Ružica Aščić: Vladimir (Ulaznica 2012 – druga nagrada za prozu)

Filed under: nagrađeni radovi,region,Ulaznica 2012 |

Neku djevojčicu jutros je izgrizao doberman u dvorištu naše zgrade kada se izišla igrati gumi- gumi s prijateljicom. To nismo vidjeli, nego pročitali u novinama kada je bilo gotovo. Zagrizao joj je šaku, pisalo je, i sad više nema šaku. S 11. kata nebodera u kojem živimo moguće je čuti zviždanje vjetra, vidjeti sumporastu svjetlost kako u rano jutro guta pročelja zgrada te poneku žutu dizalicu kako prijeteće klizi iznad grada. Ne djevojčice i posebno ne pse.
Jaja i meso doručkovali smo u tišini. Vladimir je djelovao potišteno, kao kornjača koja se od straha pred neprijateljom odlučila skutriti u oklop, no svejedno je imao apetita za jelo. Kažiprstom sam mu gladila zapešće desne ruke prošarano debelim nabubrenim venama, ali sam ruku povukla kada je trebalo odrezati komad mesa. Šnicle koje smo jeli bile su skrpljene od neznanih životinjskih iznutrica i kemikalija koje su uzrokovale zloćudne bolesti. Razmišljala sam kako unutra možda stavljaju i iznutrice životnja koje su umrle prirodnom smrću. Razmišljala sam kako je birazno jesti životinju, no svejedno sam nastavila sitno izrezane i žilave komadiće stavljati usta. Iako sam osjećala gađenje, poželjela sam o svemu razmisliti kasnije. Možda predvečer ili možda sutra, svakako ne sada.
Vjetar je razbacivao plastične vrećice po drveću i zraku i to smo pratili sa zanimanjem sve dok se nije oglasila zvonjava telefona. Mačka je unezvjereno trčala stanom pokušavajući dohvatiti nešto nevidljivo u zraku. S vremena na vrijeme kriknula bi glasom utučene udovice i pogledala nas u oči kao da se radi o nečemu važnom. Vladimir je nekoliko puta dreknuo na nju, kao da životinja tako lako može shvatiti i ovladati sobom.
– Šta ti imaš galamit na nju?- rekla sam i prislonila telefonsku slušalicu uz uho.- To je moja mačka!
– Jebala te ona. Sličnija je vragu- pomirbeno je izustio Vladimir i sjeo u fotelju uz prozor. Grickalicom koju mu je majka donijela iz Portugala onog ljeta kad se još nismo znali stao je odsijecati nokte i jednog po jednog ih izbacivati kroz otvoren prozor. Zamišljala sam kako nekom prolazniku nokti padaju na glavu i stala se smijati.
Pitala sam se kako je to izgledalo u Vladimirovom životu dok se još nismo znali. Sigurno je hodao s lijepim i osunčanim djevojkama oštre smeđe kose dolje po moru. Kasnije ih je, sasvim sigurno, jednu po jednu puštao od sebe. One su plakale u svojim malim ljubičastim sobama nepomično zureći u cvjetne kutije od pliša iz kojih se prelijevao drveni nakit. U jecajima su preturale po raznobojnim bočicama lakova za nokte i tražile odgovarajuću boju za stanje u kojem se nalaze. Bilo ih je toliko da ih više nije pamtio. Bilo ih je toliko da je stalno mogao nalaziti nove, iskrene i netaknute, spremne na prvo lomljenje srca.

Cijeli kvart bio je pun divljih trešanja, odavno sazrelih i odavno istrulilih. Lako je pticama, mislila sam, one se spuste na koju god granu žele i kljucaju što im se sviđa. U rano ljeto, kad zriju višnje i trešnje, zasigurno je bilo dobro biti ptica. U rano ljeto, kada se doimalo da cijeli život počinje ispočetka, bilo je ugodno biti čovjek.
Vladimir i ja ritmičnim smo koracima hodali posred uske jednosmjerne uličice i promatrali krovove. Vladimir je radio kao prodajni predstavnik jedne tvrtke koja se bavila solarnim sustavima i mi smo sada provodili sate i sate hodajući južnim dijelom grada tražeći krovove za instalaciju fotonaponskih sustava. Već sam i sama znala prepoznati dobar krov.
– Vidi, ovaj nema ni dimnjaka ni krovnog prozora!- kriknula bih kada bi ugledala savršeno velik i čist krov.
– Da- rekao bi strpljivo Vladimir. – Ali pretjerano naginje prema istoku. Gledaj dalje.
Osim krovova, Vladimir i ja smo gledali ljudima noge. Rijetke smo prolaznike nimalo diskretno odmjeravali i potom zajednički utvrđivali imaju li dobre ili apsolutno užasne i kvrgave noge koje ne zaslužuju biti pokazane.
–    Ja bi zabranila zdepastim ženicama da nose kratke suknje. Jednostavno je kriminalno vidjeti ih takve- kriješteći sam nadglasavala grmljavinu vlaka dok sam izgovarala tu vrlo značajnu tvrdnju s kojom se Vladimir nije mogao ne složiti.
Neka novostečena snaga koja je moju zajedljivost dovodila do vrhunca i davala mi za pravo ismijavati čak i najpristojnije prolaznike, potakla me da uperim prst u Vladimirove listove i kažem da ni njihova debljina nije savršeno pogodna za šetnju ulicom u kratkim hlačama. Vladimir se nije uvrijedio. Naprotiv, obujmio me lijevom rukom oko struka, uhvatio komad kože i rekao. – A ovaj špek? Hoćemo to malo bolje pokrit da ne vide ljudi? Mogli bi past u nesvijest od toliko debljine!
Uz cestu su u pravilnim razmacima bile raspoređene hrpice šljunka. Tri pružna radnika opaljena suncem razgrtala su ih i tapšala lopatama kao što se Vladimir i ja nekad tapšamo po ramenima dok se igramo uštogljene buržujske gospode. Dalje uz prugu bilo je šest žutih, zahrđalih vagona koji su služili kao kuće. Bilo je jako romantično živjeti uz prugu; samo je malo smrdilo po starom željezu i prašnjavim sjedištima o koja se, dok je vagon još bio u funkciji, zasigurno prislonilo nebrojeno mnogo guzica. Čuli smo glasove i vidjeli nekoliko sijedih muških glava kako proviruju kroz prozor vagona. Lica su im bila satkana od impresivne mreže puteljaka koji su se sastajali i rastajali pod različitim kutovima na grimiznoj koži vrata i glave.
–    Što gledaš dušice?- govorile su prokrvavljene očice uvučene u duplje, zaklonjene zavjesom dlačica što se spuštala odozgo. – I ovako se živi.
Iz nekog nesuvislog razloga odjednom me je bilo sram svega što jesam. Iz kose sam izvadila plastični crveni cvijet i stavila ga u džep lagane proljetne jaknice, kao neka pretjerano osjećajna gospođica koju su iz raskošnih odaja pustili među blatne seoske kuće. Cipele su mi bile neznatno razderane na peti i nadala sam se da će to doći do izražaja. Na neki način sam kao oni, potiho sam rekla Vladimiru; više sam to nego oni napudrani ljudi koji se subotom slijevaju niz Ilicu u lepršavim tunikama i s malim srebrnim srcima koja im poskakuju na grudima.
Kasnije, dok smo sjedili u jednom od ofucanih kvartovskih kafića, dok je odnekud dopirao miris ispovraćanih banana i dok nam je ostarjela, napadno našminkana konobarica pticolikog lica posluživala kavu u šalicama umazanim nekom kričavom bojom ruža, naljutila sam se sama na sebe zbog pretjerane osjetljivosti prema tužnim ljudskim sudbinama. Zar nije gori život moga ludoga ujaka koji sam sebi trpa šake papra u usta i koncem vadi zdrave zube? Zar nije gori drugi ujak koji pijan od rakije cijeli dan udara sjekirom u stogodišnja stabla u šumi? Sama sebi sam obećala da neću žaliti ljude koji su loše prošli u životu. Ja sam isto mogla biti jedna od njih i nitko ne bi zastao i požalio zbog toga. Naprotiv, gledali bi me s prijezirom jer svojom bijednom pojavom zagađujem njihov prostor.
Vladimir se stiskao uz mene kao dijete. Ja sam u jednom trenutku iz najobičnijeg hira odbacila njegovu ruku i to ga je uvrijedilo. Kada sam ga, nedugo zatim, opet opet htjela primiti, više se nije dao.
–    Ti bi mene ostavila začas – rekao je mekanim tonom nepriličnim za njegovu prgavu južnjačku narav – ali mrsko ti bit sama. Priznaj da je tako.
–    Neću priznat kad nije tako – prkosno sam mu u usta ugurala žvakaću gumu s okusom cimeta i breskve. – Eto ti – rekla sam – više žvači, a manje pričaj.
–    Samo priznaj. Trebamo to razjasnit.
–    Razjašnjavaj ti koliko te volja – rekla sam i drsko požurila kroz suhe i oštre travke koje su rasle uz prugu – ja nemam šta razjašnjavat.
Osjećala sam kako mi vrelina navire u obraze i polagano se spušta niz leđa, kao stotinu nemirnih mravaca. Zadigla sam svilenu košulju i leđa mi je zapuhnuo ugodan povjetarac. Začula sam prigušeni cvilež psa te naćulila uši da jasnije čujem otkud dolazi zvuk. Oduvijek su mi, kada se pričalo o ratu, najtužnije priče bile one o psima ostavljenim na praznim kućnim ognjištima između tri neprijateljske vatre. Priče o izbezumljenim psima koji do iznemoglosti trče za blatnim, drndavim autobusom koji zamiče kroz maglovite predjele brdske Bosne. Kada je rat, psa ne možete ostaviti kod prijatelja ili ga ponijeti u izbjeglički centar. Kada je rat, pas gladan i izmučen tugom tumara spaljenim selom i traži poznata lica. Izmučeni svojim vlastitim jadom, na ostavljenog psa ljudi brzo zaborave.
Prošla sam pored neke kuće iz koje je dopirao miris trulih jabuka i ugledala crnog mješanca kako kao ostarjeli bradati gospodin sjedi uz noge neke prastare žene koja je drijemala prekrivena vunenom zimskom dekom. Glumeći nezainteresiranost, produžila sam dalje.

Vladimir nije krenuo za mnom. Vidjela sam ga gdje u potpunosti zastaje, stavlja cigaretu među usnice i pogled usmjerava u zgrade s onu stranu pruge, prema Trešnjevci. Nakon toga se više nisam okretala. Osjećala sam da će me ostaviti zbog moga djetinjeg ponašanja i zbog toga na trenutak osjetila navalu prkosa, slobode, želje da se nikome ne pokoravam.
Sunce je slabašno sjalo dok sam se vraćala kući. Neki čovjek stajao je na ljestvama i čistio trulo lišće iz oluka neke male kuće sagrađene uz prugu. Pretpostavljala sam kako su unutra morali živjeti vrlo sićušni ljudi s vrlo sićušnim kaučima i veš mašinom. Neki drugi čovjek nalik na Jacka Nicholsona stajao je pored njega i upozoravao ga da ne padne. Obojica su nosili plave uprljane mantile i općenito izgledali zadovoljno. Stavila sam slušalice u uši i pustila onaj dobri album od Marc Almonda. Unatoč svemu, osjećala sam blagu ugodu i rasterećenost. Razmišljala sam kako ću kod kuće popiti čašu medene rakije koju je smiješala Vladimirova baka u svojoj žutoj, mecima prošaranoj kući s čijeg je krova, kako je pričala, jednom skočila koza.
Već je pala noć kada se Vladimir vratio. Ja nisam govorila s njim, a nije ni on sa mnom. Iz tijela su mu isparavale alkoholne pare žestoke kao ustajali miris vlažnog podruma u koji se odlaže zimnica. Za sve su bili krvi njegovi roditelji, mislila sam, koji su ga odgojili da bude tako razmažen i naprasit. Željela sam ga lupiti dlanom po tjemenu i čuti glasan ‘tup’ ili snažno povući za čuperak kose koji mu je prekrivao lijevo oko i izmamiti jauk i samim time bilo kakvu emociju. Već sljedećeg trenutka bilo mi žao zbog takvih pomisli, pa sam ga pogladila po glavi kao kakvu napuštenu životinju i rekla- Ti si moje sretno prase. Vladimir se prenuo kao uplašen zec, razgrnuo balkonske zavjese i stao gledati svjetla grada koja su titrala u izmaglici kao goruća polja. Sjetila sam se svojih roditelja i plamenih jezičaka koji su lebdjeli iza staklenih vratašaca naše peći na drva. Željela sam se zaogrnuti toplom obiteljskom atmosferom kao mekanom pahuljastom dekicom i u njoj ostati zamotana i šćućurena tisuću hladnih godina.
U stan se odnekud uvlačio miris marcipana. Ja sam osjećala kako mi je usred prsa zapeo masivni kamen čiji su zašiljeni vršci parali organe sa svih strana. Željela sam pronaći način i snagom volje ga iskašljati iz sebe.

U našoj zgradi tu noć pukla je cijev. Po hodnicima je pljuštala vrela kiša. Muškarac s bijelim brkovima i ispupčenim trudničkim trbuhom nazvao je ljude koji se bave hitnim rješavanjem tih stvari i oni su došli hitno riješiti pljuštanje u našoj zgradi. Vladimir se u klompama i pidžami spustio u prizemlje i s nekolicinom susjeda stao raspravljati o kvaliteti cijevi u našoj zgradi. Ja sam stajala na vratima stana na trećem katu i slušala šištanje vode. Bojala sam se da će zgrada eksplodirati, ali nisam imala snage spremati stvari, istrčavati i spašavati golu glavu. Ako je trebalo da eksplodiramo, neka eksplodiramo, pomislila sam lijeno. Legla sam u krevet i osluškivala žestinu kojom se para probijala kroz otvor iz kotlovnice. U spavaću sobu uvlačio se vlažan miris hrđavog željeza i ja sam ga, kao paru iz saune, udisala neravnomjerno i teško.
Već sam napola spavala kada je Vladimir zadigao plahte i ušao u krevet. Jednom rukom mi je počeo gladiti kosu i brižno ju, pramen po pramen, pospremati iza uha, kao da me planira voditi na crkvenu svečanost. Drugu ruku mi je stavio u gaćice.
–    Šššš, dušo, sve je u redu – rekao je šapatom i ja sam se napokon prepustila.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*