Prof. Mirsada Šabotić: Prikaz romana Djeca od plastike, Brahima Kajevića

Filed under: Crna Gora,zemlja |

Prof. Mirsada Šabotić: Prikaz romana Djeca od plastike, Brahima Kajevića

bracoPosljednjih nekoliko godina književni izraz u Rožajama obogatio je kulturni život ovog grada. Pojavila se plejada mladih pisaca, literarnih Prometeja, koji su perom u ruci  osjenčili rožajsko književno stvaralaštvo, a istovremeno, svojim promocijama, književnim večerima i sličnim manifestacijama, ukazali da se lijepa riječ uzdigla iznad malograđanskog duha i literarnog spleena.
Literarnu sliku mladih poeta, Harisa Zekića, Seada Šahmana,Tajle Kurpejović, upotpunio je, možda, najmlađi romanopisac u našoj zemlji, Brahim Kajević.

Njegov roman Djeca od plastike izazvao je veliku literarnu pažnju. Na promociji koja je održana prije godinu dana, u prepunoj sali Centra za kulturu u Rožajama, rožajska publika je imala priliku da se susretne sa književnim djelom koje ih nije ostavilo ravnodušnim.
Naime, kroz književnu istoriju rijetko je bilo mladih pisaca koju su uspijevali da prije svog punoljetstva zapadnu u poetsko iskušenje i rezom srca ispišu papir. To je uspio Branislav Nušić kada je sa nepunih osamnaest godina napisao ,,Narodni poslanik”, ali i Artur Rembo, koji je kao šesnaestogodišnjak satkao stihove izrodivši ,,Pijani brod”, djelo  koje je tada izmijenilo čitavu francusku i evropsku peziju.
Brahim je svojim romanom ,,Djeca od plastike” prerano sazrio u literarnog stvaraoca, ali ga to čini posebnim i smjelim u ovom vremenu jer je sa svojih četrnaest godina, koliko je imao kada je započeo sa pisanjem romana, uspio da iz ugla adolescenta da sliku života, mladalačkih htijenja, želja i nadanja.

Sam naslov romana asocira na djecu, ali djecu od plastike, a nikako plastičnu djecu kako ih mi stariji znamo ponekada nazvati. Sintagma djeca od plastike je metafora  fleksibilnosti, metafora mladih bića koja su se našla u koštac sa životom i elastičnošću,   odupiru se svim nedaćama tražeći svoju slobodu. Junaci u romanu to i uspijevaju. Odrastanje koje je opisano u romanu, autentično je odrastanju svakog zrelijeg čovjeka. Iako Brahimovi junaci rastu u svijetu kompjutera i mobilnih telefona, ipak, to nijesu  plastična djeca. To su djeca koja traže ljubav, harmoniju života, jer polako postaju svjesna da je život kao nebeski prostor kojim treba letjeti i u slučaju da se izgubi samokotrola, čovjek je osuđen na pad. Znači, roman  ukazuje i na probleme sa kojima se susreću savremena djeca u svojoj adolescentnoj dobi, pa dobija dimenzije ispovjesti o djetinjstvu. Sliku zaljubljenih tinejdžera upotpunjuje slika mladalačkih laži, dječijih špekulacija, spletkarenja, krđe testova, ispravljanja ocjena u školi, sukoba sa roditeljima i sličnim dešavanjima koja su odraz stasavanja i početak samodefinisanja ličnosti.
Posebnu draž ovom romanu daje modernistički izraz. Očigledno da autor ima senzibiliteta prema modernističkom prilazu romana. Danas se u savremenom romanu, romanu 21. vijeka, njeguje ono tradicionalno, otuda je i jezik tradicionalistički, a teme i motivi, kao i prototipi, nalaze se u dalekoj istoriji. U ,,Djeci od plastike“ autor baca akcenat na neologizme – novonastale riječi tipa, kul, fejsbuk, laptop i slično, onda vješto zaobilazeći motive religije, nacionalnih ubjeđenja, politike, motive folklornog realizma i svega onoga što bi moglo ‘možda’ da naruši harmoniju odrastanja vješto svojim literarnim čeljustima pronalazi prototipe u svom vremenu, u svojoj okolini u svojoj adolescentnoj dobi, koja je čista i nevina.
Fabula romana ima najjači ton modernističkog izraza. Autor nesebično pruža mogućnost junacima da se samoispovijedaju a, istovremeno, u ulozi sveznajućeg pripovijedača daje sebi slobodu da kratkim opaskama uđe u njihovu psihologiju. Ja autora znam od djetinjstva i nekako sam u mnogim likovima prepoznala i neke moje učenike.
Ma koliko se borili da budemo posebni u svom vremenu, nemoguće je oduprijeti  se  životnoj istini da svaki čovjek prolazi kroz period adolescencije koju mi odrasli ne smijemo zanemariti i prema tome, moramo biti tolerantni jer su naša djeca naša radost, naša nada, naša budućnost.
Ovaj roman nam je omogući da spoznamo istinu koja je u činjenici da naš naraštaj, naša djeca, žrtve su novog vremena i zato moraju  prije vremena da sazru da bi se uhvatili u koštac sa životom, a mladi ljudi koji ga budu čitali, prepoznaće sebe, prepoznaće svoju sadašnjost, a istovremeno, proniknuće u svijet mladog pisca a to će ih motivisati da sa žarom pročitaju i drugi Kajevićev roman ,,Dobrodošli u Kalvariju“ koji je nedavno publikovan.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*