Rajko Glibo: Ima nešto (“Marko Martinović Car”, Vitez 2009 – druga nagrada)

Filed under: Marko Martinović Car 2009,nagrađeni radovi |

Kosim pogledom motrim sa svog balkona panoramu grada. Svečana su to jutra. Jedno ljepše od drugog. Zore su u ovom arhipelagu nešto što se u svojoj ljepoti ne može niti približno sličnim bojama vidjeti nigdje u svijetu, osim ovdje. Ulice su prometno najgušće petnaestak minuta prije sedam i  prije osam sati. Svi zaposleni žure se na posao, a do zaposlenja se odavna sve teže dolazi Tada su moji doživljaji zore u svemu cjeloviti. Svatko juri svoju svakodnevicu i u svakoj od tih svakodnevica nešto tajnovito ima svoj manji  ili veći dio. U kategoriji sam onih koji žive svoju samoću pomalo iza leđa frke i strke u kojima svatko popunjava svoj životni trag, osim kukolja, u želji da taj trag što manje smrdi i da je što dalje od bruke i sramote. Ne rade to svi jednakim marom što je odavna opće mjesto..
U igri hormona planine opet zablistaju. Najslađe su im slike u zoru. One su moj liječnik, moja zlatna vertikala koju dozivam i okrećem joj se kad god se počnem osjećati depresivnim i praznim. Pouzdan su orijentir izgubljenima u vremenu i prostoru i blago onima koji to znaju. Kada u zoru vjetrovi u glavi zapušu planine su učinkovit melem. Melem podstiče nagon koji misli i oči vuče na pašu u planine i tako metu u nama i oko nas mutnine vremena. Oko mene se migaju zrna kulturnog dobra. Žanjem nepožnjeveno. Svakoga dana pokoji requjem pobjegne u planine, ponekad praćen mišlju o marginalcima po peru kojima nije imanentan bijeg u planine u kojima nema „pisaca“ koji se gurkaju i naguravaju s bolnom potrebom da se čuje za njih. U vremenu u kojemu nam je imanentno čekanje na čovjeka  sve duže čekamo. U plesu mutnina planine mi donose topli zagrljaj i usred zime.
Dok šetam, između ostalih, pasu me i pogledi onih koji misle kako bez muke mogu stići do dna moje duše, da jednim potezom mogu otkriti tajne koje me progone. Sakriven sam im. Kiksali su.. Kiks im je odgovor. Ne pronađu me tamo gdje su me očekivali, Onda me pitaju: – Odkle si? Gdje si rođen?  Čim  na ta pitanja zamijete na mom licu odbojnost, uvjereni kako je ničim nisu izazvali, s nelagodom traže odušak i ne pomišljajući kako im je staza prema čudu već označena. Progone me svojim dopunskim pitanjima. Umoran sam od pojedinačnog objašnjavanja kako su nam ta pitanja došla iz uvoza.Pravo je čudo da su frekventnija u pojedinim dijelovima naše zemlje i danas. Ta pitanja došla su s pojavom i razvojem fašizma. Služila su za brzo prepoznavanje i identificiranje pripadnika arijevske rase. S nestankom fašizma ta su se pitanje najprije ugasila u zemljama u kojima su se rodila i  ponajviše koristila, a kasnije i u drugim dijelovima Europe. Nije mi drago što se kraj u kojemu živim sporo oslobađa tih provokativnih pitanja, iako ih koristi za sasvim druge svrhe na crti odnosa „domaći-došle“ i regionalne netrpeljivosti..
Ovaj grad je moje srce, moj život i moja smrt. Njegovi snovi moje snove u pjesmu i priču pretvaraju. I kada me ne zove, meni se ponekad učini njegovo dozivanje. Zavolio sam njegove ulice po kojima ponekad u šetnji s unukom tražim grude djetinjstva i mladalačke hirove. Kada mi se unuk potuži „boli me droba“ u sjećanje mi vraća mog ćaću koji mi je  za to imao uvijek isti odgovor „prdni pa će proć“ i ja taj odgovor interpretiram unuku koji  odmah ušuti. U gradu su moji dani vedri i kada ga umivaju jaki pljuskovi. Ostat će, i nakon smrti, polja moje duše.  Trudim se da što bogatija opstanu u temeljima grada i da na dobro služe građanima što duže. Doduše, još sam neka  umišljena mustra koja misli kako je već tankom stazom povezana sa silnicama vječnosti. Ponekad si tiho šapućem u bradu misao dijela suputnika „ti si ime“, ali to nije to. Ima nešto. Osjećam da ću umiijeti spokojan, jer moj je grad glavni grad moga srca, a ja se trudim da budem prepoznatljiv u poljima duše grada. Kadgod me ples stresova uhvati u kovitlac obično me zaboli trbuh. Zvali su me „fino dite“ i ta mi sintagma na um padne onda kada iza leđa  čujem prepoznatljive glasove prosudbe sugrađana za mene „dobar čovik“. Nije da se hvalim, ali pokušajte narasti do toga pa ćete tek onda osjetiti punu slast tog ugođaja
Pjesma kaže; – Svaki grad na našem moru ima svoga Lera.  I moj grad ima svog Lera. On se pokušao objesiti o klin na pažljivo odabranom mjestu. Otada ga zovu Klinjo. Klinjo je bučan  u borbi protiv protupropisnog oduzimanja slobode i ne može da u svoju glavu utuvi ono što, umjesto duže priče, stoji sažeto u sintagmu ima nešto. Zavidim mu. Onda se sjetim kako najmanje razmišljam o svojoj nedovršenosti. Duhovne onečišćenosti ima samo je muka narasti do razine s koje se ona može lakše prepoznati. Rastužuje me porast frustriranosti i bijesa u ljudima. Iz svakog od nas viri barem jedno malo ili veće zlo. Trudimo se da se ne osili u nama kao imanentnost. Grad se u svakom jutru pokazuje kao očaravajući imaginarij u kojemu ne prestaju da se mreže nove nijanse ljepote koje tješe dozivajući ovedreni život svaki put iznova.
Sa susjedina balkona, kat iznad mene, puca ljepotom bogatiji pogled na grad.  Od susjede se naslušam priča o ljudima čije su vage bezobrazluka odavna bolesne. Kada ih se naslušam  misli me vraćaju mojoj priči. Ako bar dvoje-troje nađu malo zabave u ovom komadiću panorame i ako im ona istjera iz njih stres i odgodi na neodređeno vrijeme novi, onda smo u suglasju da ima nešto.
Ponosim se korijenima ugledne vlastelinske obitelji i pucam od muke kada se mutikaše predstavljju kao krema sredine i ljudi od soja. Krupni otpad zatvara se vještačkim autizmom. Ne volim glumu onih koji nas zapljuskuju foluškama kako su sve etičniji i bolji, a za većinu sugrađana su u kategoriji gorih, ili čak najgorih. Autisti se u ovom šugavom vremenu ubrzano množe.Mi, obični ljudi, prepoznajemo ih po njihovim vanjskim autističkim manifestacijama. Ponekad se, u svojoj umišljenosti, sirovom ironijom gradu posprdno spočitnu „Bižigrad“ Svojom sirovošću zabavljaju sugrađane koji su oduvijek voljeli zabave i igre. Njihov je porast odavna u plusu i suprotnost je mojim sunarodnjacima koji su se naopako zaljubili u predznak minus pred brojčanim padom nataliteta. Provociraju me gomile ljudi u pokretu tijekom športskih i inih događanja kada u sebi imaju  dimenziju lokoljublja koja se emanira u svoju protivnost poput zviždanja tuđoj himni čime nekažnjeno ruše kulturu, ugled i privlačnost kraja, grada i svim dobronamjernim ljudima širom svijeta. Mržnja im stoji kao nakit u razorenim obrazima zakrabuljenim. Ona se nametnula kao stil života tih ljudi. Koliko god se pretvarali očituju se  kao ljudi kojima je mržnja alfa i omega. Njom je kao plaštom prekriveno u njima lice istine. Bahatost i posrtanja odgoja u civilizacijskim manirima nanosi vrijeme kao neku čudnu pošast. Grad uinat sretno raste i onda kada su „domaći i došle“ tek dva etnomentaliteta. Ima u ovom gradu mnogo više etnomentaliteta.  Vremenom će oni srasti u jedinstven mentalitet civilizacijski poželjnih sugrađana i domaćina.
Unučad me imitira kako se često češkam ponad uha. U njihovoj igri uživam motreći kako se svako od njih ponekad češka iznad uha. Obično se češkam kada u čovjeku tražim nešto, a ne iščačkam ništa. Motivi i sadržaj češkanja i čačkanja ne interesiraju mojih sedmoro unučadi. Njih samo ponekad zaboli pomisao kako su križari prije skoro tisuću godina napali, opljačkali i razorili baš naš grad i zašto baš samo naš? Sami zaključuju da su to bili zločesti ljudi, pohlepni i iz pohlepe činili nedužnim ljudima zlo. Ne komentiram njihove rasprave i priče o tom jer im pitanja bježe u kategoriju sintagme ima nešto. Oni od malih nogu u svom gradu preferirano, brže i sadržajnije izgrađuju svoj osjećaj za lijepo puni dječje radosti i zanosa. To im priječi majstore pomutnje koji zakulisno u život odraslih ubrizgavaju životne brige  i nemir . Oni tu i tamo nakratko ulove i moju pozornost baš kao što to čine stranački zborovi koji očevidno svoju nemoć žele upakiranu prenijeti na onog drugog. I kod stranačkih poslušnika  uvijek ima nešto što naginje stranačkoj tajni i  kod stranke spada u stranačko ima nešto.     .
Osjećam se opet kao da mi je spontano na trenutak u svijest nadošla misao Antuna Pavlovića Čehova o dobroj priči koju želimo. Ako ste ušli u prostoriju u kojoj nema žive duše i potpuno je prazna bez stvari, samo na zidu opažate prikovan klin, onda priču završite vješanjem junaka priče o taj klin. Kao da me uhvatila trta kako će klin i Klinjo ostati sami. Pjevaj i pazi da ne siječeš granu na kojoj sjediš. Balkon i ljepota panorame vrelo su tvojih priča. Zvuci pjesme smekšaju i najsurovije duše, šapućem sebi u njedra. Sve je više fukara koje se preko noći žele obogatiti. Budi uporan, jer je to tek jedan od šugavih znakova vremena koji nas zapljuskuju, jedan iz duge palete elemenata kojima je ispunjeno ono tajnovito „ima nešto“ Na mjestu na kojemu u našem dijlogu stanuje percipiraju ga u velikoj većini istoznačno, ali nije malo ni onih koji ga svojom nepotpunošću shvaćaju površno i dozlaboga nepotpuno. Moja mama promovirala ga je zamjenskom uskočicom: „Koprivice moje rosno cvijeće/ para vrti što burgija neće.“ Tanka je to i površna zamjena, a da je time mama ostala stanoviti prorok našeg vremena nema dvojbi. Njezina doskočica samo je jedan od elemenata u prebogatom značenju sintagme „ima nešto“. Ona u sebi baštini sve ono o čemu nije uputno glasno pričati i pisati, sve ono što je nadzakonsko, sve nedodirljivosti i mnoge druge silnice koje bi nam se uporabom mogle vratiti kao bumerang.
Glasno govoriti !? .Možda je, između ostalog, Klinjo mislio i na protupravno oduzimanje slobode razmišljajući o fantomskim selekcionarima glasnog govora. Ima, tvrdi Klinjo, puno „gradske stoke“. Koliko je on u pravu, a koliko nije, eh, te podatke svatko, osim Klinje u svojoj neokrečenoj intimi krije. Pišu prijatelju Klinjo,pišu mnogi. Dar pisanja siluju, a do kolegija čitanja nisu ni doprli – Ma, kakvo čitanje, – Klinjo će. O čemu ti to? Jebeš čitanje? Ako slabo čitaš, čitaj sebi u bradu i sramota je izbjegnuta..
Klinjo lavovski živi. Lavovski se, evo, prežderao, jao, jao! Prema njemu Lavlje carstvo se proteže dotle dokle mu se glas čuje. Na tom prostoru on je vladar. Nije pohlepan kao čovjek i glasom osvojeni prostor uživa svom puninom sretnog stvorenja. Gradski jebivjetri i grabežljivci sve surovijih boja mogli bi od Lava naučiti kako se od Boga darovana snaga treba trošiti samo u pametne stvarii bez nasilja. Slušam te pokidane i nepovezane misli  Klinjine.  Ovom zgodom slušam ga marginalno i razmišljam o odrazu prošlosti u suvremenosti grada i građana. Drhturi u meni nova dimenzija vlastitosti i čestitosti. Ispijam ostatak svjetla u mršavoj i rasijanoj duši. Samoća se opet nameće. Ponavljam, živim samoću.i osjećam kako sramežljivi nanos svjetlosti pada u moju unutarnju noć. Večernje nebo kao da mi je eksplodiralo u mnoštvo stisnutih očaja. Žulja me prispodoba – to „jednoga dana“, ta maglovita, skoro neprispodobiva budućnost, će ionako sama po sebi doći. Uz sve liječničke utjehe osjećam kako je vrag odnio šalu. U grudima mi se stisnuo smrznuti dah.
Tolič motrim. Pije čovjek? Ne! Imitira? Da! Ma stani, čovječe. Saberi se. Koncentriraj se. Ispijaj svjetlo koje ti se nudi. Isperi tamnine svoje. Da, da! Saperi! Srce će ti tada opet dječju igru da zaigra. Ta je igra kraljica svih igara u našim šupljikavim životima. Od tebe su naučili riječ „tolič“ i svi je koriste umjesto dvije riječi „malo prije“. Pametna su djeca.
Ugleda me na susjedinom balkonu poznanik i onako s ulice kao fol u šali, ali znam da nije šala upita: –Što ćeš ti tu pod tim klinom? Što ti smeta moj klin? Baš je tvoj? – prođe i sa sobom odnese svoje ironično javljanje. Okrenuh se iza leđa.  Susjeda je u pročelje svog balkona ukucala veliki klin. Možda se na taj način upucava ili ljuti što sam se dosad pokazao slabim liječnikom u smirivanju njezine uzavrele krvi. Drugi to prakticiraju. Meni je ostavljen tek mali mogući prostor. Trebam bar jednom s njom na praksu. Tada će moj zapis biti slađi.
Opet se vraćaju brige. Možda me Klinjo zarazio? Možda sam fasovao virus suicidnosti? Možda mi se nametnula Čehovljeva misao. Možda obrazi sigurnosti opet kreću s brigom za moju nesigurnost. Tresu mi se gaće od nemira i straha. Planine dozivaju da iz duše maknem tjeskobu, a one će ugasiti u meni planuli  nemir..Bježim iz korpusa zvanog ima nešto. Vraćam se planinama i zaokupljenost sintagmom ima nešto odgađam na neodređeno vrijeme.

K  r  a  j


* O autoru:
Donja Vast kraj Prozor-Rame,  1940. Redoviti sveučilišni profesor, pjesnik, dramski pisac, pisac udžbenika i esejist. Na međunarodnom natječaju za Književne susrete – 2010. u kategoriji – knjige, sa autorima iz Švedske i Slovenije među prve tri najbolje knjige poezije u svijetu izabrana je knjiga „SLUČAJKE“ – Rajko Glibo (Hrvatska). Više na: http://hr.wikipedia.org/wiki/Rajko_Glibo

One Response to Rajko Glibo: Ima nešto (“Marko Martinović Car”, Vitez 2009 – druga nagrada)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*