiti od sramote koja je prijeteći rasla, usporedno s njezinim trbuhom.
Ispod kišobrana, okružena platnenim vrećicama s ostacima lavande, uredno je bila složena posteljina iz Tetine nesuđene dote. Jednostavan vez, čiju ljupkost nisu uništile čak ni gozbe moljaca, odavao je dojam da ga je sama izradila, nedovoljno vještom djevojačkom rukom. Na toj je posteljini trebala uživati sreću bračne ljubavi… Samo da se on vratio po nju.
Onoga ljeta, kad su je obiteljski razgovori prvi put uveli u tajnovitu Tetinu priču i kad je njezin hladan lik naglo poprimio ljudski oblik, imala je trinaest godina i bila nesretno zaljubljena u jednoga Bruna. Tada je vjerovala da ljubav i patnja dolaze u paru, baš kao što život spari tragične ljubavnike, pa se onda o njima pišu knjige i snimaju filmovi. Karmeline romantične konstrukcije zanemarile su, međutim, onu prizemnu dimenziju: ogovaranje i podsmijeh, sramotu čitave obitelji koja se godinama vukla po gradskim ulicama, prateći ih uporno, poput sjene.
Zadubljena nad sadržajem starog kovčega, pitala se što li je to Teta tako strašno skrivila da se sredina obrušila na nju, a ne na oca njezinog djeteta koji je dao petama vjetra čim je shvatio da joj jedino brakom može spasiti čast. I zašto je, zaboga, njegova obitelj ohrabrila taj kukavički bijeg i zašto ju je pustio vjerovati da će se vratiti po nju?! Tamo preko mora, primao je vijesti iz staroga kraja i morao je znati da se dijete kojeg su začeli nikada nije rodilo. No, ostao je hladan na njenu bol, ne poslavši joj niti riječi utjehe.
Tako je bar mislila Karmela, natapajući suzama sićušne pletene papučice što ih je našla u slojevima posteljine.
Izvadila je potom još i dva kompleta dječjih plahti, požutjele ručnike, vezeni stolnjak s ubrusima i vunene muške čarape – ispletene zacijelo za njega. Nakon novog vala kihanja, ispuhala je nos u jednu od njih i bacila ih sa strane. A onda je uslijedilo iznenađenje.
U mekanom središtu kovčega, ušuškani među plahtama i rubljem, ležali su gipsani odljevi trogirskog Kairosa; njih šest na broju! Otkriće ju je, blago rečeno, zapanjilo, ali prikaz je prepoznala iz prve – po pokretu tijela, nestašnom čuperku kose i ulomku vage čije su plitice tko zna kada nestale u nepovrat. Isti su reljefi resili sve obiteljske stanove i kuće, a poklanjala ih je upravo Stara Teta – možda i kao vlastitu rukotvorinu jer su u samostanu, gdje se čuvao original, sestre same radile odljeve. Karmela je pretpostavila da su i primjerci iz kovčega bili njezinih ruku djelo, no nije shvaćala poveznicu između Kairosa i ostalog sadržaja: kakve je uopće veze reljef mogao imati s relikvijama iz Tetinog prošlog života? Osim ako nije simbolizirao propuštenu sreću? Jer legenda kaže da Kairos, bog sretnog trenutka, kraj svakog čovjeka prođe samo jednom u životu.
Pa ipak, sve i da je bila u pravu, nešto ju je kopkalo: sa simboličkog joj aspekta nije trebalo toliko odljeva. Zašto ih je onda Teta spremila baš šest?
I dok ih je pažljivo izvlačila iz kovčega, jedna je sitna nepravilnost privukla njezinu pažnju. Rupica u čuperku, nastala nekom greškom u lijevanju, otkrila je komad papira s tragom tinte. Srce joj se snažno uzlupalo, čula ga je u ušima kako bubnja dok je drhtavim rukama prevrtala reljef, uzaludno tražeći još kakav trag. Kairos je dobro čuvao ono što mu je bilo povjereno.
Karmela se osvrnula oko sebe. U zatvorenom dvorištu Tetine kuće nije, naravno, bilo ni žive duše, no svejedno se željela uvjeriti u to prije nego li je odljevom tresnula o pod. Kad je otvorila oči, pomela ju je bujica adrenalina: pisma! Gotovo je vrisnula u nebo – Pisma, pisma!! – smijući se kroz suze, kao sumanuta. Slutila je to čim je ugledala onaj papirić, da će među krhotinama gipsanog božanstva, osvanuti najvrjednije blago Tetinog života, njegova pisma!
Dome moja… Tepao joj je slatko, žaleći do smrti što su ga rastavili od nje. U osamdeset i četiri pisma, sabrao je sve svoje ljubavi, snove, tuge i boli, sjećanja na dane koje su proveli zajedno i ludu nadu da će je vidjeti još jednom prije nego umre.
Ganuta spoznajom da je i njega mimoišao pravi trenutak sreće – neuhvatljivi Kairos što uvijek je u žurbi i od vjetra brži, Karmela je neutješno plakala. Suze su tekle kao divlja rijeka, natopivši komade razbijenog gipsa i posteljinu i papučice i njegove čarape i stari crni kišobran… Natopile su pisma, razlivši tintu koja se izgubila među kamenim pločama poda, prateći davne odjeke Tetinih koraka.
Okrutnost sredine i oholost obitelji uspjeli su uništiti živote dvoje mladih ljudi i stvoriti tragične ljubavnike o kojima nitko neće napisati knjigu, niti snimiti film. Ali sada, kad su konačno združeni u vječnosti – pomislila je Karmela brišući suze – sada je to sasvim nebitno.

Sanda Hančević rođena je 9. studenog 1973. u Splitu. Diplomirala je arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Lumbardi na otoku Korčuli. Pobjednica je Pričiginovog natječaja za najbolju kratku priču 2010., gdje je s Oblačnom sobom osvojila Zlatnu bravuru. Objavljena joj je knjiga Priče iz dva škafetina u izdanju Naklade Bošković (Split, 2012.), a napisala ju je zajedno s Valerijom Jurjević. Na natječaju Gradske knjižnice Trogir njezina je priča Kairos osvojila prvu nagradu žirija i uvrštena je u zbirku Priča se (p)o gradu (Gradska knjižnica Trogir, 2012.). Iste je godine, na natječaju Male performerske scene iz Zagreba, priča Pozdravi mir ušla u uži izbor i čeka objavljivanje u zbirci. Na samom početku 2013., na natječaju Priče o kosi, kojeg su organizirali Lush i Centar za krativno pisanje, osvaja još jednu nagradu s pričom Zadnji modni krik.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*