Safet Sijarić: Gdje mi je kufer s rukopisima, tu sam i ja

Filed under: intervju,region,zemlja |

Razgovor sa piscem Safetom Sijarićem – ovogodišnjim dobitnikom “Ćamilovog pera“

 

l. Gospodine Sijariću, čestitamo Vam na osvojenoj književnoj nagradi „Pero Ćamila Sijarića“ za 2012. godinu! Da li su za Vas književne nagrade ohrabrenje i podsticaj da nastavite svoju djelatnost još intenzivnije i bolje ili su samo obaveza više (prema čitaocima)?

Safet Sijarić:

– Prije svega, zahvaljujem se na čestitkama. Jer ne samo nagrada sama po sebi već i ove čestitke su za mene ohrabrenje i podsticaj za dalji rad. Svaka čestitka je za mene jedno naknadno priznanje i uvjerenje da ovo što radim zaista nešto vrijedi. U ovom konkretno slučaju čestitka mi još i više znači, jer ovaj put nagrada nosi naziv po onome s kim dijelim – isto prezime. Kad mi je nakon vijesti o odluci žirija zazvonio telefon i oglasio se jedan od mojih prijatelja, našalio sam se na svoj račun, rekavši kako je „lasno bilo meni dobiti nagradu amidžinu“. Naime, zbog ove koincidencije moglo je biti da mi neko i ne čestita! Ali me u ovom pogledu, srećom, baš lijepo brani konstatacija žirija da sam ovo priznanje „zaslužio još ranije“. Koliko na samom priznanju, još toliko sam zahvalan cijenjenom žiriju na tim riječima i takvom mišljenju. Prije svega zato što ova tvrdnja uvjerava da sam prošao mimo svake privilegije, da nije bilo ni „po babu“ ni „po stričevima“. A što se tiče obaveze, kao vječito nezadovoljnog onim što sam uradio svako priznanje me i obavezuje. Jer kad god naiđe ja prvo osjetim stid, znajući kako mi je slabo ono i kako mi ne valja ovo.

2. U jednom intervjuu ste kazali: „Nije lahko na ovim prostorima pisati prozu, jer su Ćamilov i Lalićev buldožer sve razorali; čega se god taknete, negdje su i oni taj motiv obradili. To su strahoviti rizici u koje sam ja ušao sa ovim arhaičnim temama, bojim se da moje pisanje ne bude blijeda kopija njihovog djela.“ Ipak ste pokazali da je moguće i danas pisati dobre romane i priče.

 Safet Sijarić:

– Još jednom se zahvaljujem, sad na takvoj ocjeni, koja me na isti rečeni način bodri i podržava. Potvrđujem citiranu izjavu iz tog intervjua, uz opasku da me novinari nijesu najbolje čuli po pitanju metafore s buldožerom. Naime, radi se zapravo o konstataciji koju je pri jednom našem razmišljanju uz kafu izrekao – rahmet mu duši – naširoko poznat i visoko priznat stariji kolega Ismet Rebronja! I ne bih mu to sad uzimao i javno krčmio kao svoje. On je pritom sudio kako u našoj situaciji „treba bježati, uhvatiti neku čuku“! Valjalo je onome ko je s Rebronjom sjeo. Jer priličan je broj onih koji su se uhvatili u Ćamilovu zamku i pokušali ga oponašati i prepričavati, a najpogodniji urnek im je bila prva njegova zbirka priča „Ram Bulja“, dok su naredne knjige, sa sve razvijenijom rečenicom, složenijom kompozicijom i sve življim pripovjedačkim vezom, bile za imitaciju malo teže (ako su ih ovi svaku i pročitali). A nije da nema te čuke! Zar nam sam Ćamil ne tvrdi kako u Sandžaku: „prevrni kamen – eto ti tema za roman“? Pa i u određenom strahu od podudaranja motiva opet je isti on tu da ohrabri ističući kako „svi mi ustvari pišemo istu knjigu“. S tim što je u principu, naravno, „svako piše na svoj način“. Dakle svojom rukom. I gledajući svijet sa svoje čuke.

3. Prilikom primanja nagradePero Ćamila Sijarićau Novom Pazaru izrazili ste želju da se stota godišnjica rođenja Ćamila Sijarića što dostojnije obilježi. Pa evo prilike da i mi damo izvjesni doprinos obilježavanju tog jubileja i afirmisanju Ćamilovog književnog djela. Recite nam nešto o stvaralaštvu Ćamila Sijarića.

Safet Sijarić:

– Toliko je toga rečeno i napisano o neponovljivom njegovom pripovjedačko-romansijerskom opusu iz kojeg brizga sama lirika, te zapaženim njegovim, također neobično poetičnim zapisima o gradovima, pa i o, nekako roditeljski toploj njegovoj lirici (koju je predugo stidljivo tajio), da bih sad ja ovako nevješt govornik, i pored sve svoje zadivljenosti tim svojevrsnim pripovijedanjem i neke začuđenosti nad tim neobičnim, tipično ćamilovskim stihom, u nekakvih par riječi koliko mi prostor dopušta, uspio iznijeti nešto što bi bilo vrhnje po svemu tome. A i ko je, zapravo, jedan njegov daljnji sinovac da bi o ovom originalnom našem klasiku kojeg drugi znaju bolje no rođaštvo, rekao nešto mimo svijeta?! Zato ću ovdje upomoć prizvati upravo jednog od onih koji ga najbolje poznaju – učenog i besprimjerno rječitog profesora Novaka Kilibardu. (Divno li je bilo slušati svojevremeno na simpozijima „Sopoćanskih viđenja“ u Novom Pazaru ovu dvojicu iz kojih je tekla jedna nezaustavljiva Drina priče! A još više u bajkovitom prostoru recepcije nesuđenog Šeherzadinog hotela „Vrbaka“ pred odlazak po završetku simpozija, kad bi njih dvojica rekli organizatoru da tu dođe po njih vozač ali – što kasnije!) Iako prezauzet misionarskim poslovima u Sarajevu nakon rata, poslovima koji su prethodili otvaranju crnogorske ambasade u Bosni i Hercegovini, nerijetko je ovaj druželjubivi i tako neposredni intelektualac nalazio vremena da se raspriča o onome o čemu je njemu, nesumnjivo, bilo najslađe – književnosti. I par puta sam ga čuo! „Istina, neki će biti prevođeni i prekoračiti nacionalne granice“, ovako otprilike znade danas reći uvaženi profesor, „pa i pročuti se, možda, tu i tamo po svijetu, ali dva su pisca koji će u nas biti čitani dok se bude čitalo. To su Branko Ćopić i – Ćamil Sijarić.“

4. Sigurno ste se tokom školovanja susretali sa nekim djelom Ćamila Sijarića kao školskom lektirom. Koga ste voljeli čitati i da li ste imali uzora, je li to bio adžo Ćamil?

Safet Sijarić:

– Nažalost, ništa od svog velikog prezimenjaka nijesam imao u lektiri, ni u osnovnoj ni u srednjoj školi, a ni na fakultetu. S čim sam se tokom sveg mog školovanja u svojim udžbenicima sreo pod imenom Ćamila Sijarića bio je zapis: „Na Kotoru troja vrata“, koji sam imao u nekoj od svojih čitanki iz školskog programa Crne Gore. Iznenadio sam se, tada kao jedno đače, pročitavši ne samo muslimansko ime već i, zamislite – svoje prezime. Danas sam uvjeren da se to štivo nije u čitanci tada našlo rad Ćamila no zato što je riječ o crnogorskom biseru na obali mora – Kotoru. E, koju godinu kasnije naići će, i do nas najmlađih odnekud, od ruke do ruke, jedan primjerak „Bihoraca“, u džepnom izdanju sarajevske „Svjetlosti“. Dobro nijesmo tu knjigu rastrgli, takva je oko nje jagma nastala, ko će je prvi ugrabiti. Kasnije se to pročitalo još koji put i ponešto se znalo već i napamet, jer se od starta zauzme neki lahk zalet nad tim pitkim tekstom koji, sasvim neuobičajeno, počinje veznikom, kao da se i dotle pričalo i samo se nastavlja. Sa simpatijama smo prihvatali taj, tako podudaran s našim, primitivni svijet i te likove, bez obzira što neki nijesu baš pozitivni, i zavoljeli roman iako u Ćamilovom humoru nijesmo nalazili podlogu za neki plemenski ili nacionalni ponos i romantizam kakvom smo uprkos svemu bili skloni. (Dok su tamo stariji za razliku od nas, čak i ne čitajući roman, kritikovali djelo i na sva usta ružili pisca, tako da su i poteške riječi tu pale.) Vremenom sam, jednu po jednu, hvatao i novije knjige sve poznatijeg prezimenjaka, ali kako sam već bio napuhani dugokosi mladić više su me tad plijenili dramatični ratni romani Lalićevi, Šolohovljevi, Hemingvejevi no što me vezala tanahna lirska žica Ćamilova. Danas mi je prilično žao što sam u tim godinama momačke obijesti i nadmenosti zanemarivao ovog našeg čudesnog pričaoca i njegove knjige neko vrijeme držao na nešto nižoj polici, kao što je i u samoj književnoj javnosti ovaj pisac iz određenih, a najviše socrealističkih razloga potiskivan i držan u sjeni ne samo sebi ravnih no i znatno slabijih, pogotovo ako su ovi u svojim djelima prije svega isticali „tekovine revolucije“. Tek negdje nakon studija, i to znatno, u svojim već zrelim godinama, ja sam počeo da kužim kakav je ustvari moj prezimenjak pisac, i kako zna da omađija svojim zanosnim pripovijedanjem. Trebalo bi da sam otad, s priličnim zakašnjenjem, počeo od njega ponešto i učiti, što je moglo imati nekog učinka, ispravnog ili pogrešnog, pri nastajanju mojih naslova počevši od „Roda i doma“ pa naovamo. Ne mogu biti pametan: ako ga pratim, suviše mi sve to zamiriše na njegovo (što se sigurno da osjetiti u ovim novijim stvarima); obrnem li uprijeko – zapadoh u handrak. I sad bih volio, što bi rekao rahmetli Nedžad Ibrišimović, „naći nekog pametnog“ ko bi mi objasnio zašto ja, ne držeći se iskusnog amidže i njegove staze no svojeglavo skrećući, sebi komplikujem tako da se svakičas zavrzem i zaglibim, a kad već zapadnem – ko bi me poučio i pomogao mi da se snađem i orijentišem. Tome pametnome najprije bih se požalio na muke s jezikom! Možda ja znam zbog čega svojim likovima ostavljam sirov govor podneblja sa svim tim „jedenjem slova“ i oskudnom, nerazvijenom gramatikom (iako nije lasno tim sredstvima izraziti sve nijanse), pa znam i zašto ponekad pustim da mi taj „virus“ zadre i u same pripovjedačke pasuse, ali tu mi ovo nekad pali a katkad jok već mi napravi karambol!…

5. Vi ste 1972. godine započeli studije opšte književnosti u Sarajevu. Po završetku studija kratko vrijeme ste i radili kao bibliotekar na fakultetu. Da li ste imali prilike da se susretate i razgovarate sa Ćamilom Sijarićem tokom prijeratnog života u Sarajevu?

Safet Sijarić:

– Pošavši od kuće „iza govedi“, ja sam u grad sišao, pa i u samo Sarajevo, na studije došao kao prilično divalj i plahovit, a u svojoj oskudici i priličnom siromaštvu, nekad i bez rezervnih čarapa, suviše stidljiv da bih pozvonio na vrata jednog stana sred šehera, gdje živi najučenija gospoda. Od studentskih obaveza i problema preživljavanja, nijesam stigao ni da uhvatim neki Ćamilov nastup u Sarajevu, a valjda ih je bilo. Imao sam priliku vidjeti popularnog Izeta Sarajlića, kako se pripit zanosi među raznobojnim gostima na njegovim Danima poezije. Pored njega, u to vrijeme u Sarajevu su se nametala imena jednog Duška Trifunovića, Rajka Petrova Noge i još nekoje, u čijoj sjeni je za mene tako mladog i neupućenog, tada bilo i samo ime Maka Dizdara. Amidžu Ćamila sam prvi put onako ublizu vidio, i s njim progovorio, tek po završetku studija, prilikom jednog njegovog prolaska kroz zavičaj, pa i to je bilo samo koliko da mu se pruži ruka i da se s njim pitam. A da smo, eto, više riječi razmijenili dogodilo se čak po mom zaposlenju u Novom Pazaru, kad mi je Sarajevo uveliko bilo izmaklo. Bio je redovan na književnim simpozijima „Sopoćanskih viđenja“, gdje su učestvovali ugledni univerzitetski ljudi i akademici od Sarajeva do Beograda, među njima i moj profesor evropskog romana Svetozar Koljević, čijim bih predavanjima danas, ako sam nešto zbilja postigao, imao ponajviše da zahvalim. I među svim tim krupnim glavama Ćamil je bio, rekao bih ne samo iz poštovanja prema njegovim godinama, nekako posebno uvažavan. Kad bi on izbio, nastala bi neka svečana tišina… A kad na skupu uzme riječ, od one prve je plijenio i tako bi svakog začarao da je vrijeme prolazilo bez šušnja, ma koliko sve to trajalo. (Jer svako njegovo pričanje bilo je zanosna bajka!) Mene mu je predstavio domaćin Susreta, u svoje vrijeme vrlo ugledan historičar dr Ejup Mušović, ali kad se Ćamil pobliže zainteresovao kojim dobrom sam u Pazaru, šta radim i čime se bavim, nikad mu nijesam nazucnuo da se i sam zanimam nekakvim pisanjem, nekmoli da mu pokažem neku svoju priču, objavljenu ili neobjavljenu. Tu mu je tajnu otkrio, baš u trenucima onih pozdrava na rastanku, dobri naš Husein Bašić. Dok se adžo na kraju, zakoračujući već u kola za Sarajevo, rukovao i sa mnom kao svojim, Husein će o meni ganuto: „Al’ ne priča svom amidži da piše prozu…“ „A je li?!“ grahnu nato adžo Ćamil očima i samo što ne povuče nogu natrag iz auta. No vozač je već palio motor!… I to je bilo zadnje naše viđenje. Sljedeći put sam, na glavnom sarajevskom groblju, gledao kovčeg.

6. Miljenko Jergović je napisao u tekstu povodom vijeka od rođenja Ćamila Sijarića da je “umro na vrijeme“, aludirajući na to da nije vidio krvavi raspad SFRJ. Kako ste Vi doživjeli ratove devedesetih, a posebno opsadu grada u kome ste studirali?

Safet Sijarić:

– Uz napomenu da je Ćamil Sijarić, kad je već bilo počelo po državi kuhati, zapravo ubijen u saobraćaju (da se to ne bi slučajno previdjelo), i sam sam kad je zagrmjelo znao nekiput reći: blago njemu. Podsjetimo se: započeo je život, da kažemo, kao ratno siroče – i djed i otac su mu likvidirani uz ranije ratove, Balkanske i, tada zvani Veliki rat. E, sad bi pošteđen da bar u starosti ne doživi strahobe rata i poniženja koja su mu se u opsjednutom gradu mogla, tako pod teretom godina, dogoditi. Ali to je, nesumnjivo, bio čovjek s takvim životnim iskustvom i znanjem da je podobro mogao naslutiti šta se sprema, pa je i toliko za dušu jednog zabrinutog poostarjelog pisca, brižnog oca i nježnog djeda bilo dosta. A mene kad pitaste za zle devedesete, teško mi je naći pravu riječ ali evo, pokušaću nekako biti precizan. Dok se razvaljivala i stropoštavala država moje mladosti, gotovo bih mogao reći: kao da su se i meni razglobljivale kosti. Ne umijem drukčije objasniti kako sam se tačno osjećao. A kad je u Sarajevu zakomplikovalo i sva mladost izletjela na ulice u znak zaštite mira i bratstva u svom gradu i zemlji, toliko me ta plemenitost sarajevske „raje“ dirnula da sam se gledajući snimke zagrcnuo. E kad je puklo, zamuknuo sam. Oko je najednom nekako zasušilo… I nijesam bio od onih silnih junaka tog doba koji su, jedni otud drugi odovud, zagalamili. Mnoga su usta tad zapjenila i pojedina svašta žvaletala, što je preko ozvučenja i medija široko odjekivalo, da se sred te „buke i bijesa“, nažalost, slabo mogla čuti ozbiljna i brižna riječ. A ja sam, kako me bog bio dao povučena i smušena, slabo šta umio i reći, i samo sam gledao šta se zbiva i sekirao se. Bio sam se tih godina, more, zanio u pisanje  nekakve preobimne „sage“ o pečalbarenju sandžačke sirotinje da sam teško i sporo dolazio sebi. (Lasno je mogao stići osvajač da mi, kao velikom Arhimedu na krugove, zgazi na škrabotine!…) E, onda sam skrajnuo predebele svoje teke shvativši da se nema više vremena za njih jer je đavo odnio šalu, a i da je to o čemu žvrljam najednom postalo prevaziđena tema, historija, te počeo, šta ću, nešto pomagati oko uređivanja i jezičkog sređivanja novopokrenute revije „Sandžak“, za koju je pisao mudri i ludi, a potom „Sandžačkih novina“ te nekih publicističkih izdanja sa aktuelnom tematikom, što su bila nagrnula u tim danima. Šta, velim, da čistim koliko znam i umijem – zauzimamo se tamo po tribinama za nekakav svoj jezik i pravopis a pisanje nam bruka! No, nijesam na taj moj trud najviše ponosan. To što sam ja htio suzbiti bila je stihija! Brzo me preplavilo. Sred sve goreg društvenog haosa niko više nije imao sluha ni vremena za tačku i zarez; počeli su me potpisivati i po knjigama koje nijesam ni vidio… Najviše što mi je danas drago, priskočio sam onog strašnog ljeta ’92. kao ispomoć Organizaciji Crvenog krsta u Novom Pazaru, gdje sam tada živio. Jer je bila nahrupila takva rijeka izbjeglica i prognanika, stradalnika iz istočne Bosne da raspoloživo osoblje nije stizalo sve to sresti i zbrinuti, ili bar propratiti dalje, k Skoplju i bijelom svijetu. Toliko sam se tuge tog ljeta nagledao i dirljivih priča naslušao! A ovamo vidim kako ponekome – cvjeta posao. Dok tenkovi iz najbližih obronaka prijeteće okreću cijevi u grad, ratni avioni grme u munjevitom nadlijetanju, izvodeći akrobatiku između ona tri-četiri pazarska solitera. Zastrašen, a i ovamo razočaran, najradije bih i ja s onom povorkom – put pod noge. Ali me nešto stid! A ne mogu, onaj, ni da ostavim zemlju svog jezika i – svoje teme. Mislio sam, bajagi, biti neki pisac…

7. Možete li nam sada reći neke od podataka o Vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično? I jedno od pitanja koje možda najviše zanima obične ljude: može li se od pisanja živjeti, odnosno zaraditi za život?

Safet Sijarić:

– Prvo što sam pokušao napisati samoinicijativno, dakle mimo učiteljeve zapovijedi, bilo je negdje oko trećeg osnovne, i to uz ono čobansko iščekivanje da prođe dan. Kasnije se to počelo događati sve češće. Najviše u nedostatku kakve god lektire, jer su sve biblioteke svijeta tad bile tako daleko da nijesam znao ni da postoje! Počeo sam, dakle, u dugim satima čobanskog samovanja zamajavati sebe pokušavajući da izmislim, ono što kažu „za svoju dušu“, kao neku priču. Tako i danas imam nekakav utisak da sve to, zapravo, pišem ovamo za sebe. A ukoliko neko drugi uzme da zaviri, ja ne znam, možda i njemu bude nešto značilo. Može biti da je vijest o čuvenom Ćamilovom milionu nekog podmašila da se lati pera kao naizgled ponajlakše alatke, ali ja nijesam krenuo s tim motivom. No da budem iskren, negdje u svojim „ludim godinama“ i sam sam se počeo zanositi očekivanjem neke velike zarade od pisanja. Naravno, to je bio samo san i maštarija ali se ipak, dok je bilo države, i pisanje kako-tako plaćalo, kao što se plaća, naprimjer, kopanje i drugo. Za prvu priču koju sam objavio, kao student ’75., došao mi je honorar. Pa imalo je od toga hljeba i heftu! Slično je bilo, barem u Sarajevu, i prvih godina nakon rata, sad zahvaljujući određenim donacijama iz svijeta. Listovi i časopisi su bili u mogućnosti da daju nekakav honorar i davali su, ukoliko se nije već ubacio neki lopov. I knjige su mi donijele izvjestan prihod od izdavača, još više od Ministarstva kulture, neka od pripovjedaka novčanu nagradu sa anonimnih konkursa. E, sad je sve to podobro zakapilo – nema novca. Uz to, meni su se u Bosni i Hercegovini zadnjih godina i na ovom planu ispriječile smetnje uslijed neriješenog pitanja državljanstva. U svakom slučaju, malo ko je od pisanja profitirao, malo ko i životario, pogotovo danas kad je nastupila jedna bezobzirna pljačka autorskih prava. Došlo je neko vrijeme u kojem mogu da vam razvlače rukopise tamo-ovamo nekakvi „antologičari“ i pozajmljivači a honorar, kao da se više i ne podrazumijeva! I sad ja, kako još od mog dolaska u Sarajevo, dakle više od deceniju i po nijesam ni na kakvoj plati, moram pojedinim dobrostojećim autorima ili pak nekom od izdavača da vršim određene uređivačke usluge, dok moji rukopisi čekaju, zgrnuti u ćoše…

8. Ipak, objavili ste nekoliko romana koji su zapaženi u ovom vremenu hiperprodukcije pisane riječi. Od dobrih pisaca čitaoci stalno traže nova djela. Radite li na nekoj novoj knjizi? Šta to novo možemo očekivati iz pera Safeta Sijarića?

Safet Sijarić:

– U svojim poznijim godinama naš velikan Husein Bašić bijaše se užurbao i, već načetoga zdravlja, prilično plahnuo da će mu toliko tog ostati nedovršeno. Znao je u toj hitnji povjeriti svoje tekstove i ponekom od nas mlađih, bar na provjeru korekture. „Pa ima li toga nepriređenog i nedovršenog“, pitam ga, „baš mnogo?“ „A ima“, veli, „magare ne bi moglo ponijeti!“ I sigurno se mnogima, koliko god bili u životu vrijedni i efikasni, dosta toga vremenom nagomila, pogotovo prozaistima. Onda mora da se krene frontalno: jedno se priređuje, drugo se dovršava, treće započinje, za četvrto u inspiracionoj vatri prave brzi koncepti i slično. Takav je sada slučaj sa mnom. A prečesto moram sve da ostavim kako bih ovamo, radeći za drugog ugrabio koji dinar para. I šta da kažem?! Uz pokoju priču u nekom od časopisa i listova, i neku koja, eto, napravi prodor na kakvom od anonimnih konkursa, možda izbije i jedan kraći roman pod nazivom „Brod na Bistrici“ ili tako nekako, u kojem je riječ o jednom apsurdnom a krvavom međuetničkom sukobu iz onog ranijeg rata, ali nas se i danas tiče.

9. Rođeni ste u Bihoru, živjeli i radili do 1996. godine u Novom Pazaru a sada bez državljanstva živite u Sarajevu, dok imate državljanstvo Crne Gore. Sad ste ni tamo ni ovamo. Imajući u vidu da se bošnjački narod izdijelio na tri države u kojima je autohton, i još se rasuo po cijelom dunjaluku, nekako Vaša sudbina slikovito dočarava  sudbinu bošnjačkog naroda poslije raspada zajedničke države.

Safet Sijarić:

– Baš tako! Odlično primijećeno! Moj slučaj je i spominjan u određenim prilikama kroz političke rasprave i stavove, pri čemu je nekad zloupotrijebljen a katkad, kao npr. u poznatom zauzimanju znamenitog našeg historičara i profesora, akademika Šerba Rastodera za status konstitutivnosti bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, poslužio i kao dobra ilustracija i dokaz pri tvrdnji da Bošnjaci ustvari nemaju matičnu državu jer BiH nije bošnjačka nacionalna država već zemlja tri naroda. I ako hoćete da nekom predočite šta se desilo s našim narodom, pokažite mu lijepo i na mene ovako raspetog između rodnog Bihora u Crnoj Gori, Novog Pazara u Srbiji gdje sam ostavio dobar dio života i stekao najviše prijatelja, i Sarajeva koje sam toliko zavolio u mladosti da se i dan-danas očajnički borim za ljubav tog grada. A meni je ovo možda, u jednom pogledu, i zatrebalo da se desi! Bolje razumijem svoj rastrzani, rasuti nacion u svem njegovom bolu i međusobnom željkovanju i utoliko kao pisac prisnije saosjećam s njim.

10. I dan-danas se svojataju Selimović, Dizdar, Andrić i mnogi drugi pisci. Možda dođe vakat pa se o Vas budu otimali i govorili da ste crnogorski, pa sandžački, pa bosanskohercegovački ili samo bošnjački pisac. Najbolje onda Vi da kažete: Čiji je pisac Safet Sijarić?

Safet Sijarić:

– Bog da čuje tu pretpostavku za mene! A bude to da se o nekog otimaju gradovi ili države, ali sasvim rijetko za čovjekova života, dok on zauzvrat nešto izvoljeva i traži, ište i troši. No hajde da i ja, kad sam već pitan, onako nešto kažem. Neću frazirati ono da sam ja, ne znam, pisac svih onih koji čitaju i nešto rasplinjavati. Pokušaću biti ozbiljan, evo… Istina, u Sarajevu sam objavio, još l975., prve svoje priče a tu sam također, dosta godina kasnije, doživio, eto, i neku afirmaciju. Ponekad se ovdje, doduše, osjećam kao ona lisica što gladna oblizuje oko rodina lonca, jer i sitnice od domaćih znaju da se nađu „u žiži kulture“ a ja, još kako sam nenametljiv, inertan i smotan, treba mečku da rodim…! No ipak, tu se desilo da neko, ono bez zafrkancije, kaže da sam ja jedan – pisac. Ali kao živ čovjek, sa svim potrebama i prohtjevima životnim, u ovoj državi ja nemam ni zdravstvene knjižice! Pa i da umrem tu, ova bi me zemlja izbacila. Zablindiran u lim, bio bih propraćen preko Uvca i Dobrakova, tamo gdje sam se zaljuljao. Pa možda je uredu da mi se i kao piscu tako nešto desi. Jer i moja „književna geografija“ se, gotovo bez izuzetka, odnosi na to područje, što je valjda i najbitniji kriterijum. Tako je to s tim, a po jednom pitanju, onom nacionalnom, dileme nema. Ja se osjećam Bošnjakom, pišem jezikom koji bih ja zvao bošnjačkim, a i u fokusu mog pisanja je bošnjački čovjek, zasad uglavnom onaj na istočnom bastionu.

11. Jeste li doživjeli satisfakciju za to što Vam je oduzeta Sorošova nagrada (oko 5000 KM i štampanje knjige) za najbolji neobjavljeni roman “Rod i dom“ time što je javnost stala uz Vas. Čini nam se da su poslije toga svi u regionu koji vole pisanu riječ željeli da pročitaju roman “Rod i dom“.

Safet Sijarić:

– Svuda ima plemenitih i razumnih, saosjećajnih i solidarnih ljudi, naravno i u zemlji „dobrih Bošnjana“ – naišao sam u onom otvorenom Sarajevu i onoj širokogrudoj Bosni i Hercegovini na ljudstvo koje je slučaj sa mnom čisto vrijeđao i bolio. Nijesam u trenutku odbacivanja bio sam i srce mi je puno. A i mom djelu je taj „ljudski faktor“ pripomogao da uzleti. Istina, politička javnost znala je, svako u svom stilu, mojim slučajem malo i da se okoristi. Pa je neko volio i da prizove ovaj primjer kako bi Sandžaklijama onako srcem vezanim za Bosnu rekao: „Eto, vidite! I rec’te sad gdje vam je domovina.“

12. Ipak ste nakon oduzimanja Soroševe nagrade primljeni u članstvo Društva pisaca Bosne i Hercegovine, u čijem Statutu također stoji da član mora biti državljanin BiH. Kako ste tu riješili problem oko državljanstva?

Safet Sijarić:

– Naravno da sam uskočio mimo pravila. Tako sam u jednom trenutku stekao i status slobodnog umjetnika! A ništa od toga ne bih mogao da u Društvu i Ministarstvu nije bilo onih velikih ljudi koji, kad se o čovjeku radi, znaju da prezru kruta pravila i propise. Ne treba smetnuti činjenicu da su to bile godine kad je iz Sandžaka bio naišao talas! Neko zato što se teško prehranjivao, drugi bježeći od režima, treći što nije tamo vidio perspektivu, a neko bojeći se rata i pogroma. Moglo je i takozvano Otvoreno društvo BiH, prilikom odlučivanja o Soroševoj nagradi, tu činjenicu imati na umu i prelomiti na humaniju stranu.

13. Kad je “Rod i dom“ objavljen u Crnoj Gori rožajski bibliotekar Ramo Kalač nam je “utrpao“ Vaš roman rekavši da ga moramo pročitati ,,jer je to jedan od najbolje napisanih romana u posljednje vrijeme“. Kada je i gdje zadnji put izdat “Rod i dom“?

 Safet Sijarić:

– Hvala kolegi Kalaču! Kažem „kolegi“ zato što sam i ja neki, nesuđeni bibliotekar. (Učio sam škole za to ali morao sam se, mimo svoje volje, prihvatiti novinarskog posla.) Mnogo mi znači to da jedan bibliotekar, među visokim policama s kojih se nude proslavljeni svjetski naslovi, tako udostoji moj knjižurak. Istina, dosta pohvala i čestitki je došlo do mene i vidim da je narod odista zavolio taj roman, a kroz roman i mene kao autora da sam se ponekad, prljav i zapušten od neuredna života, sklanjao da ne razočaram svojom pojavom. Lijepo je roman prihvaćen, međutim ja, kako me svašta ovih godina mljelo i mrvilo, nijesam našao dovoljno snage ni vremena da lično poradim na promovisanju i plasmanu tog naslova već sam sve prepustio izdavačima, što nije bilo baš dovoljno. Posebno mi je žao što je tim izdanjima slabo pokrivano naše podneblje. No ipak, pojedini primjerci su se, od preporuke do preporuke, i sami nekako probijali. Tako je roman po snazi inercije doživio, prije neku godinu dana, i svoje treće izdanje. Dogodilo se to ovaj put kod drage nam kuće „Almanah“ u Podgorici, te se može očekivati da će se primjerci konačno  rashmiljeti i po našim krajevima.

14. Jeste li imali straha da nećete moći ponoviti uspjeh sa sljedećim romanom ili pripovjetkom? U tom kontekstu recite nam nešto o “Ženi s tromeđe“? Što vas je potaknulo da je napišete? Jesu li i u kojoj mjeri su likovi stvarni? Jeste li zadovoljni čitanošću i reakcijama javnosti?

Safet Sijarić:

– Svakako da sam se pribojavao da ne podbacim, i kvalitativno, iako lično nijesam bio suviše zadovoljan tadašnjim stanjem teksta romana „Rod i dom“, a s druge strane osjećao sam da mi se, ma koliko ja sve to zlatio, ništa novo zasad neće vidjeti od prašine koja se digla oko tog naslova. Sve što sam potom napisao prihvaćeno mi je, priznato i podržano, nešto i nagrađeno, sa dvije priče napravio sam i određeni podvig, ugrabivši dvaput zaredom Dizdarevićevu nagradu, prvo naslovom „Žena s tromeđe“, gdje se, čak, protresaju najaktuelnija i najosjetljivija pitalnja. Ta pripovijest šiknula je iz žive drame mog naciona a i samog bratstva, i sve u njoj je gotovo faktografski tačno, s tim što su likovima data imena sa određenim simboličkim značenjem. Priča se kako je slavni Meksikanac Huan Rulfo u jednom času sasvim odustao od pisanja jer čim počne – plače. Razumijem to od onog dana kad je iz mene u trenu, kao vulkan izbila pripovijest „Žena s tromeđe“. Izbiće ona vremenom i u javnosti. Ali u ono doba „Rod i dom“ je bio dobio takav zalet da se od njegova tutnja ništa moje nije moglo najbolje čuti. Taj naslov postao je u neku ruku – sinonim za moje ime. Čak je, rekao bih, i isprednjačio ispred imena svog autora, što je također svojevrsna sreća!

15. Sigurno pratite književna i kulturna dešavanja u Sandžaku. Recite nam, šta mislite o trenutnom stanju pisane riječi na ovom podneblju? Da li biste izdvojili neko ime od mladih pisaca iz Sandžaka kao obećavajuće?

Safet Sijarić:

– Pratim koliko stižem. Ponekog od kolega, primjećujem, nervira što se danas „sve živo raspisalo“. Mene ne! Već me zapravo raduje! Niko nema tapiju na pisanje pa da drugima neda pristup. Ako uzimamo da „svačiji život je ustvari jedan nenapisani roman“, ko može uskraćivati nekom pravo da taj svoj roman pokuša i napisati?! Nek priše vješto i nevješto, ozbiljno i naivno. Jer nikad ne možete tačno znati šta će najbolje, što se kaže, „uroditi plodom“. Nekad se desi da neuki zapisivač iz naroda otkrije grumen zlata pored kojeg je i veliko pero prošlo ne primijetivši ga sa svoje visine. Ja lijepo vidim da je iz našeg tla počelo izbijati jedno obilje. Nije sve to samo zlato i dragulj, ali prosijaće to krasno vrijeme! Istina, čitalac je nestrpljiv pa bi da mu se smjesta nešto ispere. Ja nijesam profesionalni ispirač – književni kritičar je to, a ja sam i sam rijeka koja nanosi. Zato mogu progovoriti samo kao nekakav čitalac koji kao i drugi pokušava da izabere nešto za svoju dušu. Od početka, još od njegove osamnaeste kad je promovisao svoju prvu knjigu, ponajviše tipujem na Enesa Halilovića, koji je prije svega znao po dvaput dnevno da se zaduži i razduži u gradskoj biblioteci. Veliki je čitalac, a u tome je preduslov svemu. Uz ovo, vidjevši koju monumentalnost zna da ostvari u tri stiha (naprimjer o bitki na Mohaču), rekao bih da je i „bogom dan“. S druge strane, energičan je momak i višestran, a za razliku od nas pojedinih zanesenjaka i smotanaca, još komunikativan i preduzimljiv. Može daleko stići. Molim zvijezde da ga pogledaju i pripaze! A ja ostajem tu gdje sam i gledam oko sebe… Volim i već nadaleko poznate efikasne završnice pojedinih pjesama opet jednog Enesa, sad Dazdarevića! Ako hoćemo, pak, da potražimo nešto baš neposredno i prijemčivo za narod, a da nije sapunica, pokazao bih na prozu nešto mlađeg od mene Faiza Softića, te na još neobimnu prozu i poeziju starijeg ali pokasnije eksponiranog Redžepa Nurovića. Prvog, koji po meni nekako najsretnije radi na Ćamilovom tragu, ali bogami npr. i na Markesovom, preporučujem zbog nesalomljivog duha i besprimjernog humora koji, uprkos svim strahobama naših vremena, krijepi čovjeka i jača ga u ovom trenutku strašne besperspektivnosti, izgubljenosti i beznađa, a drugog, opet, zbog neke ohrabrujuće stamenosti u pripovijedanju i sevdahske strasnosti u stihu. Od onih koji tek pristižu na polje afirmacije prijatno me iznenađuje Kemal Musić pojedinim svojim najnovijim pričama i nedavno objavljenim kratkim romanom „Žig“. Najedanput je počeo ozbiljno da uči i naglo se izvio iz ustajalosti zavičajne književne kolotečine, smjelo uzletjevši u – svoje sfere. Posebno me raduje što se u suviše patrijarhalnom Sandžaku konačno oslobodilo i žensko pero. Ispod njega se zasad, doduše, izliva podosta patetike ali imamo i ona pera koja to nadlijeću, kao što je mlada pjesnikinja „s pedigreom“ Nadija Rebronja i veoma smjelom eksperimentisanju sklona romansijerka Bisera Boškailo, koja najprije svojim ranim stihom a potom sve zrelijom prozom dostiže raspon od one najčednije paganske pa do najsavremenije, proevropske tematike. Što se tiče onih koji se tek javkaju, upravo sam naišao na par zanimljivih novih imena iščitavajući pred štampu izbor, na jedan anonimni konkurs prispjelih priča inspirisanih Bihorom. Izaći će na vidjelo!

16. Čitajući Vaša djela, a i slušajući kako govorite, čini nam se da Vas je kao književnika ponajviše obilježio zavičaj, sandžačka regija, odnosno Bihor i Pešter. Ćamil Sijarić je rekao: „Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove… a Bihor je čitav svijet, čitav moj svijet…“ Koliko je stvarno uticao zavičaj na Vaše književno stvaralaštvo?

Safet Sijarić:

– Mnogo! Možda i koliko sama pročitana lektira! Bivalo je momenata kad sam se i udaljavao od zavičaja, ne samo fizički no i tematski, pa i po pitanju postupka i tehnike pisanja, pogotovo kad sam u mladićko doba mahnuo predugačkom kosom, tad me ništa nije interesovalo mimo nekih spomenarskih snova i maštarija, dok sam bio postao poprilično gluh za sve ono što sam u djetinjstvu slušao otvorenih usta. Kajem se sada zbog tih udaljavanja, shvativši kakve su mi se silne teme davno još nametale ali ja od neke momačke mahnitosti ništa od toga tada nijesam opažao. A sve sam više uvjeren u to da narod najbolje zna šta je najbitnije. Ono o čemu se godinama ili decenijama priča i prepričava, što zaživljava kao legenda ili anegdota, to je najvrednije, i najzahvalnije kao građa za roman ili pripovijest. A i kad se tiče onog što svojim očima vidimo, što se oko nas događa, sigurniji smo na svom terenu no na tuđem. Pa i kad se spustimo na pločnik velikoga grada, uskočimo u tramvaj ili trolejbus, bolje da to kao pisci učinimo s našim čovjekom, našom psihologijom. Sve drugo je od nas podaleko, o drugome možemo – čitati.

17. Kakvi su Vaši daljni planovi? Imate li namjeru vraćati se Sandžaku i Crnoj Gori ili ćete i definitivno ostati gdje ste?

Safet Sijarić:

– Ja sam se vraćao rodnoj grudi, dovukao bio i kufer s rukopisima, a gdje mi je kufer tu sam i ja. Vraćao ali je malo ko od moćnijih to primijetio, ili htio primijetiti. Znala su se i neka slobodna radna mjesta čuvati u zlatnoj rezervi pa se i zaziralo od mog oblizivanja kao da sam hijena! Poče se šaptati oko mene zašto sam ja tuda tako dugo, što ne odlazim i šta li smjeram. Iskreno da kažem, pojedini Crnogorac kao dr Vuk Minić (nek mu je lahka zemlja) i cijenjeni profesor Kilibarda, bio je voljniji da mi pruži ruku dok me voda nosila nego naš, koji se radije pravio blesav. A bio sam jednog momenta u zavičaju spreman da prihvatim i posao putara! Da uklanjam odrone po našim vrletima! Ne, nije bilo jake bratske ruke i nadvukle su neke iznenadne ponude sitnih uzgrednih poslova u Sarajevu koji su mi omogućili da nastavim s preživljavanjem. Sada nijesam više „slobodni“ samotnjak i ne mogu više ni da biram! Porodica je višestruko vezana za Sarajevo, djeca su ustvari Sarajčad, i sjedi tu gdje si se zapleo… Ali ako se snađem za malo samostalna smještaja, počeo bih se vraćati povremeno, barem na poneku sedmicu ili mjesec od snijega do snijega. Jer u svijetu me ponešto inspiriše mjesečno ili godišnje, a u zavičaju svakog dana. Uz to, dalje od vreve i ustrčanosti velikog grada lakše uspostavljam ono što zovemo „psihička ravnoteža“ i uspješnije postižem i održavam koncentraciju za rad. I sam adžo Ćamil bio je potkraj života počeo češće izbijati, zagledajući pogodno mjestašce za kakvu brvnaru s pogledom na okolne planine. Ali ga presrete!…

18. Na osnovu Vašeg životnog iskustva, da li biste imali nešto da poručite mlađoj generaciji pisaca s našeg podneblja?

Safet Sijarić:

– Da se što čvršće drže rodne grude jer, kako reče jedanput moj dragi imenjak Safet Hadrović Vrbički, „što si dalje od doma to ti teže u životu“! I da više mare jedni za druge, da se uvezuju i – raduju uspjehu drugog, mjesto da se međusobno truju.

19. A na osnovu spisateljskog iskustva?

Safet Sijarić:

– Lično mislim da se u nas ni mlađi ne moraju previše utrkivati da budu žešći Evropljani nego Evropljani. Zašto piti destilovanu vodu iz tromih kontinentalnih rijeka kad imamo da zagrljaštimo s naših čednih izvora?!

20. U sedmom broju časopisaAvlijabiće objavljen Vaš portret, intervju i jedna Vaša priča. Šta za Vas znači avlija, na šta Vas asocira ova imenica?

Safet Sijarić:

– Drago mi je što uz ovoliki zbor nalazite prostora i za moju priču. Najradije bih pustio jednu podvostruko prigodnu: povodom „Ćamilovog pera“ kojim sam počašćen s jedne, i stogodišnjice Ćamilova rođenja s druge strane. Priča upravo na jednom primjeru s velikim mojim prezimenjakom, pokazuje kako ni piscu nije lasno s narodom, pogotovo ako je ostao u domenu realizma. Zahvalan na svemu, slatko ću se potruditi da i na zadnje pitanje sretno odgovorim… Koliko ima sigurnosti na ovom nestabilnom svijetu, ima je u avliji svoje kuće. Avlija mog djetinjstva bila je bez plota i vratnice a opet sam tu, osjećajući se „svoj na svome“, bio siguran. Ako je morala nekad i da se brani, kao da nije bilo te sile kojoj se ne mogaše reći: „Kud ćeš?!“ Nigdje se nema takva srčanost kao u svojoj avliji. Tako i sami vojni stratezi računaju da je spremniji jedan pred svojom kućom no grupa u napadu. Tu se čovjeku živi, a tu je voljan i da gine!

 

 

Bilješka o piscu

 

Safet_Sijaric11Romansijer i pripovjedač Safet Sijarić, ovogodišnji dobitnik Ćamilovog pera,  rođen je l952. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Godijevu te na Sipanju i u Loznoj a srednju u Novom Pazaru i u Peći, nakon čega završava studije opšte književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U samostalnim izdanjima objavio je romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, te pripovijest Žena s tromeđe. Veći broj priča ovog pisca objavljen je u raznim časopisima i listovima, a jedna od njih, priča Stari pastir, i na engleskom jeziku. Pisac je zastupljen u nekoliko reprezentativnih izbora savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke pripovijetke. Najznačajnije književne nagrade su mu: nagrada Izdavačke kuće „Bosanska riječ“ za roman godine (Udar orla), nagrada Radija BiH za radiodramu, te dvaput zaredom prva nagrada Susreta „Zija Dizdarević“ za pripovijetku. Rukopis Rod i dom je proglašen najboljim romanom na konkursu Soroš fondacije – Otvoreno društvo BiH za l998. godinu, međutim autoru nagrada nije uručena iz formalnih razloga. Taj slučaj je uslovio da naslov u kratkom roku doživi dva izdanja, jedno u Bosni i Hercegovini a drugo u Crnoj Gori.

Kao nezavisni pisac, Safet Sijarić živi u svom Godijevu i u Sarajevu gdje mu se nalazi porodica.

Razgovarao: H. L.

Prenijeto sa: http://intervju.in.rs/intervju/safet-sijaric-gdje-mi-je-kufer-s-rukopisima-tu-sam-i-ja/

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*