Razgovor sa Sanelom Halković: Beskompromisna kada je u pitanju istina

Filed under: intervju,region,zemlja |

– Nema tu ničeg posebnog, svako bi mogao napisati ono što ja pišem, kada bi na papir stavio svoja osjećanja, sjećanja, zapažanja… Treba samo oslušnuti ljude i staviti ih u priču, jednostavno. – skromno, na početku razgovora, kaže Sanela Halković.

Sanela (Sinanović) Halković rođena 1971. godine u Sjenici u srbijanskom dijelu Sandžaka gdje je završila osnovnu i srednju Kulturološko-informativnu školu. Studirala je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. – Studije sam prekinula zbog rata u Bosni, u nadi da ću ih nakon rata završiti, no više im se nisam vratila, što sebi veoma zamjeram, jer sam bila jedan od naboljih studenata u generaciji. Život nam valjda diktira puteve, šta znam,- dodaje Sanela

 Objavila je 2013. godine zbirku priča ’’Jama’’. Dobitnica je druge nagrade na 3. međunarodnom konkursu časopisa Avlija za najbolju neobjavljenu priču u regionu.

Sanela Halković: ''Novinarstvo je rudarski težak posao, ali posao koji volim''

 

Gospođo Halković, danas polahko bivate prepoznati ne samo na sandžačkoj književnoj sceni već i šire. Kada ste i kako ušli u književne vode?

– Prve stihove, posvećene mojoj mami, napisala sam još u sedmom razredu osnovne škole i za njih dobila nagradu na školskom takmičenju. Međutim, to je dugo ostalo na nivou literarnih sastava. Onda me život, neko vrijeme potpuno udaljio od književnosti. Pisanju sam se vratila tek prije pet-šest godina. Novinarstvo me zapravo opet vratilo u te vode. Dok pišem nekako dam sebi oduška. To je kao kad vezilja veze, samo što umjesto raznobojnih konaca, ja koristim riječi. Tako su, jedna po jedna, nastajale priče. Samo sam pustila da se na papir izliju emocije, strahovi, želje… Priznajem, nisam se dugo odlučila da objavim kratke priče, koje su čekale u „folderu“ mog kompjutera. Kad se bavite javnim poslom, onda ste pod lupom javnosti, imate naravno veću odgovornost za ono što kažete i napišite. Zato mi je trebalo nekoliko godina da objavim prvu knjigu, to je zbirka kratkih priča „Jama“. Na sreću sve je krenulo dobro. Kritike stručne javnosti, a i „običnih“ čitalaca bile su uglavnom pozitivne. Sretna sam kad mi se jave ljudi i žele da komentarišu ono što pišem, kada kažu da su se prepoznali u likovima i situacijama. Moj komšija, stariji, drag gospodin, u šali mi kaže: – Sad moram da pazim šta govorim, inače ćeš me staviti u knjigu – (smijeh). Raduje me baš to što čitaoci, moje priče doživljavaju kao svoje, to je sreća za pisca.

Posljednjih nekoliko godina radili ste kao novinarka, dopisnica novopazarske TV Jedinstvo, novinske agencije Beta, Radija Sto plus, Revije Sandžak, lista Pravda, pisali ste kolumne za list Danas… Čega biste se prije odrekli, (kada biste morali), novinarstva ili pisanja proze?

– Novinarstvo je rudarski težak posao, ali posao koji volim. Nije lahko biti novinar u ovako maloj sredini, kao što je Sjenica. Naročito nije lahko biti žena novinar, koja pri tom istražuje i postavlja pitanja. Ne pravim kompromis kad radim, kolege kažu “gađaš pravo u čelo”. Zamjerila sam se, zato, i nekim lokalnim moćnicima, ljudima na vlasti, prijetili su mi zamislite i sa tržišnom inspekcijom, nisu me pozivali na konferencije za štampu, na ulici mi prijetili stranački aktivisti vladajuće partije… Ne marim zato. Ne bih sebe mogla da pogledam u ogledalu da sam drugačije radila.

Sticajem okolnosti, zbog političkih previranja i spora oko vlasništva nad TV Jedinstvo, trenutno se ne bavim novinarstvom i nije sasvim sigurno ni hoću li mu se vratiti.

Nije tajna da je to ponižavajuće malo plaćen i nezahvalan posao. Uslovi u kojima novinari rade, pa i žive, na ivici su bijede u najvećem broju slučajeva, te su mnogi primorani da hljeb traže na nekoj drugoj strani. Zato mi, i pored ljubavi prema toj profesiji, ne bi bilo teško da je konačno napustim i odaberem (ako bih morala da biram), ono što pišem “za svoju dušu”, kako imam običaj da nazovem posao spisateljice. Samo oni koji su osjetili zadovoljstvo nakon zavrešene priče, slike, skulpture…, znaju kako je to dobar osjećaj i najjači pokretač za umjetnika. Postala sam zavisna od tog osjećaja.

Jeste li uvjek zadovoljni onim što napišete?

-Ne, nažalost, ne uvjek. Ponekad krenem nešto da pišem, nisam baš najzodovoljnija pravcem kojim ide priča, ali ništa ne mogu da popravim iako pokušavam ispočetka. Priča bude prosječna, pa prosječna, i iako nisam zadovoljna ja tu ništa ne mogu popraviti. Nekad mi prosto ne polazi za rukom da napišem ono čime bih bila zadovoljna. Ostavim i takve priče, ne brišem ih, pomislim, stvorene su da budu prosječne i to je to. Kao uostalom i većina ljudi. Zbog njih jače zasijaju one posebne.

Ali zato, kad se desi da napišem nešto čime sam zadovoljna, onda je to osjećaj koji vrijedi čekati i zbog kog treba nastaviti. Ja sam i prije odluke žirija časopisa Avlija da mi da nagradu, znala da je priča “Boje tragova” dobro napisana. Ta priča me usrećila čim sam stavila posljednju tačku na nju. Ponekad imam osjećaj da smo mi samo instrumenti neke veće sile, koja će kroz nas nešto kazati, ili neće kazati. Pisac ne može donijeti odluku da napiše nešto dobro, nadahnuće će doći ili neće, to ne zavisi od nas.

Da li Vam novinarski posao pomaže da budete bolji pisac ili Vam oduzima kreativnost, energiju, vrijeme…?

– Novinarka se u književnosti osjeća kao dobra plesačica na balu. U novinarstvu ne iznosim lične stavove, trudim se da budem objektivna, ali kada pišem “za svoju dušu”, onda mogu da se razmahnem i kažem sve što mislim. Naravno, jezik i način izražavanja su potpuno drugačiji. Naročito je za kratke novinarske forme potreban štur, čist jezik, kratke, jezgrovite i jasne rečenice. To mi je, priznajem u početku bio problem, kako izbjeći uljepšavanje, upoređivanje, slikovito izražavanje… Jedino u reportaži, koja je dosta slična književnosti, mogu sebi da pustim na volju i da dodam svoja zapažanja bogatijim jezikom.

Iako oduzima puno energije i vremena, novinarstvo mi je pomoglo da budem bolji pisac. Radeći kao novinarka upoznala sam ljude iz različitih socijalnih grupa, interesovanja, oobrazovanja. Toliko sam se različitih sudbina nagledala, različitih priča naslušala. To pomaže piscu.

Sjećam se da sam nakon jedne javne tribine, koju sam pratila kao novinar, a na kojoj su govorile žrtve policijske torture u Sandžaku devedesetih godina prošlog vijeka, napisala priču “Zemljak, a katil”. Naime, dva puna sata sam slušala kako su oni iznosili teške detalje o preživljenim mukama. Veoma me potreslo ono što sam čula. Kao novinar mogla sam samo da pošaljem kratak, štur izvještaj sa te tribine, ali zato kod kuće, dok sam još bila pod jakim utiskom, na papir sam stavila i svoje i njihove emocije koje sam uhvatila, namjerno citirajući neke njihove rečenice, i tako je nastala priča.

Nije slučajno da među novinarima ima puno pisaca, novinarstvo i književnost se dopunjuju. Novinar je uvijek u pokretu, u vremenskom škripcu, okružen ljudima. Piscu je, međutim, potreban mir, tišina. Pa onda, kad se zamore od jednog posla, okrenu se drugom, te imaju i dinamiku i statiku (smijeh).

Sanela Halković

Sanela Halković

 

Objavljene su vam priče na nekoliko portala, primijetili smo da su Vam priče na portalu Avlija.me dobro prihvaćene od čitalaca. Šta su pisci dobili a šta izgubili sa novim tehnologijama, portali, e-knjige, Facebook…?

– Ja volim nove tehnologije. Nisam od onih koji kažu da najbolje pišu običnom olovkom. Rado koristim komfor koji pruža rad na kompjuteru. Brzo se vratim na početak stranice, sa dva-tri “klika”, popravim ili promijenim ono što želim, nešto izbrišem, nešto dodam, zamijenim red riječi u rečenici… Doduše to zavisi i od forme koju pisac piše. Pjesnici mogu pisati svojom rukom, običnom olovkom, međutim, to je za romanopisca gotovo neizvodljivo, ili izvodljivo uz veliki napor.

Naročito me fasciniraju društvene mreže na internetu. To je svojevrstan medij, samo mnogi toga još nisu baš svjesni. Prednost je što i vi sami možete da objavljujete ono što želite. Događa mi se da samo nekoliko minuta, pošto “podijelim” neku svoju priču, dobijem komentare i sa drugih kontinenata. Onda to moji prijatelji dijele svojim prijateljima, pa mi se i oni jave, te i oni postaju moji prijatelji, čitaju moje priče… Nema boljeg marketinga.

Sa druge strane na interenetu mogu naći gotovo sve što je rečeno ili napisano na neku temu. Nedavno sam za potrebe romana koji pišem, sprovela istraživanje. Začudila sam se koliko sam potrebnih podataka našla tim putem.

Naravno, mjera je prava stvar u svemu, pa i u tome, pogubno bi bilo pobjeći od ljudi i samo se prepustiti internetu. To što ima zloupotrebe novih tehnologija, ne znači da ih trebamo odbaciti. Bilo je i zloupotrebe medicine, ali naravno nećemo zato odbaciti dobrobit koju ona donosi čovječanstvu.

A kao što u životu biva, kad nešto dobijete, nešto bi trebalo i da date, tako su i pisci i umjetnici iz svijeta filma, muzike… pojavom interneta dobili mogućnost da brzo, velikom broju ljudi, predstave ono što rade, a izgubili dio zarade. Jer zašto bi neko kupovao knjige, kad će priče i onako naći na internetu?!

 Kako uspijevate da uskladiti sve obaveze žene, majke, pisca, novinarke? Da li Vas ljudi drugačije gledaju zato što pišete?

– Kada su odabrale emancipaciju, žene su sebi “natovarile” više nego što mogu da ponesu. Nekako iz godine u godinu ideal uspješne žene, kome svjesno ili nesvjesno, manje ili više težimo, postaje sve teže dostižan. Od žene se očekuje da je dobra majka, supruga, dobar radnik, umjetnik, kuharica, domaćica i na kraju manekenskog izgleda. Kažem “očekuje se”, ustvari smo same sebi to nametnule.

U izvornom islamu žena je zaštićena, od nje se ne očekuje da zarađuje, “ratuje” sa poslodavcima, putuje sama, bori se za opsanak… Ali mi smo izašle iz tog okvira želeći da budemo nešto drugo, nešto više, stalno još i još. Sad više ne možemo da se zaustavimo.

Nisam se ni ja spasila od jurnjave za idelanom ženom. Neko vrijeme sam istovremeno radila za nekoliko medijskih kuća. Zamislite me na terenu, držim mikrofon za TV, diktafon za radio, usput napravim koju fotogafiju da pošaljem nekom listu, pa onda sve to sredim, uradim offove, isječem tonove za radio, snimim sebe, izmontiram… Žurim da pošaljem, pišem tekst za sajt, tekst za list, šaljem fotografiju i to sve u vremenskom škripcu, jer svi žele vijest odmah, inače je bajato. Onda kuća, djeca, svakog dana kuhanje… A u rijetkim trenutcima slobode, jedva čekam da nešto nepišem za svoju dušu.

Onda organizam, sam u jednom momentu, javlja da je to previše, ta sam zbog zdravstvenih problema morala da usporim. Sad pokušavam da postignem balans.

Da li me ljidi drugačije gledaju? Ne želim da se razlikujem od ljudi oko sebe, prijatelja, komšija… U smislu da strčim. O mojim pričama razgovaram samo onda kad vidim da oni to žele, inače vodim računa da to ne spominjem, pazim da ne budem nametljiva. Ne želim da me zbog toga što pišem gledaju drugačije nego ranije, te da se stvori neka barijera. To mi je jako potrebno. Volim te ljude i drago mi je što se ništa ne mijenja u našem odnosu.

Kako odabrati pravu temu? Je li to najveći problem piscu?

– Ja ne znam  šta je to “prava tema”. Surova realnost je moja inspiracija. Gotovo u svemu što napišem nađe se i pomalo autobiografskog. Tako je, mislim, sa svima koji pišu, uvijek u ono što pišemo unesemo i neka lična iskustva. I to je dobro, to baš daje snagu tekstu, jer je proživljeno, na sopstvenoj koži doživljeno. Ono što znam, i što bih savjetovaja ljudima koji pišu, to je da ne smiju praviti kompromis. Nikada ne pišite za nekog, nikad ne odustajte od onoga o čemu želite da pišete, jer mislite da se to nekom neće svidjeti. Inače, ako počnete vagati, kome bi se šta moglo svidjeti, ko bi se čime mogao uvrijediti, onda ništa od prave piče. Izbacićete ono što zaista mislite, a napisati ono što ne mislite, i tu je za pisca kraj. Ne ustručavam se da počnem bilo koju temu, čak ni od onih “zabranjenih”, samo ako me povuče. Često mi čestitaju na hrabrosti. Ne znam jesam li zaslužila te čestitike, jer u trenutku kad pišem ja i ne razmišljam da li je to hrabro ili ne, samo se okrenem temi koja me povuče. Svjesna sam da su neke moje priče jako teške, al to je naša realnost, svidjelo se nekom ili ne.

Na čemu sada radite, možemo li uskoro očekivati neko novo izdanje zbirke priča?

– Pišem historijski roman, tema je u najmanju ruku neočekivana. Mislim da tu tematiku niko do sada nije umjetnički obrađivao. Radnja se dešava na prostoru Sandžaka, ali, davno, davno… Želim da to bude pitka životna i ljubavna priča, smještena u okvir historijskih događaja. Prije nego što sam počela pisati roman, sprovela sam pravo istraživanje, tražila podatke, prekopavala literaturu, konsultovala se sa stručnjacima…

Moram, međutim, priznati da nisam baš disciplinovana. Iako mi se čini da cijeli roman imam već u glavi, ne pišem ga baš brzo. Ostavljam ga, jer me odvede neka druga tema, koju u međuvremenu “ispletem” u formi kratke priče. Pa se onda vratim romanu, i tako. Ne znam kad ću ga završiti, ali ako sam nešto naučila u životu, to je da sve, nekako ima svoj pravi trenutak, ne valja mnogo hitati.

Očigledno je da volite formu kratke priče.  

– Da, volim. Mislim da je to forma koja u savremenoj književnosti naročito dobija na značaju. Lahko se prezentuje, brzo se čita, brzo, (i putem interneta) dolazi do čitalaca. Mislim da ljudi sve manje čitaju obimne romane i oni nekako polahko gube bitku.

Sanela Halković

‘’Avlija’’ planira da pokrene ediciju ‘’Bošnjačka biblioteka’’ sa deset knjiga, tvrdi povez pa sve knjige upakovane u jednu kutiju… Da ste Vi urednica te edicije koje bi to knjige bile?

– Kada ste postavili to pitanje suočili ste me sa poražavajućom činjenicom da sam najmanje čitala i učila o bošnjačkoj književnosti. Mogu reći da sam pročitala puno knjiga i da nažalost bolje poznajem svjetske i srpske pisce. Napamet znam stihove Vojislava Ilića i Bodlera, pročitala sam sve knjige Lajoša Zilahija, Remarka, ruskih klasika… ali ne i bošnjačkih pisaca. Tako su me naučili. Žalosno je to kad se pored toliko knjiga koje sam u jednom periodu života “gutala”, nisu našli bošnjački pisci. O njima se nije govorilo, bili su zabranjivani i osporavani, niko ih ni šapatom nije spominjao. Moj otac je volio knjige i u skromnoj kućnoj biblioteci smo imali jednu sa naslovom Muslimanske epske pjesme, stajala je iza drugih knjiga, da se ne vidi, ali ipak je bila posebna, naša. Niko mi nije rekao da je zabranjena, ali sam ja tako mislila.

Dobro je da će se to promijeniti uvođenjem nastave na bosanskom jeziku, te će bošnjačka djeca učiti najprije svoju kulturu, a uz nju i druge.

Ja se naravno trudim da sada nadoknadim propušteno, i daću evo neke prijedloge, mada je teško od tolikog književnog bogatsva odabrati samo neke. Na prvom mjestu tu bi se morao naći Avdo Međedović, Safvet-beg Bašagić, Sabit Užičanin, Skender Kulenović, Mak Dizdar, ne odričem se Meše Selimovaća, svima koji su čitali njegova djela jasno je da je to bošnjačka književnost, moram uvrstiti mog zemljaka Muhameda Abdagića, zatim Ćamila Sijarića, pa Aliju Džogovića.

Treba da dodam da se i sada kod Bošnjaka, pojavila čitava plejada novih dobrih pisaca, kako u sandžačkoj regiji, tako i u Bosni i Hercegovini. Ne želim da izdvojim nijedno ime, jer bih se možda ogriješila i nekog zaboravila. Izdvojiće se oni već.

Kako biste opisali ili objasnili nekom iz unutrašnjosti Srbije ili bijelog svijeta, šta je to Pešter?

– Pešter je tavan Balkana. Zelena, prostrana visoravan. Oni koji imaju sreću da na njoj žive, vide jasnije i dalje od ostalih. Zbog vjetrova koji često šibaju, imaju bistriji um. Na prvi pogled je to mirna visoravan, ali surovi životni uslovi stvorili su izuzetno energične ljude, majstore opstanka po svaku cijenu. Bujrum na Pešter.

 

Sigurno se sjećate početka raspada SFRJ i prljavog i krvavog doprinosa novinara širenju nacionalizama i zla koje je donio rat. Osnivač sajta “Vikiliks” Džulijan Asanž je rekao: “Kada shvatimo da ratovi nastaju kao rezultat laži, serviranih britanskoj i američkoj publici, kao i javnosti širom Evrope i drugih zemalja, ko su onda ratni zločinci? NIsu to samo lideri niti samo vojnici, to su i novinari, novinari su ratni zločinci”.

– Ne mogu baš potpuno stati u odbranu novinarske profesije, jer sam i sama bila svjedok ratnohuškačkih novinara devedesetih godina. Međutim, zbog onih koji časno rade ovaj težak posao, moram reći ovo – u trenutku kada novinari, počnu svjesno palsirati laži, zarad interesa krupnog kapitala, osvajačkih ambicija, neokolonijalizma…, tada prestaju biti novinari, te postaju instrument propagande, i treba ih nazvati drugim imenom. Koliko god se oni predstavljali kao novinari, oni to više nisu. U pitanju je dakle zloupotreba medija od strane pojedinih interesnih grupa.

Želim da podsjetim da su novinari, boreći se za istinu, često davali svoje živote. Sjetimo se da je i u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića bilo hrabrih, pravih novinara u Srbiji i regionu. Njihova žrtva zaslužije poštovanje. Pogledajte koliko novinara pogine na ratištima širom svijeta, a koliko njih truhne u zatvorima diktatorskih režima. Kako bi svijet znao ko se u Bosni i Hercegovini branio, a ko napadao, da nije bilo novinara?

Potrebno je, dakle, napraviti razliku između novinarstva i propagande.

Sanela Halković: ''Glas novinara se čuje dalje i širi se brže, ali glas pisca ima veću težinu''

U Vašoj biografiji stoji da pišete protiv gladijatorskog poretka koji vlada svijetom. Ko više može da utiče da se svijet promijeni na bolje (ili na gore), novinari ili književnici?

– Reći ću to ovako: Glas novinara se čuje dalje i širi se brže, ali glas pisca ima veću težinu. I jedni i drugi mogu i moraju pomoći. Do sada, nažalost, nisu imali puno uspjeha. Čini mi se da planeta iz dana u dan postaje sve manje prijatno mjesto za život, naročito nekadrima. Borba za prirodne resurse sve je surovija. Svjetski moćnici, spremni su oružjem i propagandom istrijebiti i neke narode.

Nije im se lahko suprostaviti, zato i jesu tako moćni. Beveći se  teškim sudbinama običnih ljudi, preko čijih leđa se prelamaju i planetarne nedaće, dižem glas protiv takvog gladijatorskog svjetskog poretka u kom vlada jedino zakon jačeg. To se najbolje vidi u priči “Tuga u sivim pantalonama”, koja je  inspirisana sudbinom jednog palestinskog dječaka. Sama ne mogu puno učiniti, ali znam da nisam ostala ravnodušna, znam da sam bar nešto pokušala učiniti. Ako svi učinimo bar nešto u tom pravcu, možda će i ti svjetski moćnici staviti prst na čelo. Hmm, nisam optimista.

Šta mislite o ideji da se organizuje kulturna manifestacija ‘’Sandžačko kulturno ljeto’’ gdje bi razna kulturna udruženja organizovala u svim sandžačkim gradovima kulturne aktivnosti u isto vrijeme?

– To je odlična ideja. U Sandžaku, i crnogorskom i srbijanskom dijelu, ima dovoljno potencijala za takvu manifestaciju. Sreća je što ima puno kreativnih ljudi, slikara, pisaca, folklornih grupa, pozorišnih družina, iskusnih organizatora… Čini mi se da bi to bilo lahko izvodljivo, doduše, ako bi se političati držali podalje.

Nevolja je samo što su svi negdje svrstani, pa ovi neće sa onima, a oni neće sa ovima. No ipak se nadam da bi zbog entuzijazma prema novoj manifestaciji prebrodili i te podjele.

Ako dozvolite, ovo bih pitanje iskoristila da kažem da mi je veoma žao što je tradicija održavanja sportskih Sandžačkih igara prekinuta, te što smo dozvolili da se umjesto njih veličaju te MOSI igre. Nekako pored nas Bošnjaka, ona najvažnija pitanja prolaze nezapaženo, drugi nam podmeću, a mi spavamo. Tako je izostala reakcija i prilikom podjele Sandžaka na crnogorski i srbijanski dio.

 

Jeste li imali avliju u rodu, imate li sada avliju i šta za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?

– Moja prva asocijacija, kada neko spomene imenicu avlija, jeste “moje” i “sigurno“. Ne „moje“ u smislu materijalnog posjedovanja, već moje u smislu duševne vezanosti za jedan ograđen prostor, ali koji ima kapiju, da uđu oni sa kojima želimo da je dijelimo. Nije to samo fizički prostor, to je skup sjećanja, osjećanja, uglavnom prijatnih.

Nije slučajno da je baš avlija bila inspiracija za moju prvu priču „Iz sehare duše“. „U avliji mog djetinjstva bila je kamena kaldrma. Đedo je bio stolar…“ – pišem u toj autobiografskoj priči.

U prenesenom značenju, svako ima nekakvu avliju. Neka komšije imaju njihove avlije, obilazićemo se, ali mi smo dužni u svojoj sijati i gajiti naše cvijeće. Teško onom ko uređuje tuđu avliju, a u njegovoj korov. Nadam se da razumijete šta želim da kažem.

I na kraju, ne mogu da izostavim da ne kažem, da i zbog dobre sarednje sa vašim časopisom „Avlija“, na pomen te imenice, imam samo pozitivne asocijacije.

Sanela-Halkovic-JAMA-korica-Custom (Custom)

(Avlija.me)

7 Responses to Razgovor sa Sanelom Halković: Beskompromisna kada je u pitanju istina

  1. „…ne odričem se Meše Selimovaća, svima koji su čitali njegova djela jasno je da je to bošnjačka književnost…“

    mada.
    to bi, razume se, bilo još jasnije da se siroma’ sam nije izjasnio kojoj književnosti pripada.
    ali u redu, malo nabilduješ ignoranciju i – sve opet štima…

    koke
    08/05/2014 at 13:57
    Одговори

    • Slažem se s komentarom u potpunosti.

      Milos
      09/05/2014 at 18:20
      Одговори

    • Koke, žena je rekla šta misli i potpisala se punim imenom i prezimenom. Šteta što ti nemaš petlju da se potpišeš, pa da polemišemo o Selimoviću i kažemo da se on u vreme komunizma morao potpisati kao Srbin, inače bi bio zabranjen, kao i ostali bošnjački pisci. Sa anonimusima ne razgovaram.

      Zlatan Katić.
      15/05/2014 at 12:48
      Одговори

      • Аргумент не зависи од оног ко га износи.

        Ако већ наводите да је Селимовић морао да се изјасни као Србин за време комунизма, било би добро поткрепити ту тврдњу доказима, иначе се не може узети као аргумент у озбиљној расправи.

        Приложите неки документ, преписку и сл. што ће показати да је Селимовић трпео притисак да се изјасни као Србин.

        Milos
        16/05/2014 at 00:24
        Одговори

      • zaista nemam nameru da se upuštam u raspravu sa „argumentacijom“ koju ste ovde izneli a koju potpisivanje punim imenom i prezimenom ne čini ni za jotu suvislijom.

        u svakom slučaju, ovako anonimno, vama i autorici želim da uspešno prebolite sve boljke koje idu uz tzv. nacionalno osvešćivanje.

        koke
        16/05/2014 at 09:48
        Одговори

  2. … Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome također pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika.

    izvor: http://bs.wikipedia.org/wiki/Meša_Selimović

    Milos
    16/05/2014 at 00:26
    Одговори

  3. Svako ko se upušta u nacionalno svojatanje Meše Selimovića i Ive Andrića uzalud ih je čitao jer iz njihovih knjiga ništa nije shvatio. Obojica su bila daleko iznad tako potpuno nevažnih stvari kao što je nacionalna pripadnost i upravo su celog života pisali o prokletstvu jadnog i nesavršenog čoveka bez obzira kojoj naciji pripada. Svaki pisac pripada svetu o kojem piše a preko njega univerzalnom. Svi ljudi su isti. Sramota ih je prisvajati da bi se veličala sopstvena nacija jer time samo dokazujemo svoju tužnu nesavršenost.

    sofija
    19/05/2014 at 10:02
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*