Ružica Aščić: Ruke koje su dirale ribu (Ulaznica 2013 – drugo mesto, proza)

Filed under: nagrađeni radovi,region,Ulaznica 2013 |

long way to homeI.

Mrzli vrtovi u dvorištu Robertine kuće zjape prazni. Ljeti puževi jedu salatu i Robertin otac pusti indijske patke trkačice koje onda jedu puževe. Pastiri iz sela puste ovce u vrt nemoćnoga Robertina oca. On rastjeruje ovce štapom pomoću kojega hoda, nemirnim prstima pritišće tipke na mobitelu i zove policiju. Kada se Roberta vrati kući sa svoga posla u ribarnici teških i umornih ramena, pred kućom ju dočeka policijski auto i uvijek isti nezainteresirani službenik četvrtaste glave. Kroz nos kaže: Opet vi i opet ovce. Jebemti vas seljake!

Roberta zna da pastiri iz sela potkupljuju policajce finim janjećim butovima i više ih ne zove kada ovce uđu u vrt. Jednoga jutra baca otrov na salatu i upozorava oca: Ovo ljeto nećeš jesti krastavce, salatu i paprike. Jest ćeš samo rajčicu uzgojenu u vrtu iznad kuće.

Vojnički ozbiljno lice Robertina oca pokorava se. Prevrće u rukama porculanske kuglice za cirkulaciju, pomiče nožne prste i tako tjera nemir iz tijela. Sljedećeg dana u vrtu Roberte i njezina oca leže četiri krepane ovce. Roberta ih premješta na uzak komad ničije zemlje i u miru čeka posjet policije.

II.

Soba u kojoj Roberta i ja spavamo gola je i sićušna kao nečija smočnica. Dvije osobe, ako ustanu s kreveta u isto vrijeme, u sobi ne mogu proći jedna pored druge. Roberta je objesila uže koje povezuje prozor i ulazna vrata i na njemu suši odjeću, ručnike i krpe kojima peremo pod. Ja svoju odjeću nosim u torbi kod obitelji kod koje radim. Operem ju, osušim i opet u putnoj torbi vraćam u sobu. Kada sam Roberti predložila isto, ona je rekla da ne bi bila kadra moliti ljude koje jedva poznaje da kod njih pere gaćice. I kad bi joj ponudili, rekla je, po svoj bi prilici od srama odbila.

Od svoje prve plaće Roberta kupuje televizor i smješta ga na krhku policu iznad svojih nogu. Kada naglo podigne noge, polica olabavi, a televizor se zatrese. Ljudi na ekranu također se zatresu. Svaku večer prije spavanja gledamo matematički precizna lica voditelja vijesti kako govore o problemima koji muče ljude u ovoj zemlji. Neke riječi razumijemo, neke riječi pogađamo. Vijesti koje emitira televizija u ovoj zemlji različite su od vijesti koje se emitiraju u Robertinoj ili mojoj zemlji gdje svaki dan netko zbog podivljale kreditne rate ostane bez stana. Gdje ljudi, od želje za komadićem mesa ili gutljajem mlijeka, kradu od ljudi. Narod među koji smo se umiješale nikada neće utonuti u mrak u koji tonu naši narodi jer je čvrst i precizan kao lica voditelja vijesti.

III.

Roberta u očima i kutovima usana donosi mrzle vrtove sa sobom. Drži ih pohranjene u mirisu bujne svijetlosmeđe kose, načinu na koji veže cipele, namješta plahtu na krevetu, popravlja labavu naramenicu grudnjaka koja joj je skliznula s ramena. U početku priča kao da se natječe u brzom govorenju. Kaže: Izgovoriti nešto brzo u mome kraju čovjeku daje priliku da se izbori za sebe. Riječ je kao lopta, svatko ti ju može izbiti iz ruke ako ne paziš. Kasnije Roberta smekšava. Skriva velike zube i smije se manje glasno. Njezin smijeh svejedno odjekuje duplo dalje od moga.

Robertina bujna svijetlosmeđa kosa nakon samo mjesec dana postaje riđa, kratka i ravna. Staje ispred velikog ogledala, u ruke uzima krhotinu ogledalca iz kozmetičke torbice i gleda kako joj nova frizura stoji otraga. I dalje se u Robertinoj kosi ljeskaju natruhe onoga što je od kuće donijela sa sobom. Čovjek uvijek, koliko god se mijenjao, sve svoje nosi sa sobom. U kosi, licu, načinu na koji ustima prinosi šalicu kave, hvata ručku tramvaja, uzima broj u banci.

IV.

Dijete koje Roberta čuva mirno je i često spava. Roberta ga njiše u kolijevci, a kada zaspi, gurne dvd u player i gleda fitness za kućanice. Njiše bokove i isteže vrat i ruke. Nakon toga otvara hladnjak i jede. Otkida sitne, neprimjetne komade sira, ostatke lazanja, kolače od kupina. Nekada zamijesi tijesto za palačinke, ispeče ih i ostatak dana, dok djetetovih roditelja nema kod kuće, zrači stan.

Kada Roberta ima slobodan dan iziđe iz sobe i hoda ulicama. One se beskrajno raspliću pred njezinim nogama i ona ih, kao da ju privlači neki nevidljivi magnet, slijedi bez zaustavljanja. Dira ograde i trga cvijeće i lišće koje proviruje na ulicu. Krajem oka gleda duhom klonule ulične prodavače brze hrane, mlade biznismene s aktovkama i ulaštenim cipelama, žene vrlo blijede puti i tankih nogu. Noge joj se znaju zaplesti i ona osjeća da ne zna hodati. Ona osjeća, ma koliko tko govorio da se radi samo o osjećaju, da nikada s ruku neće isprati miris ribe i da nikada, kao ni ulični prodavači brze hrane, neće pripadati širokim ulicama velikog grada.

V.

Jedne večeri nakon posla Roberta i ja ulazimo u bar na dnu vrlo uske ulice u kojoj čovjek, ako se plaši skučenih i zatvorenih prostora, može osjetiti veliku nelagodu. Tamo nas čeka majčin rođak Adi, čovjek s jedva nekoliko zuba. I nakon dvanaest godina boravka u ovoj zemlji na licu mu se iscrtava suzdržan, nepovjerljiv i pomalo smušen izraz. Kao da je ostao lebdjeti u nekom bestežinskom prostoru između dva vremena, između dvije države. Još uvijek koristi riječi koje se u našoj zemlji drže duboko zastarjelima. Još uvijek, kada naručuje piće, ima krut naglasak koji ga stigmatizira kao stranca. Djeluje kao čovjek koji nije nigdje.

Iako o tome ne govori, Adi mašta o danu kada će iz svoga prigradskog stana koji vonja po svježoj farbi za drvo, s novim automobilom doći u svoje selo. Počastiti rodbinu, kupiti zemlju, izgraditi kuću s terasom, bazenom i autolimarskom radionicom. Zasnovati obitelj s djevojkom koja govori našim jezikom, opustiti mišiće i cijediti grožđe. Adijevo vino, pisat će sve novine kada se vrati, neusporedivo je najbolje u ovoj zemlji. Adi, još će pisati, stekao je iskustvo u inozemstvu i to je ono što ga razlikuje od drugih.

U crtama svoga lica Adi nosi sa sobom sve što je ostavio kada je kao dvadesetpetogodišnjak s malim maslinastim ruksakom otišao od kuće.

VI.

Kada hodamo ulicom, Roberta zastaje kod izloga cipela presvučenog u jarke ružičaste tonove. Prstom pokazuje ružne čizme od brušene kože protkane pozlaćenim nitima i kaže: Sljedeći mjesec ću ih imati. Svaka žena, ma koliko siromašna bila, zaslužuje imati lijepe cipele.

Kada me nema u sobi, Roberta isprobava moju odjeću. Uvuče se u nju iako je deset centimetara viša, četrnaest kila teža. Stoji pred ogledalom, pući usnice i rukama pridržava grudi da izgledaju veće. Nekih noći izlazi na ulicu s plavim sjenilom na očima i bijelim hlačama na kojima se naziru duboko urezane linije gaćica. U rukama stišće torbicu koja izgleda kao neseser. U njoj ima svega: tampona, gumica za kosu, čokoladica, krušnih mrvica, potpuno potrošenih rumenila za obraze. Roberta ne vadi potrošene stvari iz torbice. Umeće još i još i torbica bubri kao udav koji je progutao nešto glomazno.

Ja oči držim zatvorenima kada se Roberta sprema. Kada ode, upalim svjetlo, napravim kakao i u krevetu proučavam gramatiku. Kada usvojim barem pet jezičnih pravila, uzmem roman i čitam. Svaku riječ koju ne razumijem pronađem u rječniku i izgovaram naglas dok ne zapamtim. Nekada mi se sa slikama romana miješaju slike Roberte i muškaraca s kojima se sastaje. Muškaraca čije ruke stišću Robertine grudi, Robertina ramena, Robertina bedra. Muškaraca u bijelim lanenim hlačama i sijedim dlakama na prsima koja vise.

VII.

Adijeva kosa započinje tek na polovici glave. Njegovo čelo masti se i sjaji kao da svjetlost s plafona nije raspršena po svima nama, nego udara direktno na njega. Njegove oči tek su male kuglice na licu. Da su malo manje, izgledalo bi kao da ih nema.

Kada se raspituje o djeci koju čuvamo, iz Adijevih očiju nazire se polovičan interes. Ja to osjećam i najkraće što mogu kažem što dijete i ja radimo kada dođem na posao. Roberta Adija prikuje uz svoje oči i u detalje opisuje svoj život. Kaže mu: Moje ruke više nikada neće taknuti ribu. Adi izvlači dušu iz svoje cigarete, očima kruži po Robertinom licu, grudima i kosi. Ona mu nehotično dira ruku i smijeh im se spaja u jedan zvuk, gotovo pjevan.

U sobi joj zaprijetim: Ako se spetljaš s njim, ja ti više neću biti prijateljica.

VIII.

Robertinog oca ljeti malo manje bole kosti i on u popodnevne sate, kada mu se tijelo dovoljno razgiba, odbacuje štap. Penje se na najtanje orahove grane i bere nedozrele plodove. Pod stablo rasprostre platno i zeleni orasi muklo udaraju o zemlju. Ono što ljeti uspije prodati tvornici koja proizvodi likere, zimi ga hrani. Kada se Roberta iseli iz zemlje, njezin otac ne može plaćati struju, vodu i odvoz smeća. Da smanji troškove, smeće odnosi na uzak komad ničije zemlje i tamo ga pali. Tih dana osjeća se snažan vonj plastike u zraku i nitko u susjedstvu ne otvara prozore.

Robertin otac prijavi se na Zavod za socijalnu skrb i prima neznatnu naknadu za starije i oboljele osobe. Pastiri s kojima je u sporu oko zemlje ga tuže. Kažu: On ima kćer koja dobro zarađuje u stranoj zemlji. Zar porezni obveznici trebaju uzdržavati ljude koji imaju djecu koja dobro zarađuju? Danas sutra će se vratiti s autom i izgraditi novu kuću. Smijat će se nama koji smo ih hranili.

Nakon toga Robertin otac živi loše i oskudno jede. Jagodične kosi izgledaju mu kao naopako okrenute kruške. Dok moje ruke rade, piše mu Roberta, moj otac će jesti. Kada prestanu raditi, umrijet ćemo zajedno, držeći se za ruke, sjedinjenih srca.

Roberta šalje ocu veće količine novca i noću izlazi češće. Moja odjeća razvučena je i pod rukama bijela od dezodoransa koje Roberta obilato nanosi da ublaži tjelesne mirise.

IX.

Jednoga jutra Roberta se budi s masnicom na oku. Stisnutih, prezrivih očiju kaže: Ti bi najbolje mogla prepoznati otisak Adijeve šake na mome licu. Ali ne, još kaže, sve što ti znaš pisati je priče. To je jedino na ovome svijetu što ti znaš. Pisati priče, šutjeti, meškoljiti se i voljeti tuđe dijete kao da je tvoje vlastito.

Nakon toga Roberta i ja šutimo, a zrak koji dijelimo vibrira. Ne gledamo se i skraćuje se vrijeme koje provodimo u sobi. Ja sve češće odlazim u gradske šetnje s djetetom i ono se raduje kada se moje lice pojavi u vidokrugu. Učim sve više novih riječi i slažem ih u rečenice koje imaju smisla. Zastajem na ulici i slučajne prolaznike ispitujem koliko je sati. Pažljivo pratim hoće li njihovo lice odati vidi li pred sobom stranca ili jednoga od njih.

X.

Adi me zove i ja gasim mobitel kada njegovo ime zabljesne na ekranu. Bijedna pojava toga čovjeka podsjeća me na moj bijedni kraj. Kožna jakna izlizana na laktovima i nabubrena u donjem dijelu leđa pregažena je vremenom baš kako i njegova životna strategija. Njegov gorštački hod podsjeća me na mrtve, pojedene životinje. Meso koje je njegovo tijelo probavilo i izbacilo iz sebe. Životinje bez groba, raspršene po kanalizacijskim cijevima. Njegova crijeva koja se glasaju uvijek oko jedan popodne na smetlarskom kamionu i žude za mesom. Jer meso je blagostanje. Dok ima mesa, nema gladi.

Adijevo lice podsjeća me na smeće koje u tihim noćnim satima skuplja po gradu i tovari na kamion.

XI.

Roberta se iz naše sobe seli u lipnju. Ja studij kazališne teorije, kao jedan od pet stranih studenata, upisujem u srpnju. Ministarstvo moje zemlje plaća mi studij, a s ušteđevinom koju imam od čuvanja djeteta unajmljujem garsonijeru u dijelu grada koji je bliži fakultetu. Kada se po glavnoj gradskoj ulici izlije rijeka studenata i ja se slijevam zajedno s njom. Volim rasterećen smijeh mladih ljudi. Volim sebe među njima. Možemo mijenjati sebe ako se dovoljno jako potrudimo, možemo sa svojih lica brisati rođake, njihov krnj govor, pokvarena lica političara i pohlepne pastire iz svojih sela. Ako dovoljno želimo, možemo uroniti duboko u svijet i on će nas primiti kao da smo njegovi, kao da smo rođeni u samom njegovom središtu.

Roberta nalazi muškarca, ali ne dopušta da ga vidim. Kaže: on je stariji gospodin, ali me poštuje. Ti si se vratila u školu, ne bi razumjela takvu vezu.

Puštam ju da mi klizi iz života i opet se vraća, kao izgladnjela mačka. Gledam njezine oči i u njima vidim ribu. Odjeća koju nosi također vonja po ribi. Kažem joj: Roberta, što radiš po cijele dane? Kako možeš biti zatvorena u kući tako dugo vremena?

Oblaci gmižu po nebu kao ozlijeđene životinje i grad guta letargično sivilo. Ljudi se uvlače duboko u ovratnike svojih kaputa i takvi zakukuljeni s vrećicama u rukama tumaraju od zgrade do zgrade. Roberta uzgaja dijete u sebi. Kaže: Do proljeća moj otac postat će djed.

Njezino dijete također mirisat će na ribu.

XII.

Robertin otac u proljeće postavlja bodljikavu žicu oko svoga vrta. Preko noći žica je sasječena i ovce ujutro gaze zemlju. Ruke Robertina oca tresu se, ali on je i dalje čovjek koji dobro cilja, čovjek koji nije zaboravio ratove i rovove. Pucanje je kao bicikl, piše otac Roberti, kada jednom naučiš, uvijek se sjećaš kako pogoditi metu. Prije nego Roberta dobije pismo jedan pastir je mrtav. Drugome, mlađem i manje iskvarenom pastiru, ranjena je noga u koljenu i on plače dok mu ovce njuše lice i kosu. Nakon pastira, Robertin otac cilja sebe. On je čovjek koji je prošao ratove i rovove i kada nacilja metu ne može promašiti sve i da hoće.

Roberta putuje vlakom kući. Odbija sahraniti oca na isti dan kada selo sahranjuje pastira. Spušta rolete jer ne želi vidjeti pogrebnu povorku koja kao gusjenica migolji niz cestu do kamene ograde gdje se nalazi groblje. Kuha krumpire i guli ih kada su najviše vrući jer ju to vraća u dane kada je bila dijete.

Tišina prožima zamračenu kuću i sve u njoj, pa i vrijeme, stoji. Roberta drži ruke na vrhu trbuha i čeka još jedan dan. Samo četiri čovjeka dolaze na pogreb i uz tešku muku nose lijes. Selo pamti. Selo ne sahranjuje ubojice. Roberta misli: Četiri čovjeka kao četiri krepane ovce.

Robertino dijete rađa se u njezinoj zemlji i dobiva ime njezina oca.

XIII.

Muškarac s kojim se viđam zove se imenom koje nosi svaki četvrti stanovnik ove zemlje. Ja svoje ime preinačujem i ono sada zvuči kao ime koje je tu i tamo moguće čuti u ovoj zemlji. Lijepim poljupce na njegove obraze kao etikete: Moj je, moj je, moj je. Odlazimo na gradsko jezero i tamo se držimo za ruke. Patke koje plove po vodi podsjećaju me na indijske patke trkačice koje je Robertin otac držao u svome vrtu da istrijebi puževe.

Kada uđemo u stan, moj muškarac užurbano svlači džemper i kariranu košulju. Njegova ruka namješta moje lice i čela nam se dodiruju kao ekrani dva zastarjela televizora. Uzimam šalice i želim nam pripremiti čaj, ali on kaže: Želio bih napokon vidjeti tvoje tijelo.

Međutim, moje traperice zalijepljene su za noge. Moje traperice nemaju gumb pogodan za otkopčavanje.

XIV.

Kazališne predstave koje postavljam u malom studentskom teatru polukružnoga oblika posjećuju studenti, ali i neki odrasli, ozbiljni ljudi. Njihova lica napeto slijede kretnje glumaca. U mojim predstavama malo se priča. Moje predstave, napravljene prema isječcima iz mojih priča, govore o škrtim i suhim predjelima, krupnim ljudima koji mirišu na ribu, ovcama koje provaljuju u vrtove i uništavaju povrće marljivih ljudi. Govore o ostajanju i ukiseljenim mozgovima ljudi.

Lica koja sjede u publici po završetku predstave kažu: Ta vremena bila su teška. Još kažu: Ljudi u tim krajevima nekako su egzotični i nestvarni.

Sljedeći puta jedan od glumaca na početku predstave iziđe pred publiku i upozori da se radnja ne događa u neko prošlo vrijeme, nego danas i da ljudi o kojima se govori žive i dišu južno od granice. Dok vi sjedite i gledate, glumac kaže publici, ovce gaze vrtove.

XV.

Robertino dijete raste, ali ona sve češće zaboravlja jesti. Radi kao prodavačica pekarskih proizvoda u blizini moga fakulteta i riđu joj kosu skriva blijedozelena kapa koja izgleda kao zaštitna kapa za operacijske sale. Može izgovoriti naziv svakog peciva koje prodaje, ali tu prestaje njezino znanje. Dobar dan. Kako ste danas? Hvala vam i doviđenja! Roberta tu prestaje. Na oči ne stavlja sjenilo i nosi široke hlače koje skrivaju ispale kosti. Ruke su joj tanke kao slanci koje prodaje. Kažem joj: Roberta, toliko si smršavila da bi ti moja odjeća bila prevelika.

Traži od mene novac za struju, gradski prijevoz, pelene, mlijeko. Djetetov otac ih napušta i Roberta ne zna što će. Plače u snu. Plače iza pekarske peći. Ljudi ulaze u pekarnicu, stoje tri minute, nervozno se komešaju i naposljetku iziđu. Roberta ne zna suspregnuti plač i bolje je da krvavih očiju ne izlazi među ljude.

Promuklim glasom optužuje me za izdaju. Ti nikada ne bi došla vidjeti kako sam, kaže, ne znaš kako je imati vlastito dijete i usta koja traže nešto čega nema. Studenti ovo, predstave ono, to je sve o čemu pričaš otkad si se vratila u školu.

Roberta sanja svoga oca. U snu stavlja ruke na lice i one mirišu na zelene orahe.

XVI.

Roberta me zove usred noći i iz pijane utrobe izbacuje jedva razgovijetne riječi: Na djetetovog oca više ne mogu računati. Dijete i ja selimo Adiju.

Riječi sukljaju u telefonsku slušalicu kao dim iz vatre koja je izmakla kontroli. Masne su i prianjaju. Kada svane, budilicu stavljam pod jastuk i ona muklo odzvanja. Ne ustajem iz kreveta ni u osam ni u devet ni u deset sati. Zovem Robertu i pitam ju što misli o nasilnoj strani Adijeva karaktera. Što misli o tome da bude žena smetlara? Isto tako, kažem joj, mogla je biti žena radnika iz ribarnice koju je s onolikim prijezirom napustila.

Roberta svejedno pakira stvari. Odgovara: Udarci muške ruke bole manje od udaraca života.

U ruke uzimam papir i pišem: O grešnicima, izgubljenim ženama, djeci koja neplanirano izranjaju iz utroba.

Grad pulsira kao srce čovjeka koji je dugo trčao. Sunčeva svjetlost probija se kroz zgusnute žute zastore i iritira oči. Ne mogu van. Danas sam zaboravila svoj novi jezik.

XVII.

U noći sa subote na nedjelju na Adijev smetlarski kamion nalijeće pijani vozač skupocjenog automobila. Adi stoji odostraga i auto mu je prikliještio noge. To su sada smrskane noge. Adijevo lice razvlači se u grimasu mučenika, gubi svijest od boli, budi se bez nogu.

Roberta jeca kraj njegova uzglavlja. Roberta ga voli. Bez obzira na sve, njih dvoje imat će djece. Njihova djeca pričat će loš jezik, kao i njihovi roditelji, dok ne krenu u školu. Nakon toga ispravljat će svaku roditeljsku riječ, zadirkivati ih i izrugivati im se. S Adijevom i Robertinom djecom pričat ću ispravan jezik. Govorit ću im: Dođite teti, teta vas vodi u kazalište za djecu. I mali ljudi moraju gledati predstave.

XVIII.

Na trećoj godini studija moja zemlja prestaje me stipendirati. Moja nova zemlja odbija preuzeti troškove financiranja stranih državljana. Pišem molbu u kojoj iznosim svoje viđenje problema. Ja sam jedna od vas sada, kažem uvrijeđenim tonom, vaša odluka da ne poduprete mladu ambicioznu osobu nadilazi moje shvaćanje.

Poslije tri neprospavane noći dobivam negativan odgovor. Tek nakon deset godina života u ovoj zemlji, kaže neimenovani glas s papira, vodite se kao jedna od nas. Gospođice, dodaje glas, pa vi u zemlji niste ni četiri godine. I dalje postoje državne granice koje moramo poštovati, zar ne?

Postoje, kažem više za sebe, a manje za glas s papira, sve granice i dalje uredno postoje.

XIX.

Adi kaže: Čovjek bez nogu u ovoj zemlji može jedino gledati gole zidove.

Televizor drži upaljenim, ali ne može ne razmišljati o trenutku kada je mogao skočiti s kamiona. Da se na cestu bacio na lice, prošao bi bolje. Da je skočio u smeće u unutrašnjost kamiona, prošao bi bolje. Da je pustio da mu auto smrska glavu, bio bi mrtav i opet bi bilo bolje. Ne bi bilo beskonačne bjeline zidova, prigušenog zvuka automobilskih guma s ceste i divljih, bučnih zvukova u glavi.

Roberta i Adi naručuju dva kamiona i oni odvoze njihove stvari u zemlju iz koje Adi i ja potječemo. Roberta pokušava prodati kuću i vrtove svoga oca, ali jedini kupac je pastir kojemu je Robertin otac ranio koljeno. Roberta kaže: Prije bi kuću prodala crnom vragu, nego pastirima zbog kojih je moj otac izgubio život.

Robertino lice nije lice dvadesetdevetogodišnje žene. Njezine oči predugo su gledale ovce, ribu, tuđu djecu i tijesto. Oči joj se vlaže i kada nisu spremne plakati. Jedino nepromjenjivo na Roberti njezine su glomazne kosti.

XX.

U jutarnjim satima čistim urede u poslovnom tornju u južnom dijelu grada, popodne slušam predavanja u strogom centru, a tijekom noći radim u tvornici igračaka na samoj gradskoj periferiji. Moje obrazovanje ide dalje. Sjedam u različite autobuse i vozim se dublje, dok se ulice ne suze, a ljudi na njima ne prorijede. Podočnjaci se prelijevaju iz zelene u ljubičastu boju, potom crne i spuštaju se niz obraze kao rijeka koja plavi polje. Pijem kavu, ali kava je voda koja čovjeka ne drži budnim.

Tijekom noćne smjene porculanskim lutkama oblačim haljine, plišanim medvjedićima, majmunima i sobovima lijepim oči. Moje tijelo od iscrpljenosti ruši se na mekana tijela igračaka i ne ustaje dok ga dva para snažnih muških ruku ne podignu. Bolnička kola čekaju. Bolnička kola su brza i čovjek ne može ne biti spašen.

Zrak u sobi sterilan je i gumene potplate okretnih sestara proizvode škriputav zvuk na gumenom podu. Vjetar zapuhuje i diže lišće u zrak već tri dana. Da na ulici ima plastičnih vrećica i opušaka vjetar bi i njih gurao i tjerao da lete.

Kroz prozor vidim cestu, a na cesti zaustavljen promet. Auto je okrenut na krov i ljudi obučeni u uniforme režu lim. Stakleni zidovi banke neoštećeni su i u njima se, kao u mirnoj vodi, ljeska prizor nesreće. U banku jedan za drugim ulaze uredno obučeni i počešljani ljudi. Lica su im čvrsta i precizna kao dobro riješeni matematički zadaci.

2 Responses to Ružica Aščić: Ruke koje su dirale ribu (Ulaznica 2013 – drugo mesto, proza)

  1. Odlično vođena priča koja je možda čak i bolja od prvonagrađene. Tek neznatno utisak kvare mestimične pravopisne greške i izvesna bezidejnost u zatvaranju ali, sve u svemu – jako dobro.
    I inače je ovogodišnji konkurs, bar kad je o nagrađenima reč, mnogo kvalitetniji od prošlogodišnjeg.

    koke
    26/12/2013 at 20:23
    Одговори

  2. U potpunosti se slažem sa koke. Čestitam!

    DENIM
    27/12/2013 at 10:42
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*