Prikaz romana „Carski rez“ Anto Zirdum, Fondacija Fra Grgo Martić, Kreševo 2010.
Sredinom devetnaestog stoljeća franjevci koji završavaju filozofsko – teološke studije u Austriji i Italiji i proučavaju medicinske knjige praktično su jedini školovani domaći liječnici u Bosni i Hercegovini. Oslanjajući se mahom na svoje „ljekaruše“, knjige recepata iz kojih su propisivali sredstva za liječenje, čak i protiv volje Svete Stolice, fratri pomažu svom stanovništvu bez novčane naknade. Treba znati da u to doba nema bolnica u ovim krajevima i da je prva civilna bolnica osnovana u Sarajevu 1866.god. sa 30 bolesničkih krveta, godinu nakon smrti junaka romana „Carski rez“ fra Mije Sučića.
Nakon što je fra Mijo, rođen 1820 godine, završio filozofsko-teološke studije u Veneciji, te medicinko – hirurške u Padovi 1850.god, sam je tražio da se vrati u Bosnu. U ovim krajevima će on, sa instrumentima za hirurške intrevencije u torbi i sa štapom, pješke obilaziti sela i gradove. Sam je pripravljao lijekove prije putovanja od biljaka koje je brao po planinama i svoju praksu obavljao bez naknade.
Istorijska je činjenica da je fra Mijo 1860.god u Padovi liječio jednu plemkinju od teške bolesti i, iz zahvalnosti, porodica je darovala kip Bogorodice koji i danas postoji u samostanu Gorica u Livnu. Tom prilikom ostaje četiri godine u Padovi i vraća se 1864. da i dalje služi Bogu i narodu. Početkom 1865. god. u zimsko doba, na molbu age iz Šujice, fra Mijo odlazi pomoći njegovoj ženi pri zastalom porođaju. Sati hoda na povratku po hladnoj snjegovitoj zimi izazvaće upalu pluća i njegovu preranu smrt 1865. god.
U narodu živi priča da je tom prilikom obavljen porod operativno, tj. carskim rezom. Medicinskim stručnjacima je teško povjerovati da su i majka i dijete ostali živi nakon operacije u kućnim uslovima.
No, autoru romana je bio dovoljan ovaj momenat narodnog kazivanja da ga uvede u romansiranu bigrafiju prvog školovanog hirurga u Bosni i Hercegovoni i tako na simboličan način iskaže svoju misao vodilju: da plemenitost, požrtvovanost i humanizam doktora i dobrog čovjeka pobjeđuju mnoga zla koja se odvajkada valjaju i utkivaju u ljude u ovim krajevima. No, ova je poruka univerzalna, kao što je i zlo u čovjeku.
Na grobu fra Mije Sučića i danas stoji natpis „Žrtva ljubavi krstjanske“. On je junak koji će, slijedeći principe svog humanog poziva i ljubavi prema čovjeku, platiti glavom. Plemenito i hrabro djelo ozari dušu onih koji vjeruju u zajednički život, međusobno poštivanje, pomaganje i dobročinstvo uopšte, posebno tamo gdje se različitost prečesto koristi za zle namjere, stradanja, ratove i besmisleno umiranje. U tom kontekstu, fratar katolik, požrtvovan i školovani doktor, nošen željom da pomogne u nevolji, ne osvrćući se na opasnosti koje mu pri tome prijete, postaje univerzalni simbol čovjekoljublja. Fra Mijo se, u dramatičnom trenutku borbe doktora za dva života, majku i nerođeno dijete, unatoč opasnosti da bude obješen od „njihovih“ i osuđen i izbačen od „svojih“, hrabrošću koja je teško dokučiva i u današnje vrijeme, odlučuje za carski rez, prvi put u ovim krajevima. Na taj način postaje i simbol doktorske borbe za život do posljednjeg daha.
Ono što ovaj roman čini dodatno zanimljivim i neobičnim su još dvije činjenice: Gotovo „političko“ angažovanje glavnog junaka i tanka, jedva ocrtana, lelujavo naslućena strast između žene i muškarca u svjećeničkoj odori, barunice Giovanne De Laurentis i fra Mije Sučića.
Fra Mijo čita nepoželjnu literaturu koju profesori ne preporučuju studentima, „Nova de universalis Philosophia“ autora Franciscusa Petriciscusa i prisustvuje skupu protiv austrijske čizme u Padovi, zbog čega će se naći na listi nepoželjnih. U franjevačkim arhivama postoji pismo koje svjedoči o tome kako su ga htjeli izbaciti sa studija i prava je šteta što je autor ovog, ne baš običnoga romana, olako prešao preko te činjenice, kao i svjedočenje o teškoćama s kojima su se bosanski klerici suočavali pri svome školovanju. Te činjenice ovaj lik obogaćuju, pa fra Mijo postaje zaista neobičan božiji čovjek.
O njegovom odnosu prema mladoj ženi, autor piše: „ Muškarcu koji može ženu utješiti, već je otvoren put do njezina srca“ ili da „bilo je neke čežnje, a najviše od svega molbe da se vrati“. Nesvakidašnje je za čitaoca i to da u franjevcu, koji „nikad takvo što nije osjetio u svome tijelu i svojoj duši“ prilikom šetnje klizavom kaldrmom Padove i oslanjanjem barunice, izbije vatra iz očiju i u njemu se uzburka nešto kada osjeti njezin miris.
Osim toga, dat je univerzalni stav o mudrosti obazrivog odnosa uopšte, potrebe brige za narod i kritika fundamentalizma katoličke crkve koju slijede učenici sv. Franje Asiškog, kroz riječi: „Umjesto da prosvjećuje narod i izvlači ga iz bijede, oni su svu svoju energiju dali na to tko će uzeti više privilegija u svojoj vlasti.“ i da „nema teže bolesti od vlasti“, te izražava i stav prema ratovima: „Nema sreće narod kojemu vlast preuzmu generali“ i „Obješenom čovjeku svejedno je tko mu je zavrnuo vrat, ali ipak je grozna pomisao da bi te objesili tvoji najbliži suradnici.“
Život glavnog junaka proteže se kroz više zaokruženih priča hroničarskom vizurom, u čemu Zirdumovo pripovijedanje unekoliko podsjeća na Andrića, i to od mladalačkog doba u samostanu Fojnica, preko doba studija u Veneciji i Padovi, pa do obavljanja medicinske prakse u našim krajevima. Kroz ovaj, prilično reduciran romansirani životopis i priče koje ponekad izgledaju nedovoljno povezane u jednu cjelinu, kao što smo navikli u klasičnoj formi romana, autor daje dosta historijskih podataka koji olakšavaju sagledavanje komplikovane situacije toga doba, ostavljajući čitatelju dovoljno prostora da sam domišlja, dočarava i zaokružuje svoj vlastiti doživljaj.
Roman „Carski rez“ načeo je dosta tema: razotkrio dijelove prebogatog nasljeđa franjevaca, dotakao dijelove jednog povijesnog trenutka, razbio stereotip o franjevačkom redovniku, donio niz manje poznatih činjenica iz medicinske historije i još dosta toga. U ovom romanu Zirdum je manifestirao jedan redukcionistički pristup i kondenziranu formu, izveo poprilično opasan eksperiment u načinu građenja romanesknog tkiva, uz opasnost da ga ne prihvate pasionirani čitači, ali sama činjenica da je do sada dobio dvije nagrade i to od meritornog žirija nagrade „Fra Grgo Martić“ za djelo inspirisano likom fra Grge Martića i Bosne srebrene, ali i neovisnog žirija književne nagrade „Fra Martin Nedić“ iz Tolise, ukazuju da nije zastranio, nego ostao na kursu poštivanja savremenog čitaoca kojem ne treba objašnjavati ono što mu je jasno. Moglo bi se jednostavno reći: U tako malo, mnogo dobrog je stalo!
Pročitajte i:
